Saga o bivšem ministru Mariju Banožiću još jednom potvrđuje tezu da je hrvatsko društvo utemeljeno na žrtvenom mehanizmu.
Mario Banožić je, prometnom nesrećom, izazvao smrt jednog vrijednog obiteljskog čovjeka koji se toga dana našao na cesti kako bi otišao na posao kojim prehranjuje obitelj. Banožić se našao na cesti kako bi, ako je vjerovati medijima, otišao u lov.
Dakle, imamo čovjeka koji radi kako bi on i njegovi najbliži mogli dostojanstveno živjeti, ali imamo i čovjeka koji obijesno žuri kako bi mogao u lovu ubijati.
Ne navodim ime i prezime ovog smrtno stradalog čovjeka, jer ga ne želim, na bilo koji način, dovoditi u hrvatski politički kontekst, a to je kontekst žrtvovanja i neosjetljivosti prema smrti. Njegov život je pripadao njegovoj obitelji i prijateljima, njegova smrt pripada njima, ona se trajno nastanila u njihov doživljaj svijeta koji bi mogao biti pravedan, ali to nije.
U pravednom svijetu djeca ne bi ostajala bez roditelja, supruge ne bi ostajale bez supruga, a Banožić ne bi bio ministar.
U pravednom svijetu političari ne bi iskazivali neosjetljivost prema tragičnom prekidu života nekog građanina. Koliki su razmjeri te neosjetljivosti, govore i premijerove riječi kako je ovu ”veliku krizu zbog prometne nesreće tako brzo riješio, da oni ne znaju što bi rekli, jer još nisu došli k sebi”.
”Oni” su oporba, ”velika kriza” se odnosi na reputacijsku štetu koju su mogli pretrpjeti Andrej Plenković i HDZ. ”Velika kriza” se ne odnosi na smrt velikog čovjeka – supruga i oca. Ne, on je tu Plenkoviću nebitan. Njegov život je, ionako, baš kao životi većine hrvatskih građana, za Plenkovića nezanimljiv, malen i nebitan.
To je život čiji prekid ne stvara ”velike krize”, osim ako ta smrt umanjuje političke izglede Plenkoviću i njegovoj stranci da ostane na vlasti kako bi i dalje provodili politike smrti, ubijanja i rješavanja ”velikih kriza”. Politike neosjetljivosti na smrt su politike smrti.
Banožić je možda, u to ne ulazim, iz nehaja prouzročio smrt, ali Plenković nije imao niti najmanju namjeru da bude potresen tragičnim prekidom života jednog građanina o čijem životu bi, kao premijer, trebao skrbiti.
Plenković je svjesno, s namjerom, s punom odgovornošću rješavao ”veliku krizu”. On je dakle potpuno bio posvećen rješavanju krize prije nego ”oni dođu k sebi”.
Čim sam čuo za ovu tragediju, odmah sam, uz brojna negodovanja desničara, napisao da je u ovoj nesreći sudjelovao i premijer Plenković jer je želio, htio i podržavao Banožića u ministarskoj fotelji, iako joj on nije dorastao, što je, uostalom, svakodnevno dokazivao.
Banožić je isključivo Plenkovićevom voljom, i to svima usprkos, posebno predsjedniku Zoranu Milanoviću, bio ministar. Kao, u doslovnom smislu, Plenkovićev ministar, izazvao je prometnu nesreću sa smrtnim ishodom te je, samim time, na percepcijskoj razini, i Plenkovića učinio sudionikom ove nesreće.
Plenković je ovo odmah shvatio, desničari nisu, zato i tvrdim da je njihov problem prvenstveno spoznajne naravi, zbog čega će uvijek, na svjesnoj i podsvjesnoj razini, raditi sve da HDZ ostane na vlasti. Oni će, priglupim napadom na kritičare HDZ-a i Plenkovića, HDZ-ovoj bešćutnosti pokušati dati emocionalnu notu. Desničari žude da, s lažnom suzom u oku, sudjeluju u provođenju HDZ-ovih politika smrti.
Ako Plenković išta zna, zna manipulirati s informacijama, stvarati simulakrum te komunicirati privide i poluistine kao istine. Učinio je to i s ministrom Banožićem. Kada je čuo što se dogodilo, Plenković nije u sebi animirao potencijale humanosti, nego je i on odlučio otići u lov.
Otišao je u lov s namjerom da se vrati s Banožićevom političkom glavom, da ga žrtvuje i tako primitivnom društvu dade prigodu da se okupi oko još jedne žrtve, da se sva krivica i bijes javnosti svali na nju, kako bi glavni i odgovorni, a to je onaj koji nekoga pretvara u ministra i na bolesničkoj postelji mu, u polusvjesnom stanju, tu poziciju uzima, ostao netaknut.
Plenković je riješio ”veliku krizu”, žrtvovao je Banožića, pritom potpuno obezvrijedivši smrt koju je Banožić prouzročio te je odabrao novog ministra obrane. Što se njega tiče, sve je proteklo u najboljem redu, ”velika kriza” je kvalitetno i brzo prevladana.
Je li Banožić uistinu išao u lov, to može biti otvoreno pitanje, ali to da je Plenković bio u političkom lovu, izvan je svakog pitanja. Pogledajte samo s čijim se glavama vratio – Banožićevu je bacio primitivnoj svjetini, neka se s njom zabavlja, a Anušićevu glavu je slavodobitno, poput trofeja, objesio na zid u Banske dvore, a sve kako bi pogled na novi trofej osnažilo i homogeniziralo stranačko pleme.
Pasivni, prestrašeni, u osnovi jadni promatrači će ponavljati floskulu kako svi znaju dijagnosticirati stanje, ali da treba znati ponuditi terapiju i otvoriti perspektivu. Naravno da ovo nije istina.
Tko zna dijagnosticirati neko stanje, tko zna prepoznati bolest u političkom životu, zna da postoji samo jedna terapija, a to nije promatranje i ponavljanje floskula o dijagnozama, nego građanski otpor i aktivizam. Aktivni građani su terapija za bešćutne politike smrti kojima ”velike krize” ne nastaju iz ataka na život građana, nego iz natruhe mogućnosti da njihovo sirovo vladanje bude prekinuto.
Slažem se da političke stranke ne trebaju upotrebljavati samo negativne pojmove, društvo se mijenja otvaranjem nade, najavom bolje budućnosti, te je potrebno govoriti o solidarnosti, strasti, sreći, miru, razvoju, ponosu, ljubavi, brizi, pravednosti, vrijednosti, dobroti, hrabrosti, povjerenju.
Suvisli političari, koji pripadaju nekoj političkoj strukturi, bi se u kampanji trebali odvojiti od negativnosti, čak i od kritike tuđe negativnosti te komunicirati isključivo pozitivnu stvarnost koja je tu pred nama.
Naravno da ta budućnost nije takva, ali nema veze, dovoljno je da stvorimo mogućnost sretnije, pravednije, dostojanstvenije, ponosnije budućnosti. Dovoljno je, dapače – nužno je, da se odvojimo od teze da su bešćutno politički lovci na glave i trofeje najbolje što sada imamo, da alternativa ne postoji.
Ako su nam bešćutni lovci najbolje što imamo, onda budimo svjesni da lovci izlaze s namjerom da nekoga ubiju. I ne, ovo nije dijagnoza, ovo je tek ”mala kriza” koja će vas ekonomski, društveno, vrijednosno i politički ubiti. Politike smrti ubijaju.
Je li vam ovo dovoljno da pronađete sebe i u sebi vidite lijek za sadašnje stanje? Ako nije, što vam ja mogu. Sretno u nestajanju!
