Nastrani dio američke psihodelične svakodnevice preselio je copy and paste reprizu u Srbiju? Samo u Srbiju, a (još) ne i na ostatak zapadnog Balkana? Vraga „samo“, jer se neki dan jeziv scenarij zbio u zagrebačkoj Osnovnoj školi Dragutina Domjanića: 14-godišnji je učenik ušao u učionicu s pištoljem (prva verzija), odnosno prijetio je kolegi, vratio se kući i WhatsAppom mu poslao sliku metka. Sjatila se policija i blokirala školu, roditelji su hitno došli po djecu, a ravnateljica je kazala portalu Indexu.hr da „ništa od toga nije istina. To je bio dječji sukob. U školi ništa nije bilo“. U jednom selu nedaleko od Koprivnice pak 17-godišnjak je na proslavi rođendana ubio 16-godišnjeg prijatelja. Gotovo nema dana u Bijednoj Našoj da neki automobil ne izgori u podmetnutom požaru, da netko nekog ne propuca, premlati… Divljaštvo na entu. Amerika na RH dlanu!
Marijan Vogrinec
Užas i strava u Srbiji à la SAD – gdje dnevno netko pošandrca, pa krene masovno sijati smrt među školarcima, studentima, prolaznicima na ulici, ljudima u trgovačkim centrima, etc., a o obiteljskom, partnerskom, itsl. nasilju da se i ne govori – ostavili su u nevjerici i bez riječi ne samo svo zapadnobalkansko susjedstvo nego i cijelu Europu, koja suosjeća zbog žrtava i izražava iskrenu sućut. Među inima, suosjećanje u nesreći/boli službenom je Beogradu izrazio i američki državni tajnik Antony John Blinken. Taj osvjedočeni proturuski hejter bolje od ikoga na Kugli znâ što znači kada 13-godišnjak iz dobrostojeće intelektualne obitelji, je li, „ničim izazvan“ (!?) revolverom pobije u beogradskoj osnovnoj školi osmero svojih suučenika i zaštitara te šestero kolega i jednu nastavnicu ozlijedi ranjavanjem opasnim po život, kada 21-godišnji mladić iz Mladenovca nedaleko od Beograda tri dana kasnije kalašnjikovom pobije osmero ljudi i 14 rani, kada dan ranije 15-godišnjakinja, također u jednoj beogradskoj školi, kuhinjskim nožem nasrne na dječaka i profesoricu… Nastrani dio američke psihodelične svakodnevice preselio je copy and paste reprizu u Srbiju? Samo u Srbiju, a (još) ne i na ostatak zapadnog Balkana?
Vraga „samo“, jer se neki dan jeziv scenarij zbio u zagrebačkoj Osnovnoj školi Dragutina Domjanića: 14-godišnji je učenik ušao u učionicu s pištoljem (prva verzija), odnosno prijetio je kolegi, vratio se kući i WhatsAppom mu poslao sliku metka. Sjatila se policija i blokirala školu, roditelji su hitno došli po djecu, a ravnateljica je kazala portalu Indexu.hr da „ništa od toga nije istina. To je bio dječji sukob. U školi ništa nije bilo“. U jednom selu nedaleko od Koprivnice pak 17-godišnjak je na proslavi rođendana ubio 16-godišnjeg prijatelja. Gotovo nema dana u Bijednoj Našoj da neki automobil ne izgori u podmetnutom požaru, da netko nekog ne propuca, premlati… Divljaštvo na entu. Amerika na RH dlanu!
