Na sva tri krizna balkanska punkta u ozbiljnom su klinču globalne velesile SAD, EU i NATO s jedne, Ruska Federacija s druge i čak Turska (u BiH) s treće strane, a Beograd, Zagreb, Sarajevo i Podgorica tek su bakšiš za potkusurivanje.
Više je kurtoazno no osobito znakovito za aktualno stanje hrvatsko-bosanskohercegovačkih političkih odnosa to što su ovih dana službeno posjetili Hrvatsku predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto (HDZ BiH), nesuđena hrvatska članica Predsjedništva BiH, pa vanjskopolitički ministar susjedne zemlje Elmedin Konaković te razgovarali s premijerom Andrejem Plenkovićem i predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem te potvrdili „bliske i dobrosusjedske odnose dviju zemalja“, odnosno punu „potporu Hrvatske daljnjem europskom putu BiH nakon dobivanja statusa kandidata za članstvo u EU i reformskim koracima u idućem razdoblju“. No, širi kontekst puno je ozbiljniji od protokolarne pompe s dvoje novih (hrvatsko-bošnjačkih) dužnosnika BiH. Recimo, dok poljski basset hound i tri pribaltička bichon friséa najglasnije i zborno laju uza sami plot ruskog dvorišta na susjedova pit bulla jer ih gazda Uncle Sam iza leđa i neodgovorno huška na pogibelj, na Balkanu kojekakvi krvosljednici male i srednje veličine užurbano opet njuškaju oko još nedeaktivirana TNT-a što zloslutno otkucava novom, možebitno puno strašnijom katastrofom i od one 1990-ih godina i od onih prije toga bratoubilačkog pomračenja pameti.
Službeni posjet Borjane Krišto i Elmedina Konakovića jedva da nešto znače. Ključ sudbine njihove disfunkcionalne susjedne zemlje ne drže tri tzv. konstitutivna naroda, nego moćnici sa straneJamačno trknuti u šuplju glavu, poljski nadripolitičar kratkog fitilja i cijepljen protiv svake logike, da se o savjesti i moralu i ne govori, otvoreno u zapadnomu javnom prostoru zagovara osvetnički ratni poraz, raspad i teritorijalnu podjelu Ruske Federacije – zato što je „ničim izazvana izvela invaziju/agresiju na Ukrajinu“ (sic trasit, „ničim izazvana“!?) – a na području ex-Jugoslavije zvoni na uzbunu tzv. unutarsrbijanski, odnosno srbijansko-kosovski sukob „na nož“, koji nije daleko od oružane eskalacije u samom srcu Starog kontinenta. Zericu pak „podnošljivije“, a bitno ovisno o raspletu/zapletu srbijansko-kosovske te srbijansko-eurounijske i srbijansko-ruske drame na zapadnu Balkanu i šire, traju suštinske političke nesuglasice u BiH i u Crnoj Gori.
Na sva tri krizna balkanska punkta su u vrlo ozbiljnom klinču globalne velesile SAD, EU i NATO s jedne, Ruska Federacija s druge i čak Turska (u BiH) s treće strane, a Beograd, Zagreb, Sarajevo i Podgorica tek su bakšiš za potkusurivanje. Suštinski ni o čemu ne odlučuju. Nitko ih ništa ne pita niti veliki drže do volje, želja i stajališta samozvanih nacionalnih vođa politički posvađanih – u čijem interesu!? – samonedostatnih skupina koje bez izmišljenih ratnih pobjeda, mitova i međuetničke/međuvjerske mržnje ne bi opstale na vlasti ni tjedan dana. Divide et impera, navodno je kazao veliki starorimski vojskovođa i najslavniji vladar Gaj Julije Cezar, a toga se podijeli, pa vladaj svaki na svoj način i radi svog cilja u globalu drže svi akteri uključeni u izračunavanje te balkanske kvadrature kruga. Doduše, u mnogih su palčevi čvrsto stisnuti u džepu, pa jedno govore i kod kuće i vani, drugo misle, a treće čine, pa je rezultat: puno babica i kilavo dijete. Samozvanim nacionalnim „vođama“ na daljinski upravljač dominantnih stranaka u svojim državnim središtima itekako odgovara status quo, jer im na neodređeno vrijeme drži glave iznad vode, moćan se tzv. tutorski svijet što se stoljećima međusobno nadmeće za prestiž na Balkanu još o-ho-ho godina neće imati rješenje za ovu kvadraturu kruga.
