Crkva u Hrvatskoj glavni je kočničar modernizacije društva i države, što utječe i na porazno zaostajanje zemlje na općim razvojnim listama u Evropi. A za nužnu reviziju ili ukidanje Vatikanskih sporazuma trenutno nema volje ni u Zagrebu ni u Vatikanu
Mrtvi rukavac – Josip Bozanić i Andrej Plenković (foto Igor Šoban/PIXSELL)
Tko pogodi metu, promaši sve ostalo. Ovaj domišljati aforizam pao mi je na pamet nakon izjava faktički prvog čovjeka crkvene vlasti Josipa Bozanića da su osnovne kršćanske vrijednosti ugrožene i faktički prvog čovjeka svjetovne vlasti Andreja Plenkovića da politika njegove vlade subvencioniranja ugroženih gospodarskih grana i socijalnih slojeva slijedi načela kršćanske socijalne solidarnosti. Što je od toga točno? Teoretski gledano, tu bi netko morao biti u pravu. Ali nije nitko. Nadbiskup Bozanić podvlači ugrožavanje vrijednosti obitelji, iako su one često izvor najvećih zala, te zaštitu života od začeća do smrti. Pritom citira papu Franju, ali uz jednu bitnu razliku. Franjo dovodi urušavanje kršćanstva i u kontekst grijeha same Crkve, što se dobro vidjelo i za njegovog nedavnog posjeta Kanadi, gdje se poklonio žrtvama zlostavljanja domorodačkog stanovništva od strane Crkve.
Kod Bozanića ovaj drugi dio ne postoji. To se egzaktno pokazalo prilikom njegovog jedinog posjeta Jasenovcu, pri čemu je stao na pola puta do Kamenog cvijeta, što znači da je svjestan da je u tom logoru smrti određenu ulogu, mada ne glavnu, imao i dio svećenstva Katoličke crkve, ali to jednostavno nije htio javno priznati. Kaptol ustrajno njeguje sliku o Crkvi kao jednom od temeljaca hrvatske državotvornosti, što također nije istina jer je vrh katoličke hijerarhije u Hrvatskoj do posljednjih dana Austro-Ugarske bio odan i vjeran carskoj monarhiji.
Ukratko, za razliku od pape Franje koji njeguje univerzalni pristup dobru i zlu, ne praveći razliku da li se oni događaju izvan Crkve ili u njoj, Bozanić je upravo zaljubljen u dogmu o nepogrešivosti Crkve, optužujući ateiste, pripadnike LGBT udruga i žene koje se odluče na prekid trudnoće smatrajući da su jedino one u toj stvari kompetentne donositi odluku. Naravno, u stilu raspojasanog seoskog župnika nije za to ponudio nikakve argumente ni dokaze (naprotiv, nezamislivo je da bi on preko usta prevalio papinu rečenicu da tko je on da osuđuje homoseksualce).
A sada malo o Plenkoviću. Nije uopće jasno što je on radio na Veliku Gospu u marijanskom svetištu na Trsatu. Donekle je razumljivo kada premijer i ostali pripadnici državnog vrha prisustvuju misama u povodu hrvatskih državnih praznika, ali Velika Gospa jednostavno to nije jer se slavi istovremeno i u nizu drugih država. Osim toga, njegova tvrdnja da se sadašnja vlast drži kršćanskih načela pravo je "bogohuljenje". Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog činjenice što u ovoj državi bogati plaćaju manji porez od siromašnih, a ovi drugi su navodno najveći zaštićenici svete Katoličke crkve. Ako je hrvatska država navodno kršćanski orijentirana, to je jedino po tome što prema nekim izračunima u Crkvu ulaže godišnje, direktno ili indirektno, preko milijardu kuna.
To je usporedivo s poticajima za poljoprivredu, a svakako je veće od poticaja za funkcioniranje obitelji, što je, tobože, glavna briga i crkvenih i svjetovnih vlasti. Kada već spominjemo rečenu milijardu, recimo da puno bogatija Francuska ulaže u financiranje crkve nula eura. Nula eura. To je i logično jer se francuska građanska revolucija smatra praroditeljicom odvajanja države od crkve, pa iako uz tu revoluciju ide činjenica da se ona nemilosrdno obračunavala sa svećenstvom (navodno su pobijene desetine svećenika što, naravno, nije dobro), ostaje činjenica da je rodila sekularnu državu koja danas spada u političku i kulturnu ostavštinu modernog zapada.