Pobornici i protivnici
Dobro je CRO ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs odgovorio novinarima kad su ga glede&unatoč te zaprepašćujuće srbijanske reprize američke dnevnoubilačke strave – pitali za mogućnost da se takvo što, je li, dogodi u nekoj od hrvatskih škola i fakulteta. „Takvo što nitko ne može predvidjeti“, kazao je. „I dalje smatram da su naše škole sigurne, a ovo u Srbiji je posljedica širih zbivanja. Poneki ekscesi koji se dogode kod nas nikad nisu, na svu sreću, završili ovakvom tragedijom, i nadam se da neće. Za sada je situacija dobra. Radit ćemo i na tomu da bude još bolja i da prevenciju dignemo na višu razinu. Ključem prevencije događaja poput napada u beogradskoj školi smatram prepoznavanje devijantnih situacija među djecom. Mislim da važnu ulogu u tomu imaju tri elementa: škola u obrazovnom i dijelom u odgojnom segmentu, obitelji u odgojnom te cijelo društvo, koje mora igrati ulogu koordinatora i podupiratelja. Ministarstvo je samo u zadnjih šest mjeseci odobrilo zapošljavanje još 100 psihologa u školama, a neke škole još imaju raspisane natječaje budući da na tržištu rada nema dovoljno tih stručnjaka. Nadam se kako će naša sveučilišta povećati upisne kvote za studij psihologije, jer su upravo ti stručnjaci ključni za raditi s djecom i mladeži u pravom trenutku.“
Ministar Fuchs također drži dobrom ideju o tzv. cjelodnevnoj školi – koja pak ima oštre protivnike među dijelom roditelja i stručne javnosti – jer da bi u tim okolnostima učenici duže boravili pod stručnim nadzorom te bi ne samo više došla do izražaja njihova individualnost nego bi i učitelji bili u mogućnosti bolje upoznati tu djecu i mladež i reagirati uoče li da nešto nije u redu, odnosno učenici bi se neopterećeni zadaćama i učenjem mogli kod kuće više družiti s roditeljima. Time bi se, drži Fuchs, moglo brže/lakše uočiti možebitna devijantna ponašanja nekih učenika te na vrijeme, preventivno, spriječiti mnoge teže posljedice. Dakako da je ta vrst razmišljanja ispravna i dobronamjerna, čak i stručno utemeljena, da bi ga državna blagajna morala poduprti bez ostatka, učinkovitije no što je to u stanju načelan politički diskurs, ali ostaje vrlo snažnom i činjenica o tomu da je hibernirajući devijantan dio još nezrele (pače, čak i „zrele“) sive tvari enigma koju nikad neće do kraja prozrijeti nikakav psihološki um. Kao u slučaju fanatičnog samožrtvovanja ili terorizma, koji nadilaze svaki racio kad se inicijalno otmu samokontroli, tako i u praksi ubilačkog pohoda na vršnjake ili ine „mete“ najčešće iskustvo preventive gubi svaki smisao. Nitko nikomu i nikad ne može ući u um neposredno prije no što će se dogoditi tragedija, jer tada presudno vlada naopaka logika ljudske prirode za čiju namjeru obično ne znâ ni bliska okolina. Poslije je kasno.
CRO ministar znanosti i obrazovanja nije jedini koji vrlo inteligentno, je li, zaključuje da su zaredale ovih dana ubilačke tragedije u Srbiji „posljedica širih zbivanja“. Ta „šira zbivanja“, koja su isti ne samo motivacijski izvor i svima masovnim smrtonosnim pohodima u SAD-u – također i „ponekim ekscesima koji se dogode kod nas“ – zapravo imaju vrlo prepoznatljivo ime što ga najodgovorniji za državno tzv. stanje zdravlja prešućuju: vrlo lošu, bezizglednu i razočaravajuću društvenu atmosferu u kojoj se obitelji i osobito njihova djeca ne osjećaju dobro. Pače, osjećaju se ugroženima, pa je dovoljna i neka slučajna, bezvezna iskrica za izazvati tragediju. Moralno pokvareno i politički krajnje licemjerno društvo u kojemu je bog Mamon, jedan od sedam prinčeva pakla, alfa i omega suvremene zbílje dehumaniziranoga kvazikapitalističkog društva svakovrsnih nejednakosti i ozakonjene nepravde, otimačine i mržnje bez pokrića, nema mjesta za razumijevanje i tzv. ljubav prema brižnjemu.
Vršnjačko nasilje u školama i na ulici koje nerijetko završava i okrutnom smrću, pa nasilje nad ženama, u obitelji, prema starijima, nemoćnima ili „drukčijima“ bilo koje vrsti samo je preslika kronično bolesnog stanja u društvu koje licemjerno, zapravo, forsira tzv. pravo jačega, silu i osvetu što iz najdubljih dubina ljudske psihe erumpira najcrnjim zlom. A to nije rezervirano samo za „kompleksaše“ iz tzv. najnižih slojeva, sirotinje koju je u dehumaniziranom kvazikapitalističkom sustavu dopušteno gaziti bez pardona i straha od mača božice povezanih očiju. Trinaestogodišnjak iz beogradske osmoljetke s dva revolvera i ruksakom Molotovljevih koktela što je počinio najveći masakr te vrsti ikad u Europi bio je odlikaš iz vrlo ugledne i dobrostojeće liječničke obitelji, kojemu nije ništa nedostajalo od blagodati povlaštenog života na „visokoj nozi“ i navodno ga nitko nije maltretirao ni u školi niti u obitelji. I nikomu iz najbliže okoline ničim nije bio sumnjiv, nitko nije mogao sanjati da će „miran 13-godišnjak“ pobiti i unesrećiti tolike ljude, a po uhićenju reći da se ne kaje i da bi opet učinio isto. Što to i o čemu govori, jamačno nikad neće znati ni specijalisti s vrlo vidljivim akademskim titulama. Ljudski um jest i bit će enigma.