Teritorijalno cjelovita Republika Srbija s Kosovom i Metohijom, gdje je višestoljetno srce srpske državnosti, nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta, u tadašnjem kršćanskom svijetu ogromnog imperija cara Dušana Silnog iz slavne dinastije Nemanjića što je iznjedrila i Svetog Savu, ili bez Kosova? Na kojemu je kršćanska vojska 1389. godine pod vodstvom srpskog kneza Lazara Hrebljanovića tragično branila zapadnu Europu od invazije nadmoćnije vojske imperijalnog sultana Murata I. U pomoć knezu Lazaru, koji je poginuo u borbi, hrvatski je ban Ivaniš Horvat doveo svoje križare, a vojvoda Vlatko Vuković cca 20.000 vojnika bosanskog kralja Tvrtka. Hrvati i Srbi su se – s promjenljivim uspjehom – zajedno borili i u nizu nizu drugih bitaka protiv Osmanlija. U Srbiji i BiH. Na Kosovu se nalaze svi najvažniji manastiri u kojima se stoljećima čuva srpski nacionalni identitet, vjera, njeguje pismenost, kultura, znanost… i nije slučajno da Srbi naraštajima smatraju Kosovo svojim svetim tlom te su spremni proliti zadnju kap krvi protiv onoga tko im ga želi oteti.
Što ako Rusi pobijede Zapad!? Ili Zapad ne pobijedi Rusiju, nego se s njom nagodi ne pitajući ni Zelenskog niti Ursulu von der Leyen, kamoli Andreja Plenkovića?Dio zapadnog svijeta na čelu sa SAD-om i EU-om, uzdajući se u vojnu šaku NATO-a, nakanio je taj dio vjekovne Srbije – priznate u UN-u i svim međunarodnim institucijama i organizacijama kao cjelovita država u istim avnojskim granicama kao i RH – uzeti Republici Srbiji milom ili silom te registrirati Kosovo kao zasebnu/samostalnu/suverenu državu. Samo se jedan državnik iz EU-a, Zoran Milanović, ovih se dana usudio javno, bez petlje kazati Zapadu u bebu da je – „Kosovo oteto Sbiji“. Bijedna Naša, je li, kao bogobojazna mala od washingtonsko-bruxelleske kužine, iz sveg politikantskoga glasa – „nek’ susjedu crkne krava!“ – sa šakom vojnika i nešto smiješne sovjetsk vojne tehnike pod SAD-ovim zapovjedištvom, svojim veleposlanikom u Prištini i na ine protusrpske/provokativne načine iz petnih žila brani međunarodno još nepriznatu Republiku Kosovo. Brani – sic transit! – politički i moralno promiskuitetni princip da se jednoj državi smije ucjenama i pritisima, čak i prijetnjom ili uporabom oružja, oduzeti komad teritorija, razbiti joj međunarodnopravno zaštićenu teritorijalnu cjelovitost, etc., jer se tako, eto, sprdnilo nekoj kasti trenutnih moćnika. A drugoj se to ne smije učiniti (npr. Ukrajini na Krimu za koji, á propos, opet Milanović tvrdi da „više nikad neće biti Ukrajina“) zbog toga istog principa međunarodnopravnog jamstva suverenosti i terirorijalne cjelovitosti!? Pa je tako „normalno“ uzeti Kosovo Republici Srbiji, a nije „normalno“ uzeti istom logikom Krim Ukrajini, Kataloniju i Baskiju Španjolskoj, Sjevernu Irsku Velikoj Britaniji, Tajvan SAD-ovom jataštvu i vratiti Kini… Ludo?
Međunarodno pravo, ako takvo što uopće postoji, je li, i vrijedi i ne vrijedi, kako kada i kako za koga, a međunarodna zajednica nema onu ćoravu božicu što će kantarom izvagati (ne)istinu i pravedno presjeći mačem. Bi li, da je ima, dopustila SAD-u prijetiti Pekingu ratom zato što želi vratiti u okrilje matice zemlje kineski otok Tajvan (bivšu Formozu, međunarodno nepriznatu Republiku Kinu) na koji je u izgubljenu tzv. trećem unutarnjem revolucionarnom ratu (1947.-1949.) izbjegla poražena protukomunistička vojska Chiang Kai-sheka pod imperijalnu zaštitu Uncle Sama? Ima toga još o-ho-ho svugdje po globusu, gdje jedni smiju i mogu, a drugi ne smiju niti mogu. Gotovo da nema europske države u kojoj – ne godinama, nego stoljećima – postoje sasvim opravdane, je li, separatističke silnice na koje međunarodna zajednica i povelje UN-a, zakoni EU-a, razne gepolitičke/geostrateške norme i polit-moralna svijest nemaju jedinstven odgovor. Stari bi Juvenal u „Satirama“ kazao: Quod licet Iovi, non licet bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu). Nadahnut boksačkim gardom ljute srbijanske političke oporbe u fizičkom nasrtaju neki dan na predsjednika Aleksandra Vučića u Skupštini Srbije, jamačno bi mu mudri Ciceron tu vratio lopticu: Quo usque tandem abutere, Decimus Iunius Iuvenalis, patientia nostra (Do kada ćeš, Juvenal, iskušavati naše strpljenje?), pa bi kibici iz Moskve, Washingtona i Bruxellesa imali o čemu još jednom dobro razmisliti.
