Podrška Bandiću najbolje pokazuje koliko je duboko ukorijenjeno neshvaćanje načina na koji funkcionira država. Upravo taj stav dokazuje koliko je iluzorno očekivati ikakve promjene dok god prosječni građani smatraju da je u redu da se od njih samih krade
Tek je nekoliko sati prošlo od spektakularnih vijesti o uhićenju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i njegovih suradnika u nedjelju popodne do pojave prvih grupa podrške Bandiću u društvenim medijima poput Facebooka. Prava lavina dobrih želja zakotrljala se u ponedjeljak, proširila s društvenih medija u javnost i ne pokazuje znakove posustajanja.
I ne bi podrška nekome tko je uhićen pod sumnjom kriminala toliko čudila (čak i osuđeni ratni zločinci danas u Hrvatskoj imaju obožavatelje) da se ne radi o nečemu što je u Bandićevu slučaju zabrinjavajuće rašireno. Jer ne podržavaju Bandića samo Zagrepčani nego izrazi podrške dolaze gotovo jednakomjerno iz svih krajeva Hrvatske, ali i inozemstva.
Deseci tisuća znakova podrške na Facebooku i kontinuirana opravdavanja u javnosti najbolji su, ali i vrlo zabrinjavajući, pokazatelj zašto je situacija u Hrvatskoj već godinama toliko katastrofalna. I zašto će dok se god lokalne šerife – bandiće* – opravdava u njihovim muljažama Hrvatska i dalje tavoriti na dnu.
U javnosti se tako ovih dana najčešće može čuti ona poznata sintagma „ako je i krao, bar nam je i dao“ kojom se Bandića želi izdvojiti od ostalih domaćih „uglednika“ koji su posljednjih godina uhićivani i osuđivani zbog zloupotrebe povlaštenog položaja. Jer oni su, tumači masa, zaslužili da ih se hapsi jer su krali samo za sebe dok je Bandić, eto, davao i narodu.
Upravo to pokazuje koliko je duboko ukorijenjeno neshvaćanje načina na koji funkcionira država. Upravo taj stav pokazuje koliko je iluzorno očekivati ikakve promjene dok god prosječni građani smatraju da je u redu da se od njih samih krade.
Sve, ali apsolutno sve što je Bandić „dao“ je bandić prvo morao uzeti nekome. Dakle, građanima. Milan Bandić nije mitski bogataš iz Hercegovine koji je došao na čelo Zagreba da bi kao veliki dobrotvor razdijelio svoje bogatstvo građanima i izgradio im bolnice, škole, mostove, tramvajske pruge i fontane. Svaka kuna koja je potrošena na izgradnju ovog grada, na nove trgove i ulice, na nove tramvaje i autobuse, na ove i one novotarije, došla je iz džepova građana.
I tu leži zamka u koju su se uhvatili podržavatelji raznih bandića i keruma i ostalih „narodskih ljudi“ koji šefuju po manjim gradovima i općinama u Hrvatskoj. Oni ne razumiju da se krade od njih. Oni ne razumiju da ono što im lokalni moćnici velikodušno „daju“ su mrvice s njihova stola ostale od kruha kojeg su ti isti moćnici prvo uzeli baš njima – građanima. Onim istim građanima zahvalnim za te mrvice koji ih održavaju na vlasti s riječima „ako je i krao, barem nam je i dao“.
Većina hrvatskih državljana, izgleda, ne razumije da političari ne raspolažu vlastitim novcem nego novcem građana – poreznih obveznika. TO. JE. VAŠ. NOVAC. Vaš. Iz vaših džepova kroz nekoliko ruku prođe ono što ste vi zaradili. Svi uzmu, a vama što ostane.
Vrlo se često može čuti o „skupoj državi“ kod nas. Znate li koliko je to točno? Ako imate neto plaću od 5000 kuna vi morate svojem poslodavcu zaraditi, ovisno o mjestu stanovanja i obiteljskim okolnostima, samo zbog poreza i doprinosa barem još 2000 do 3000 kuna. Nakon toga, dakle nakon što vam plaća sjedne na račun, država će vam kroz PDV uzeti još barem 1250 kuna jer ćete tih 5000 kuna, s obzirom na ovdašnji standard, vjerojatno u cijelosti potrošiti.