Loš društveni odnos
Nakon što se dogodi tragedija takve vrsti i razmjera u kojoj stradaju djeca i nitko ne može znati hoće li se, gdje, kada i zašto opet dogoditi isto ili još gore, generala je poslije bitke svaki put više no što je pameti za staviti društvenu zbílju pod digitalni sociološki sitnozor te se ozbiljno pozabaviti upravo time što se pod njim vidjelo. „Sad se javlja puno eksperata u tom području, pa govore da se u škole postave zaštitari“, tvrdi ministar Fuchs. „U groznom beogradskom slučaju upravo je zaštitar prvi poginuo. Teško je braniti nešto što se zbiva u krugu učenika. Detektori metala? Koliko bi ih trebalo da 600 ili 700 učenika uđu u školu i počnu nastavu u osam ujutro. Na sportskim događajima je bilo pravilo, kad počne naguravanje na tribinama, da se ugase kamere ili snimaju nešto drugo, da ti antiheroji ne budu široko dostupni. Mislim da bi to bilo dobro u ovom slučaju. Kod nas je druga situacija u odnosu na SAD, jer se ne može samo ući u dućan i kupiti oružje s osobnom iskaznicom. U SAD-u se može, ali držim da ni to nije ključan element.“
A je li ključan element – ako baš ne ključan za globalno loš odnos društva prema obitelji, kolateralno prema djeci i mladeži, ali svakako indikativan i nedopustiv – kada se učenik prvog razreda područne škole nedaleko od Ozlja (podaci poznati autoru ovih redaka), dakle dijete u dobi od nepunih sedam godina razvedenih roditelja (otac u Zagrebu, majka u Sloveniji) požali učiteljici da ga djed često šiba po ispruženim dlanovima, pa onda po svakom prstu, jer da „ne želi učiti“. Da se ne čuje dječakov plač izvan obiteljske kuće, otvorenom šakom mu pritišće usta. Dijete se najprije bilo požalilo baki, pa majci i ujaku, ali nitko ga ne želi zaštititi: „Ne, to djed ne radi, izmišljaš! Negdje si ogrebao dlanove…“ Učiteljica – kojoj je zakonom propisana i građanska i profesionalna dužnost službeno reagirati u zaštiti djeteta baš od svake vrsti nasilja – mrtva-hladna odgovara mališi kako se „ne želi miješati u obiteljske odnose“. Zbog neodgovornosti/nesavjesnosti neposredne okoline, osobito škole i obitelji, djeca i u Bijednoj Našoj trpe neviđene patnje. U tišini, u zaboravu, daleko od javnog oka.
To pak ostavlja dugoročne, nerijetko trajne psihičke i ine posljedice zbog kojih je ćorav posao kasnije pametovati u nadležnim državnim sustavima ili na tzv. stručnim skupovima, gdje se „hitro“ bruse socijalni „zaključci, strategije, odluke, programi, projekti“, itsl. do kojih naopaka dnevna zbílja dehumaniziranog društva zaslugom, je li, tzv. pogrešnih ljudi na pravim mjestima vlasti drži kao do lanjskog snijega. U samo dva smrtonosna pohoda u Srbiji ubijeno je 17 mahom djece i mlađih ljudi te više desetaka ranjeno, ali socijalni lanjski snijeg podjednako je dubok i u Bijednoj Našoj gdje je iz manje-više sličnih razloga/povoda bilo mrtvih u centrima za socijani rad, stravičnih ubojstava djece (u zagrebačkim Mlinovima, npr.) i pokušaja usmrćivanja bacanjem kroz prozor (na Pagu, npr.), vršnjačkog nasilja sa smrtnim posljedicama na ulici (premlaćivanje Luke Ritza, npr.), etc. tako da zgražanje nad nacionalnom tragedijom u Srbiji mora imati i sigurnosni ventil, jer nitko, ama baš nitko ne može jamčiti da se štono sutra neće slično, isto ili još gore dogoditi u našem dvorištu.