Ne samo kad je riječ o stanju u Srbiji glede&unatoč i pat-poziciji dijaloga Beograd-Priština nego i o razvoju događaja i odnosu snaga u BiH. Gdje rusko-srbijanski dirigentski štapić ne prati, nema namjeru niti će doskora pratiti istu partituru po kojoj bošnjački i hrvatski guslari guslaju prikrivene separatizme i sasvim otkrivene međuetničke/međuvjerske netrpeljivosti u vidljivo nedarovitom orkestru inducirane mržnje. I čije će jezivo guslanje bivati sve neslušljivija što se ruski vojni angažman u Ukrajini bude lošije nosio s udruženim zapadnim protivnikom. Ili bude obratno. Riječ je, je li, o nekoj vrsti spojenih posuda geopolitičko-geostrateške krize, rašomonu ekonomsko-vojnih interesa i nekim restlovima nedavnih hladnoratovsko-blokovskih podjela u Europi, ali i građanskih sukoba 1991.-1995. godine u Hrvatskoj i BiH. Na kojima su stasale, pa zaposjele vlast i nevjerojatno se obogatile za više svojih budućih naraštaja moralno prljave nacionalne kaste kojima upravo odgovara tzv. status quo podjela i mržnje. Nacija i vjera su glavni opijati kojima se godinama privode mase „naših“ eda bi bili protiv „njihovih“ što, navodno, krvoločno reže iza ugla pripravni skočiti svima „nama“ i „našima“ za vrat.
Samozvanim nacionalnim „vođama“ na daljinski upravljač dominantnih stranaka u svojim državnim središtima itekako odgovara status quo, jer im na neodređeno vrijeme drži glave iznad vode, moćan se tzv. tutorski svijet što se stoljećima međusobno nadmeće za prestiž na BalkanuTo je ista paradigma što ju udružen proturuski Zapad jednako medijski opetuje u povodu Ukrajine: druga po veličini europska zemlja samo je prvi korak u agresiji Moskve na EU i cijeli Stari kontinent radi uspostave imperijalnog Ruskog Carstva. Jer, kažu, „Putin nikako ne može prežaliti raspad Sovjetskog Saveza“ ili „Putin želi biti novovjeki Petar Veliki“. Sic transit. Glupost na entu, ali ne toliko kao dokaz maloumlja tih zapadnih apologeta prolijevanja tuđe „u demokratsku korist“ koliko kao kiseli plod krivotvorene povijesti rusko-ukrajinskog ratovanja. Isključivo od 2014. godine kada su „Rusi namještenim referendumom“ bili anektirali Krim. Naprasno je postalo nevažnim što se događalo prije, uključivo Minsk 1 i 2, mirotvorne sporazume za koje je jamčila međunarodna zajednica, a službeni ih je Kijev Volodimira Zelenskog izigrao na mig iz Washingtona. Maltretiranjem ruske narodne manjine u jugoistočnim pokrajinama, gdje je većinski živalj, te provociranjem Moskve dovođenjem NATO-ovih nuklearnih projektila na rusko-ukrajinsku granicu, Zelenski je svjesno i namjerno prekoračio rusku smrtonosnu tzv. crvenu crtu. Izazvao je rat, navukao je Kremlj na tzv. specijalnu operaciju radi „denacifikacije“ Ukrajine, obračuna s uskrslim nacizmom sljedbenika Stevana Bandere i istomišljeničkih mu podguznih muha Trećeg Reicha. Kako tvrdi Putin.
