Još jedna afera Plenkovićeve Vlade upućuje na aroganciju vlasti, fenomen poznat i istražen u politologiji kao degeneracija politike, kao patologija koja razara društveno tkivo i vodi samovlasti, uspostavi apsolutne vlasti, tiraniji i diktaturi.
Takav oblik arogancije vlasti manifestirao se u incidentu Stjepana Sučića, državnog tajnika u Ministarstvu obrane, koji je u društvu još jednog funkcionera, Krunoslava Šeremeta, ravnatelja Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru, svega nekoliko sati nakon obraćanja naciji premijera Andreja Plenkovića i pola sata nakon formalnog stupanja na snagu protuepidemijskih mjera, zatečen u jednom lokalu u Vukovaru.
Odbili su se identificirati, opirali se policajcima, vrijeđali neke od njih na nacionalnoj osnovi, razbijali inventar u stanici i – ukratko, ponašali se arogantno, nasilnički, i time diskreditirali i sebe, i institucije kojima su na čelu.
Tomu treba dodati i da su, prema iskazu predsjednika Nacionalnog sindikata Nikole Kajkića, umjesto da budu uhićeni, predani pritvorskom nadzorniku i ispitani pred nadležnim državnim odvjetništvom, prema pisanju medija, ova dvojica puštena na intervenciju nekoga iz Vlade i nisu podvrgnuti alkotestiranju.
Ministar branitelja Tomo Medved je nakon svega nekoliko dana izjavio da je taj proces okončan, jer je navedeni Sučić podnio ”neopozivu ostavku” i Vlada je to prihvatila.
Pritom Medved kao da navodi olakotne okolnosti za ovaj besprizorni čin zlouporabe vlasti, političkog nasilništva i grubog kršenja zakona, izjavivši da je navedeni Sučić ”uložio cijelog sebe u posao koji je obnašao, a moramo se prisjetiti i svih njegovih zasluga u Domovinskom ratu, kao jednog od zapovjednika obrane Vukovara”.
Takva apologija Sučića tipičan je primjer političke hipokrizije: sve zasluge u prijašnjem životu ne mogu voditi ekskulpaciji počinitelja ovih prekršaja, koji nisu samo prekršaji javnog reda i mira, već su i zbog ličnosti počinitelja diskreditacija svega onoga što su on, ili oni, učinili prije toga.
Ako je Sučić zaslužan za obranu Vukovara u Domovinskom ratu, on je tim svojim potezom diskreditirao sve one ciljeve za koje se borio u Domovinskom ratu. Time je bacio ljagu i na svoju prošlost, i na svoje suborce, i uostalom nanio teški moralni udarac prestižu Republike Hrvatske u javnosti, domaćoj kao i međunarodnoj.
Je li moguće da se jedan, po svemu sudeći heroj Domovinskog rata, sroza na taj nivo seoskog nasilnika i razbijača, zaboravivši ne samo da on u javnosti predstavlja sebe, već i svoje suborce i, konačno, i Vladu Republike Hrvatske koja mu je povjerila visoku funkciju u njenoj hijerarhiji?
Zato je licemjerna i izjava ministra Medveda da je Sučić ”odgovoran čovjek, svjestan svog propusta, i kao takav podnio je neopozivu ostavku”. Samim tim što mu je omogućeno da dade ostavku, i da se pritom ta ostavka tretira kao ”odgovoran potez”, šalje potpuno krivu poruku hrvatskoj javnosti.
To znači da postoje dvostruki kriteriji procjenjivanja pojedinaca i da se jedni mjere aršinom zakona, a drugi aršinom vlasti, koja apsolvira od odgovornosti one koji su njen dio, njene sluge – službenici.
Jedini primjereni način reagiranja na takvo ponašanje trebala je biti – neopoziva smjena navedenog prekršitelja, upravo zato da se time pokaže primjer kako i vlast tretira odstupanje jednog njenog funkcionera od pravila demokratskog života i podvrgavanja zakonima demokratske zajednice.
Naravno, ne ”Hrvatske demokratske zajednice”, nego one demokratske zajednice građana koja je instrument slobode pojedinaca u modernom društvu.
Dakle, da je Plenković, a s njim i Medved, doista htio poslati poruku hrvatskoj demokratskoj javnosti, i izreći pouku i za buduće djelovanje članova Vlade i njenih službenika, on je morao smijeniti navedenog Sučića, uz ”nečasni otpust”, kako se to kaže u vojsci.
Tek tada bi cijeli slučaj mogao biti interpretiran kao jedan nemili, žalosni, ali pojedinačni incident, a ovako to postaje simptom jednog bolesnog stanja hrvatskog društva, u kojem prošle zasluge postaju alibi za aroganciju vlasti i za besprizorno siledžijsko ponašanje.
Istovremeno, i spomenuti ministar Medved, u odsutnosti premijera Plenkovića, biva unaprijeđen u faktičkog vršitelja dužnosti premijera, čime se cijeli slučaj situira u sivu zonu ove Vlade.