Sve u svemu, vi morate izvršiti rad u vrijednosti od 8000 kuna, a na kraju, zbog rastrošnih i neodgovornih državnih i lokalnih vlasti, možete kupiti robe i usluga u vrijednosti manjoj od 4000 kuna. Više od 50% onog što ste zaradili odlazi i na razne bandiće, kerume i ostale lokalne moćnike i šerife.
I onda kada bandići svojim prijateljima omoguće posao opremanja gradskih prostora za dva milijuna kuna, a posao stvarno vrijedi milijun kuna, onih milijun kuna razlike je upravo novac koji je uzet iz vaših džepova kroz porez na dohodak i prireze. I tih milijun kuna koji su otišli u džep rodbine, kumova i prijatelja lokalnog šerifa su točno onih milijun kuna zbog kojih grad nema novca za opremiti lokalni vrtić ili školu i ne može djeci osigurati besplatan topli obrok.
Ili kad bandići i kerumi parcelu gradskog zemljišta prodaju za milijun kuna svojim kumovima a nakon toga, uz pomoć svojih podređenih koje su doveli u gradske strukture, prenamjene to zemljište iz poljoprivrednog u građevinsko pa ono odjednom vrijedi deset milijuna kuna, tih devet milijuna kuna razlike koju su zaradili razni mufljuzi je točno onih devet milijuna kuna za koje će – kako bi „narodu dao“ novu školu – bandić posegnuti u džep tog istog naroda. Jer grad mora platiti izgradnju škole. A taj novac, ponovo, dolazi iz džepova njegovih građana. NE POSTOJI tajna štamparija novca ni u kojem gradskom uredu. (Barem se nadamo da ne, mada u svjetlu niza uhapšenih ništa ne bi bilo iznenađujuće).
I zato je podrška bilo kojem lokalnom ili nacionalnom moćniku (a Milan Bandić je samo posljednji u nizu) pod tvrdnjom „možda je krao, ali je i dao“ toliko katastrofalno opasna. I dok god većina građana ne shvati da političari nemaju što dati ako prvo ne uzmu, dotle će se taj novac i dalje neodgovorno trošiti bez obzira na stvarne potrebe ovog društva i njegovih građana. Ma radilo se o sudstvu, zdravstvu, obrazovanju, policiji, vojsci ili infrastrukturi i zaštiti okoliša – svega što čini jednu modernu civiliziranu državu, a što se financira iz džepova poreznih obveznika.
Istina je jednostavna – DRŽAVA NE STVARA NOVAC. Država ga samo troši. I to vrijedi jednako za središnju državu kao i za gradove, županije i općine. I ako vi mislite da je netko, eto, „krao, ali nam je i dao“ vi zaboravljate da bi bez te krađe vi u konačnici imali puno više.
I ne radi se tu samo o izvršnoj vlasti. Dok god se one kojima novac za njihove plaće, temeljem raznih zakona, dolazi iz džepova građana ne poziva na odgovornost za njihovo nelegalno, nemoralno i neodgovorno ponašanje dotle ćemo pokazivati koliko smo rudimentarno politički neobrazovani.
Još jednom, nažalost, jer je očito da se to ne može ponoviti previše puta – niti jedan političar u ovoj državi ništa ne „daje“ građanima. Oni prvo uzmu od građana, raspodijele među sobom, a onda ono što ostane (ako ostane) vrate. Sav novac koji se potrošio u ovoj državi na nacionalnoj i na lokalnoj razini dolazi iz novčanika poreznih obveznika. I dolazit će još godinama i desetljećima. Sve dok se političarima jasno ne poruči da ne smiju krasti ma koliko nakon toga „davali“.
*Napomena: Ime zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića u ovom članku koristimo samo kao ilustraciju načina ponašanja zabrinuto velikog dijela lokalnih moćnika u Hrvatskoj. Ne namjeravamo prejudiciriati bilo što o mogućoj krivnji Milana Bandića prije donošenja sudskih presuda u slučajevima zbog kojih je on priveden u istražni zatvor prije nekoliko dana. No, ponašanje na poziciji gradonačelnika i način vođenja grada na način na koji to (je) radi(o) Milan Bandić indikativan je za ponašanje hrvatskih lokalnih vlasti u kojima se prije svega ne propitkuje opravdanost potrošnje novca poreznih obveznika, niti se poštuje zabrinjavajući dio hrvatske zakonske regulative, posebno u području javne nabave. Kako se radi o gradonačelniku najvećeg grada u Hrvatskoj i kako je slučaj njegova hapšenja povod za ovaj članak, odlučili smo iskoristiti njegovo prezime kao općenitu oznaku.