Time je udruženi Zapad pod vodstvom SAD/EU/NATO-a i terenskom izvedbom poslovođe mu u liku politički nepismenog, nacionalno nezrelog i ispodprosječnoga bivšeg tv-komedijaša namjenski instaliranog u fotelj ukrajinskog predsjednika kobno gurnuo 45 milijuna Ukrajinaca u pogibelj, najveću ratnu/humanitarnu katastrofu u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Ukrajinska kriza za koju nitko nema rješenje ni na Zapadu niti u Rusiji, a ozbiljno prijeti ljudskom rodu nuklearnim smaknućem kao nikad više i prije, teško je i dugoročno bacio u živo blato cijelu Europu te SAD i ostatak sasvim nedužna svijeta. Kao što Ameri povijesno rade u tzv. obrani zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života!? Sic transit. Neka to brane kod kuće, jer ih u Europu, Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku „praviti reda“ nitko nije zvao niti drevne kulture i tradicije trebaju tzv. zapadne demokratske vrijednosti i američki način života. Tim više, jer se tih „vrijednosti“, te „demokracije“ i tog „načina života“ dnevno groze svi Ameri i ini zapadnjaci s makar dva zrna soli u glavi. Itekako ih trpe na vlastitoj koži i skupo plaćaju kešm i životima njihov suludi izvoz u svijet.
Nakaradne politike nekažnjenih smrti, razaranja, progona ljudi i pljačke njihovih nacionalnih resursa drže i zapadni Balkan bojištem na kojemu će frustracije, mržnja, neplaćeni računi iz prošlosti, nepravde, maloumlje i polit-ideološka egomanija biti najubitačnije pogonsko gorivo. Ratovi su na tom prostoru povijesna sudbina i samo je pitanje vremena i izmišljenih razloga kada će nesreća doći po svoj danak u krvi. Nikakvi suvereniteti ni međunarodno priznate granice, narodna volja i moralni obziri neće u tom kritičnom trenutku zaustaviti strašnu toljagu raspomamljenoga najstarijeg sina Here i Zeusa, je li – Aresa. Povijesna je to činjenica. I dnevna praksa danas. Unatoč sasvim drukčijem načelnomu polit-pravnom pravorijeku. Ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova stoga – domoljubno razumljivo, dakako – puca u pogrešnu metu kad uči pameti hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, jer on „ne znâ“ kako su se „hrabri hrvatski branitelji (iz)borili u Domovinskom ratu za teritorijalnu cjelovitost svoje domovine Hrvatske“ i „vrijeđa Ukrajince“ tvrdnjom da „Krim više nikad neće biti dio Ukrajine“. Što će i kako će biti, zapravo, nitko unaprijed ne znâ, pa tako ni Milanović niti sâm Zelenski, ni Washington niti Bruxelles, kamoli neki ministar u Kijevu ili da hrvatski mali od kužine Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i Charlesa Michela znâ koja je u ratu udruženog Zapada protiv Rusije u Ukrajini tzv. prava strana povijesti.
Što ako Rusi pobijede Zapad!? Ili Zapad ne pobijedi Rusiju, nego se s njom nagodi ne pitajući ni Zelenskog niti Ursulu von der Leyen, kamoli Andreja Plenkovića? Što će i kakve biti posljedice za tada puno manje žitelja Bijedne Naše od lani popisanih blizu 3,9 milijuna? Ma što i ma koliko se sankcioniralo Rusiju i anatemiziralo tzv. najunosniju nekrtetninu na globusu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić), svijet ne može bez Ruske Federacije. U mnogo čemu, ne samo zbog energenata i hrane. Gdje će duša Plenkoviću, ako se pokaže da se džaba hrustila njegova hrvatska šaka mala na tzv. pogrešnoj strani povijesti!? A ukrajinsko ministarstvo, je li, nema pojma da je prigodom razdruživanja ex-Jugoslavije tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nudio srbijanskom voždu Slobodanu Miloševiću – konfederaciju, eda bi se izbjeglo rat. Vožd to nije prihvatio. U četvrtoj godini Domovinskog rata pak, međunarodna je zajednica bila ponudila podjelu Republike Hrvatske tzv. planom Z-1, kojim se priznata tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena cijepa na srpski i hrvatski entitet, na tzv. SAO Krajinu kao „državu u državi“. Tuđman je to prihvatio, Milošević via Mile Martić u „glavnom gradu“ te „države“ Kninu – nije. Pa je problem 1995. godine riješen vojno na bljeskovito-olujni način 1995., a mirno pak tri godine kasnije reintegracijom istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.