Hrvatsku državu jednostavne ne možeš staviti u taj kontekst. Nju neki već uspoređuju s "katoličkom džamahirijom", što je donekle pretjerano, ako ništa drugo zbog ankete među vjernicima koji očito ne bi pristali na takav scenarij, a naišlo bi i na protivljenje uglednih katoličkih teologa, čiji se broj, nažalost, sasvim prorijedio. Važno je spomenuti da poticaji za to dolaze i iz same Crkve, pri čemu je ključnu ulogu odigrao Drugi vatikanski koncil koji je održan šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na njemu su donijete neke ključne, potencijalno i prekretničke odluke, recimo ukinuta je kletva nad Židovima koje se do tada smatralo nekom vrstom oceubojica Isusa Krista.
Zapravo je najvažnije što je svjetovnom dijelu planete priznata autonomija u donošenju političkih odluka. Na taj su se način Francuska revolucija i Drugi vatikanski koncil našli na pola puta u uređenju svijeta kakav bi jedino trebao i smio izgledati. Hrvatska je kilometrima daleko od toga jer svuda naokolo leže naslage prašine naslijeđene iz vremena prije Francuske revolucije i Drugog koncila. Za to su krivi i HDZ i Crkva, ali ipak bih dao prednost Crkvi koja je svojom zadrtošću i ultrakonzervativizmom zaustavila vrijeme (sjetite se okapanja s tzv. Istanbulskom konvencijom i molitvenih dežurstava bojovnih vjernika pred rodilištima). Ipak, postoji jedna prednost Katoličke crkve pred pravoslavnim.
Pravoslavne crkve su nacionalne, dakle samostalne, bez moćnog autoriteta nad sobom i zato su izložene stalnim svađama, čak i raskolima. Katolička crkva je opća i univerzalna, s jakim autoritetom u Vatikanu koji je sposoban stišati najburnije strasti (to je papa Franjo pokazao praktičkim zamrzavanjem kanonizacije Alojzija Stepinca, za koju je neizvjesno hoće li uopće biti odmrznuta). Osim toga, postoji još jedna važna razlika. U Ukrajini, koja je sada epicentar svjetske krize, mnogi Ukrajinci se osjećaju Rusima, kao što se mnogi Tajvanci osjećaju Kinezima, a mnogi Crnogorci Srbima.
Sve to donekle pojednostavljuje situaciju u Hrvatskoj, ali više u smislu mrtvog rukavca koji više jamči ostanak u mjestu nego protjecanje. Sve u svemu, Hrvatska izgleda kao hermafrodit, dvospolac, koji je formalno sekularan, ali je zapravo duboko klerikalan, počev od vjeronauka u državnim školama, vraćanja u naravi imovine Crkvi, pokušaja spajanja Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta u Zagrebu do, što posebno bode oči i iritira, pretrpavanja javnog servisa, Hrvatske radiotelevizije, vjerskim programima, iako Crkva poodavno ima vlastiti televizijski kanal.
Kada se ovo stavi u širi evropski kontekst, stanje je gore samo na Malti koja se i službeno deklarira kao katolička država, a usporedivo je možda najviše s Poljskom, gdje je klerikalizacija otišla otprilike toliko daleko kao kod nas, ali s tom razlikom što Poljaci organiziraju masovne demonstracije kada država u tome ode predaleko. Ostaju još države tipa Španjolske ili Irske, koje su također bile vrlo religiozne, ali se broj vjernika u njima smanjio i imaju puno liberalnije zakone koji reguliraju odnose svjetovnog i vjerskog.
Ukratko, Crkva u Hrvatskoj nesumnjivo je glavni kočničar modernizacije društva i države, što utječe i na porazno zaostajanje, čak i nazadovanje zemlje na općim razvojnim listama u Evropi. Jer Crkva je glavni sponzor nekih proustaških revizionističkih grupa i kružoka koji negiraju ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu, a posebno one u Jasenovcu, Jadovnom i drugdje, što Hrvatsku stalno vraća na dno valorizacije toka i rezultata Drugog svjetskog rata. Zato se kao nužna nameće potreba revizije ili ukidanja Vatikanskih sporazuma, koje recimo Slovenija uopće nije potpisala. No za to trenutno nema volje ni u Zagrebu ni u Vatikanu. Dok je tako, Crkva u Hrvatskoj ostat će, kako rekosmo, glavni kočničar modernizacije i napretka države i društva, što je perspektiva koja je za sada, nažalost, sasvim izvjesna.