Socijala je svim vlastima na brdovitom, ali i ravničarskomu zapadnom Balkanu zadnja rupa na svirali, a djeca i mladež samo na sjajnom papiru tzv. budućnost i jamstvo opstanka nacije. Ono, je li, da na mladima svijet ostaje! Koji/kakav svijet i na kojima mladim!? „Medijsko rasplamsavanje psihoze zbog strašne tragedije u beogradskoj školi može izazvati u RH društveno raslojavanje kakvo nismo imali desetljećima“, komentirao je predsjednik Republike Zoran Milanović, koji je također izrazio sućut srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. „Oni koji si to mogu priuštiti, gradit će škole za svoju djecu ili će ih slati u škole koje će imati dva metra bodljikave žice i rovove zbog zaštite od ovakvih katastrofa. Ili pak, u javnim će školama kvaliteta biti na razini onih u SAD-u: gdje živiš – takva ti je škola. Hrvatska je u tom smislu bila jedna uspješna priča. Ne samo da je bila sigurnost, nadam se da je i dalje, nego je praktično bilo svejedno gdje živiš. Beogradski 13-godišnjak je očito imao plan. Netko ga je sprijateljio s oružjem i s tim kako rješavati stvari. Imao je visoku stopu uspješnosti u eliminaciji ljudskih života. To se uči, ali to nije naučio s televizije.“ Srbijanska repriza američke strave ima duboko korijenje u društvenoj atmosferi, ali nije isključen ni medijski utjecaj prenošenjem čak najsitnijih pojedinosti pojedinosti zastrašujućih originala s one strane Velike bare, odnosno internetskim uplivom ubilačke agresije svake vrsti.
Netko je – indikativno? – u povodu Međunarodnog praznika rada 1. maja bio raširio društvenim mrežama fotografiju bivšega jugoslavenskog šefa države Josipa Broza Tita sa suprugom Jovankom ispod koje je pisalo: „U njihovo vrijeme se znalo za red… Zlikovci u zatvoru, djeca u školi, radnici u tvornicama, seljaci na selima, a luđaci u ludnica. A danas djeca na ulici, radnici kod kuće, seljak u gradu, luđaci na TV-u, zlikovci na vlasti“. Društvo u kaosu i neredu, manje-više opće mjesto svakog od bantustana postjugoslavenske samonedostatne zbílje. Bez obzira na međunarodne tzv. saveze, članstva i partnerstva, balkanski čovo povijesno formiran na oružju i kulturi usmrćivanja čak i vlastitih vođa – vidi kako su Srbi zatukli neke svoje nacionalne veličine, a Hrvati krvavo fasovali tisućugodišnju tzv. Zvonimirovu kletvu, npr. – definitivno ostaje Balkanac, kojega „truli Zapad“ preodgaja najtoksičnijim bezvrijednostima od hedonizma bez pokrića i materijalne grabeži do kriminala, prostitucije i droge. Ljude ubijaju beznađe, apatija i besperspektivnost, a sve pogubniji raskorak između želja i nemoći budi i ono najcrnje u ljudskoj prirodi za koje nisu ni sanjali da postoji. Djeca i mladež u koje se zaklinju svi u društvu – od obitelji i škole, je li, do države i crkve – najosjetljivija su vrst glinemola jer se negativne posljedice dugoročno gadno osvećuju cijeloj zajednici.
U Tita toga nije bilo
Ljudi s iskustvom života u Titovoj 24-milijunskoj SFR Jugoslaviji se ne sjećaju se da su tada lošije (jest skromnije, ali…) živjeli no danas kada ih se uvjerava da su „napokon svoji na svomu“ (sic transit), da su imali manje plaćena i nesigurnija radna mjesta, lošija radnička prava, socijalno bili ugroženiji, da je bilo toliko vršnjačkog nasilja, kriminala, prostitucije, droge, oružja u tajnim kućnim arsenalima, nemorala i mržnje svake vrsti. Stoga internetska fotografija bračnog para Broz i ironičan tekst ispod nje jest i indikativna uspomena i poruka koja, doduše, neće utjecati ni na što bitno, ali vrijedilo ju je proslijediti javnosti radi možebitnih usporedbi toga čega su se odrekli ljudi prevareni zapadnim kapitalizmom i toga što su dobili zauzvrat. Među inim, rasplamsalo nasilje nad slabijima i drukčijima, do 1990-ih godina neviđenu agresivnost djece i mladeži, ali i kult oružja. Srbija, Crna Gora i Hrvatska su, je li, uz SAD, među prvima na Kugli po količini vatrenog oružja na 100 stanovnika, čemu je uvelike kumovao rat u RH iBiH. Stoga nije isključeno da će strašna tragedija u beogradskoj osnovnoj školi možebitno – na tako zakorovljenu zapadnobalkanskom tlu – inspirirati neke psihički nezrele obiteljske uzdanice za „steći medijsku slavu“ kopiranjem smrtonosnog nedjela.