A javnosti ostaje gorak ukus u ustima da su neki ljudi ”jednakiji”, kako bi rekao George Orwell. U ovakvoj konstelaciji, uzalud odjekuju glasovi koji pozivaju na reintegraciju morala i politike, kao što to čini veteran hrvatske političke scene, Antun Vujić u nedavno objavljenom intervjuu Dobroslavu Silobrčiću u Jutarnjem listu.
Ako se itko od političara može pozivati na moralni integritet, to je onda svakako Antun Vujić, intelektualac u politici, leksikograf i znanstvenik, koji se tijekom cijelog života zalagao za Kantov kategorički imperativ: ”Djeluj tako da princip tvoga djelovanja postane princip djelovanja svih drugih”.
Nažalost, ovaj slučaj pokazuje da smo još vrlo daleko od reintegracije morala i politike, o čemu govori Vujić. On priznaje da politika nije moralna – misleći pritom na stanje u ovom našem društvu, hic et nunc – ovdje i sada, ali, po njegovom mišljenju, nema politike bez morala.
Zbog toga je sam Vujić, svojevremeno, 1992. kandidat za predsjednika Republike, i najuspješniji hrvatski ministar kulture koji je uspio mobilizirati kreativnu energiju svoje zemlje na najbolji način poticanjem mnoštva vrijednih inicijativa koje su odjeknule i izvan zemlje, i proširivanjem baze odlučivanja u tom delikatnom sektoru, i napustio politiku i posvetio se leksikografiji, gdje je postigao itekako zapažene rezultate.
Njegova razmišljanja o politici, demokraciji, moralu i degeneraciji tih sfera društvenog djelovanja stoga djeluju kao ozbiljna i utemeljena kritika ovoga društva, u svim njegovim segmentima.
Od kulture do zdravstva, od medija do najviših vrhova vlasti, koji su zahvaćeni upravo tom patologijom: arogancijom vlasti. Koja, nažalost, nije pojava koja se manifestira jednom, ili tek sporadično: ona je dio spirale eskalacije, ona je trend koji svjedoči o tome gdje se društvo nalazi.
Vujić sve to zna, i zato ni ne čudi što je izašao, svojevremeno, iz te močvare politike, ali sudeći po nedavnom intervjuu, njegove riječi imaju veliku specifičnu težinu i zato očekujemo da će on i dalje, iako se povukao iz aktivne politike, ipak nastaviti upozoravati na fenomen arogancije vlasti i na hitnu reintegraciju morala i politike.
autograf
Takav oblik arogancije vlasti manifestirao se u incidentu Stjepana Sučića, državnog tajnika u Ministarstvu obrane, koji je u društvu još jednog funkcionera, Krunoslava Šeremeta, ravnatelja Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru, svega nekoliko sati nakon obraćanja naciji premijera Andreja Plenkovića i pola sata nakon formalnog stupanja na snagu protuepidemijskih mjera, zatečen u jednom lokalu u Vukovaru.
Odbili su se identificirati, opirali se policajcima, vrijeđali neke od njih na nacionalnoj osnovi, razbijali inventar u stanici i – ukratko, ponašali se arogantno, nasilnički, i time diskreditirali i sebe, i institucije kojima su na čelu.
Tomu treba dodati i da su, prema iskazu predsjednika Nacionalnog sindikata Nikole Kajkića, umjesto da budu uhićeni, predani pritvorskom nadzorniku i ispitani pred nadležnim državnim odvjetništvom, prema pisanju medija, ova dvojica puštena na intervenciju nekoga iz Vlade i nisu podvrgnuti alkotestiranju.
Ministar branitelja Tomo Medved je nakon svega nekoliko dana izjavio da je taj proces okončan, jer je navedeni Sučić podnio ”neopozivu ostavku” i Vlada je to prihvatila.
Još jedna afera Plenkovićeve Vlade upućuje na aroganciju vlasti, fenomen poznat i istražen u politologiji kao degeneracija politike, kao patologija koja razara društveno tkivo i vodi samovlasti, uspostavi apsolutne vlasti, tiraniji i diktaturi
Pritom Medved kao da navodi olakotne okolnosti za ovaj besprizorni čin zlouporabe vlasti, političkog nasilništva i grubog kršenja zakona, izjavivši da je navedeni Sučić ”uložio cijelog sebe u posao koji je obnašao, a moramo se prisjetiti i svih njegovih zasluga u Domovinskom ratu, kao jednog od zapovjednika obrane Vukovara”.
Takva apologija Sučića tipičan je primjer političke hipokrizije: sve zasluge u prijašnjem životu ne mogu voditi ekskulpaciji počinitelja ovih prekršaja, koji nisu samo prekršaji javnog reda i mira, već su i zbog ličnosti počinitelja diskreditacija svega onoga što su on, ili oni, učinili prije toga.
Ako je Sučić zaslužan za obranu Vukovara u Domovinskom ratu, on je tim svojim potezom diskreditirao sve one ciljeve za koje se borio u Domovinskom ratu. Time je bacio ljagu i na svoju prošlost, i na svoje suborce, i uostalom nanio teški moralni udarac prestižu Republike Hrvatske u javnosti, domaćoj kao i međunarodnoj.