Nije bez vraga ni činjenica da se SAD protivio raspadu ex-Jugoslavije i sve do njezine smrtne ure držao veleposlanika Warrena Zimmermanna u Beogradu. SAD je priznao RH tek svibnja 1992. godine, među zadnjima u važnijem svijetu. Thank you, America!? Taj isti Uncle Sam, kojemu u liku Billa Clintona dižu spomenike u Prištini – kao u Selcu na otoku Braču (Danke, Deutschland!) bivšemu njemačkom ministru vanjskih poslova Hansu Dietrichu-Genscheru iz jednake zahvalnosti – naredio je NATO-u u ime „Kosovo republika!“ u 11 tjedana 1999. godine ubiti raketama blizu 2500 civila i vojnika po Srbiji i u Beogradu, srušiti ljudima domove i javne zgrade, mostove, infrastrukturu… Danas pak u kompi s neodgovornim do nevjerovanja bruxelleskim birokratima ucjenjuje/prisiljava Srbiju odreći se svoga povijesnog tla i priznati kosovsku državu, gdje nikad nije postojala. Svakomu tko bi imao petlje, usudio se pristati, to izravno znači – ostati bez glave kao nacionalni veleizdajnik za sve vijeke vjekova. Nikakve, je li, „realpolitike“ i „nove globalne okolnosti“ ne dolaze u obzir, jer to Srbi doživljavaju kao nasilno otkidanje živoga nacionalnog mesa koje su spremni braniti „do istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović). Makar cijeli Balkan i Europa otišli u vražju mater.
Pod zapadnim Balkanom, ali i cijelom proameričkom Europom sada na Srbe našpičenom neusporedivo više no lani netom po 24. veljače ili pak zadnjih mjeseci 2022. godine instalirana je velika količina TNT-a osvete i inata, čiji detonator drži Vladimir Vladimirovič u Kremlju i samo je pitanje trenutka hoće li ga i kada aktivirati na zapadnom Balkanu. Procijeni li da će mu olakšati ukrajinsku poziciju, ako obranu u ratu protiv udruženog Zapada i NATO-a raširi potpaljivanjem, npr. opet srbijansko-kosovskog sukoba ili građanskih ratova u BiH i Crnoj Gori, gdje ima gorljive pristaše. Hrvatski je premijer Andrej Plenković neki dan u Mostaru, gdje Dragan Čović i stranačka mu filijala HDZ BiH ne smiju pustiti glasniji vjetar bez njegova odobrenja, pozvao političke stranke da „učine drugi korak u zrelosti, jer to očekuju EU i SAD“. Ruse, je li, ne treba pitati ni o čemu, iako je cijeli entitet Republike Srpske – njihov!? Njihovo je i pola Crne Gore, gdje se svaki žitelj osjeća „Srbinom s dna kace“. A Unija i SAD, je li, očekuju smirivanje u tzv. bosanskom loncu i suzbijanje separatističkih apetita b-h Srba i Hrvata nekim hibrid-projektom tzv. građanske države.
Srbi to otvoreno ismijavaju, a tzv. trećeentitetski Hrvati drže figu u džepu, protive se „unitarnoj državi BiH“, kukaju da ih Bošnjaci preglasavaju pa sabotiraju uspostavljanje zajedničke vlasti, ne priznaju hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i glume predanost tzv. europskom putu bivše „Jugoslavije u malom“. Sic transit. Dok satni mehanizam uz baalkanski TNT nezaustavljivo otkucava“. Srbi u BiH otvoreno prijete referendumom o odcjepljenju svog entiteta, etnički očišćenog od Hrvata i Bošnjaka, te na pasja kola psuju visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH Christiana Schmidta i odlikuju Putina neki dan visokim „državnim“ odličjem. Hrvati u svojoj etnički očišćenoj od Srba i Bošnjaka zapadnoj Hercegovini pak javno govore „eurposki“, misle „separatističko-srpski“ i tzv. HDZ-konstitutivnu oazu oko Mostara i dalje nazivaju Herceg-Bosnom. U tom kontekstu, je li, i službeni posjet Borjane Krišto i Elmedina Konakovića, uključivo dogovor o zajedničkoj sjednici Vijeća ministara BiH i vlade RH u lipnju u Zagrebu, jedva da nešto znače. Ako uopće nešto znače budući da ključ sudbine te disfunkcionalne susjedne zemlje ne drže tri tzv. konstitutivna naroda, nego moćnici sa strane. A oni su pak kao rogovi u vreći.