Upravo je Nova.rs objavila da je policija uhitila te privela maloljetničkom sucu u Srijemskoj Mitrovici 14-godišnjeg učenika iz Laćarka zbog sumnje da je počinio kazneno djelo objavljivanjem na društvenim mrežama fotke 13-godišnjeg ubojice iz beogradske OŠ Vladislava Ribnikara te poruke da će i on ponoviti taj zločin. Javnost je zgrozila i medijska vijest o tomu kako je devetogodišnji dječak iz beogradske OŠ Desanke Maksimović također bio sastavio popis učenika koje želi ubiti te plastičnim pištoljem simulirao da puca u zaštitara. Navodno je svaki put pri ulasku u školu simulirao kako puca u pripadnika osiguranja. Pazi, dijete u dobi od devet godina! Otkuda taj ubilački poriv? Video igrice, društvene mreže, okolina, mediji kojima dnevno tutnje ubojstva, ratovi, svakovrsne mržnje, moralni dance macabre… Kvarna društveno-politička sredina ruinira savjest, a gotovo neograničen pristup oružju za pravo je prst na okidaču. To je u povodu tragedije u beogradskoj osmoljetci neki dan Dnevniku Nove TV potvrdio i bivši operativac SOA-e Ante Letica. Zapravo je ponovio isto što je kazao prije par tjedana nakon ubojstva u narodnjačkomu noćnom klubu Ritz u Zagrebu: laka dostupnost i sveprisutnost oružja je jedan od krupnih problema u Bijednoj Našoj. To potvrđuju i smrtonosni pohodi u slučajevima Zavadlav, Buzuk, prijetnje u Splitu, etc.
„Potrebno je da naša državna tijela donesu mjere kako bi se pojačalo otkrivanje i presijecanje ilegalne trgovine oružjem, kako bi se pojačala kontrola osoba što posjeduju ilegalno oružje i kako bi se pojačali kriteriji za legalno dobivanje dozvole za držanje oružja, smatra Letica. „To je preventivna mjera koju treba stalno jačati i razvijati. Inače je običaj da se saniraju posljedice, a da se uzroci ne rješavaju. To je slučaj i u Srbiji. Riječ je sada o posljedici uzroka koji su stalno prisutni – radikalizacije. Ta radikalizacija nužno donosi nasilje koje je prisutno u javnom diskursu, medijima, među ljudima… To je uzrok nesreća što se događaju, a uzroci se ne rješavaju. Nije pitanje može li se beogradska tragedija ponoviti u nekoj od hrvatskih škola, nego je pitanje – kada će se dogoditi. Zato treba početi s prevencijom, a potom uvesti represiju u smislu povećanja kazni za ilegalno nošenje oružja te ljudima koji imaju legalno oružje, ali se neodgovorno odnose prema njemu.“
Cijela je ex-jugoslavenska javnost žestoko reagirala na pravu nacionalnu katastrofu u srbijanskom školstvu, a većina kritika izravno se osnosi i na vlastite društveno-političke sredine bivših republika tzv. ravnopravnih naroda i narodnosti 24-milijunske zajedničke države u kojoj se znalo za red, vladajući su i usred tzv. socijalističkog mraka (sic transit) držali pod kontrolom sve što je moglo zlom amerikanizirati i školu i najširu zajednicu tako da ovakvi tragični događaji nisu dolazili u obzir. Kvazikapitalizam je potom unakazio školu, odnos društva/obitelji/crkve prema djeci/mladeži, unazadio temeljne ljudske vrijednosti, stečena prava i slobode, životni standard i sada je (pre)kasno plakati za prolivenim mlijekom. Ugledna pak operna pjevačica porijeklom iz Srbije (Subotica) Martina Tomčić-Moskaljov, glede&unatoč, nije se libila baciti rukavicu izravno društvu u lice, a mediji se nisu libili obznaniti njezinu introspekciju bez dlake na jeziku. „Dotakli smo dno dna (septičke jame) kao društvo!“ – napisala je. „I mi smo krivi, a ne isključivo to istraumatizirano dijete (13-godišnji đak, op. a.). Nisu ga čuli, nisu ga vidjeli… A mi se bavimo piz… kao što je cjelodnevna nastava dok su nam klinci u potpunom rasulu i konfuziji. Najljepše doba je đačko doba već dugo ne vrijedi!