Je li moguće da se jedan, po svemu sudeći heroj Domovinskog rata, sroza na taj nivo seoskog nasilnika i razbijača, zaboravivši ne samo da on u javnosti predstavlja sebe, već i svoje suborce i, konačno, i Vladu Republike Hrvatske koja mu je povjerila visoku funkciju u njenoj hijerarhiji?
Zato je licemjerna i izjava ministra Medveda da je Sučić ”odgovoran čovjek, svjestan svog propusta, i kao takav podnio je neopozivu ostavku”. Samim tim što mu je omogućeno da dade ostavku, i da se pritom ta ostavka tretira kao ”odgovoran potez”, šalje potpuno krivu poruku hrvatskoj javnosti.
To znači da postoje dvostruki kriteriji procjenjivanja pojedinaca i da se jedni mjere aršinom zakona, a drugi aršinom vlasti, koja apsolvira od odgovornosti one koji su njen dio, njene sluge – službenici.
Jedini primjereni način reagiranja na takvo ponašanje trebala je biti – neopoziva smjena navedenog prekršitelja, upravo zato da se time pokaže primjer kako i vlast tretira odstupanje jednog njenog funkcionera od pravila demokratskog života i podvrgavanja zakonima demokratske zajednice.
Naravno, ne ”Hrvatske demokratske zajednice”, nego one demokratske zajednice građana koja je instrument slobode pojedinaca u modernom društvu.
Dakle, da je Plenković, a s njim i Medved, doista htio poslati poruku hrvatskoj demokratskoj javnosti, i izreći pouku i za buduće djelovanje članova Vlade i njenih službenika, on je morao smijeniti navedenog Sučića, uz ”nečasni otpust”, kako se to kaže u vojsci.
Tek tada bi cijeli slučaj mogao biti interpretiran kao jedan nemili, žalosni, ali pojedinačni incident, a ovako to postaje simptom jednog bolesnog stanja hrvatskog društva, u kojem prošle zasluge postaju alibi za aroganciju vlasti i za besprizorno siledžijsko ponašanje.
Istovremeno, i spomenuti ministar Medved, u odsutnosti premijera Plenkovića, biva unaprijeđen u faktičkog vršitelja dužnosti premijera, čime se cijeli slučaj situira u sivu zonu ove Vlade.
A javnosti ostaje gorak ukus u ustima da su neki ljudi ”jednakiji”, kako bi rekao George Orwell. U ovakvoj konstelaciji, uzalud odjekuju glasovi koji pozivaju na reintegraciju morala i politike, kao što to čini veteran hrvatske političke scene, Antun Vujić u nedavno objavljenom intervjuu Dobroslavu Silobrčiću u Jutarnjem listu.
Ako je Sučić zaslužan za obranu Vukovara u Domovinskom ratu, on je tim svojim potezom diskreditirao sve one ciljeve za koje se borio u Domovinskom ratu. Time je bacio ljagu i na svoju prošlost, i na svoje suborce, i uostalom nanio teški moralni udarac prestižu Republike Hrvatske u javnosti, domaćoj kao i međunarodnoj
Ako se itko od političara može pozivati na moralni integritet, to je onda svakako Antun Vujić, intelektualac u politici, leksikograf i znanstvenik, koji se tijekom cijelog života zalagao za Kantov kategorički imperativ: ”Djeluj tako da princip tvoga djelovanja postane princip djelovanja svih drugih”.
Nažalost, ovaj slučaj pokazuje da smo još vrlo daleko od reintegracije morala i politike, o čemu govori Vujić. On priznaje da politika nije moralna – misleći pritom na stanje u ovom našem društvu, hic et nunc – ovdje i sada, ali, po njegovom mišljenju, nema politike bez morala.
Zbog toga je sam Vujić, svojevremeno, 1992. kandidat za predsjednika Republike, i najuspješniji hrvatski ministar kulture koji je uspio mobilizirati kreativnu energiju svoje zemlje na najbolji način poticanjem mnoštva vrijednih inicijativa koje su odjeknule i izvan zemlje, i proširivanjem baze odlučivanja u tom delikatnom sektoru, i napustio politiku i posvetio se leksikografiji, gdje je postigao itekako zapažene rezultate.
Njegova razmišljanja o politici, demokraciji, moralu i degeneraciji tih sfera društvenog djelovanja stoga djeluju kao ozbiljna i utemeljena kritika ovoga društva, u svim njegovim segmentima.
Od kulture do zdravstva, od medija do najviših vrhova vlasti, koji su zahvaćeni upravo tom patologijom: arogancijom vlasti. Koja, nažalost, nije pojava koja se manifestira jednom, ili tek sporadično: ona je dio spirale eskalacije, ona je trend koji svjedoči o tome gdje se društvo nalazi.
Vujić sve to zna, i zato ni ne čudi što je izašao, svojevremeno, iz te močvare politike, ali sudeći po nedavnom intervjuu, njegove riječi imaju veliku specifičnu težinu i zato očekujemo da će on i dalje, iako se povukao iz aktivne politike, ipak nastaviti upozoravati na fenomen arogancije vlasti i na hitnu reintegraciju morala i politike.
autograf