Roditeljski uspjeh vrednujemo ocjenama djece (famozni 5,0) i upisom u elitne gimnazije, natjecanjima znanja te pohađanjem 78.934 izvanškolske aktivnosti. (Psiholog s Plavog telefona: ‘Djevojčica u svojoj sobi pokušava suicid zbog četvorke, jer nije dobila peticu koju roditelji priznaju kao jedinu školsku ocjenu, a majka i otac u dnevnom boravku bezbrižno igraju belu’, op. a.) Ja danas samo želim čuti: Mama, hvala ti! Mama, volim te! Mama, sretna sam! Cjelodnevna nastava? Zbilja? Od svih problema u školskom sustavu RH, ‘zatvaranje’ djece u škole, uskraćivanje kretanja, hranjenje nekvalitetnim obrocima, nasilno prekidanje glazbene/sportske karijere, dodavanje novih predmeta i još veća količina suhoparnih podataka koje treba učiti napamet su doista nužnost i rješenje? Možda bi najbolje bilo da nam otvore obavezne internate i da djecu dobijemo preko vikenda u obiteljska gnijezda. Naravno, pod uvjetom da su bila dobra u školi i zaslužila vikend s mamom i tatom.“
Prava djece i odraslih
Nešto slično drži i Igor Jurić iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu u Beogradu, koji utemeljeno tvrdi kako je „percepcija odraslih da smo djeci dali previše prava, a ne govorimo o tomu koliko smo sebi dali prava da se njima ne bavimo“. Kad je riječ o vršnjačkom nasilju, naravno, to je globalni fenomen – širom Europe i ostatka svijeta – te nije specifikum ni Srbije, ni Hrvatske niti ijedne druge zemlje na području bivše zajedničke 24-milijunske države SFR Jugoslavije u kojima, istina, vlada manje-više isti nered tzv. nečinjenja. Nije malo škola u RH u kojima se ponosno, na vrlo vidljivim mjestima, koče mesingaste pločice s natpisom o „nultoj toleranciji na nasilje“, a da se s vremena na vrijeme mediji zgražaju nad skandaloznim fizičkim obračunima (čak i djevojčica!) koje čopor vršnjaka snima mobiteljima, glasno navija, potiče na još grublju agresiju i stavlja na duštvene mreže. Obično se to u školama gura pod tepih i nikomu se ništa ne događa. Ili su sankcije zanemarive, više poticaj ponavljanju grubosti u nekoj novoj prigodi no primjerna opomena.
„Govorimo o nečinjenju nas odraslih“, izravan je srbijanski stručnjak Igor Jurić. „Čini mi se da nitko nije spreman preuzeti odgovornost za svoje nečinjenje: od nas stručnjaka osobno do institucija, građana i roditelja. Kad bi svatko preuzeo odgovornost u odnosu na djecu i mladež i radio svoj dio posla, svega tog zla ne bi bilo u tolikoj mjeri. Strašna tragedija u beogradskoj osnovnoj školi je događaj koji potresao cijelu regiju, ali to je iznenađenje samo za one koji nisu dovoljno u toj temi. Djeca nemaju dovoljno mogućnosti svakodnevno razgovarati sa svojim roditeljima i nastavnicima, s ljudima u svom okruženju, jer su danas u svijetu koji ih ne razumije. To je veliki problem u cijeloj zapadnobalkanskoj regiji.“
Realno, hoće li zaredale u Srbiji više no drastične reprize američkih užasa i strave po školama i javnim prostorima napokon nešto pozitivno pokrenuti, preventivno i obećavajuće, utjecati na smanjenje količine i dostupnosti oružja, stati na kraj raširenom vršnjačkom nasilju, nasilju u obiteljima i osobito nad ženama, itsl.? Neće. U suštini, sve će ostati kako je i bilo – ista meta, isto rastojanje. Svijet je otklizao nizbrdo, a društvena klima dovoljno kancerogena da je nemoguće izbjeći terminalnu fazu. Jer, što reče bivši operativac SOA-e Ante Letica u povodu srbijanskih užasa, „nije pitanje može li se ta strašna tragedija ponoviti u nekoj od hrvatskih škola, nego je pitanje – kada će se dogoditi“. Jeza iščekivanja otkucava.
