Ima li ikakve sličnosti između govora mržnje i bespoštedne kritike vlasti i želi li hrvatska vlada zaključcima Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti koju vodi potpredsjednik Vlade, i jedan od predvodnika šatoraškog prosvjeda „protiv Jugoslavena“ 2014. godine, Tomo Medved, okrenuti pilu naopako i po dobro poznatim modelima zatirati i gušiti demokraciju u Hrvatskoj? Vrijedi primijetiti i kako na sjednicu Vlade dolazi i osjetno restriktivniji Zakon o elektroničkim medijima.
Ne može se HDZ-ova vlast sada odjednom okrenuti protiv vlastite stranke, prokazivati i šibati mržnju koju je HDZ i izravno i posredno širio društvom posljednjih 30-ak godina. A širili su je i oni članovi HDZ-a koje je i sam Andrej Plenković postavljao na izborne liste. Zato je potreban licemjerni, politikantski balans kojim će se pokušati izmisliti i nekakav lijevi radikalizam koji bi bio tobože jednako tako opasan kao i desni koji je toliko indoktrinirao napadača iz sela pokraj Kutine da je izrešetao policajca Oskara Fiurija i ispalio ukupno tridesetak metaka po sjedištu Vlade. Lijevi radikalizam - to bi, na primjer, prema Branku Bačiću, bila ona crvena zvijezda na riječkom neboderu koja je potrajala petnaestak dana, točno onoliko koliko je i bilo trajanje tog umjetničkog projekta Nemanje Cvijanovića.
Govorom mržnje ugrožava se demokracija i sloboda govora. Ali ne smije se dopustiti da vladajući proglašavaju govorom mržnje i kritike prema ovoj vlasti, pa i one najžešće kritike, kako bi pokušali ušutkati političke oponente po obrascima sličnim onima koji se sada primjenjuju u Mađarskoj i Poljskoj.
Poslije zločinačkog napada na Banske dvore, sasvim očekivano, premijer je dramatično govorio o radikalizaciji društva, pa i o mogućnosti da je baš on osobno trebao biti meta napada. Spomenuo je tada notornu TV emisiju Bujicu i zadarski Hrvatski tjednik kao „dva eklatantna primjera širenja govora mržnje“ koji su usmjereni prema njemu. Javnost je informirana da je na ime Andreja Plenkovića u sjedište HDZ-a stiglo pismo s prijetnjama smrću, a u omotnici je bio i bijeli prah te da su dvojica ljudi uhićena zbog prijetnji premijeru.
Sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost zatražio je predsjednik RH Zoran Milanović. Plenković je tu sjednicu odbio dok Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti ne donese prijedloge zaključaka kao pripremu za sjednicu. No, to je suprotno zakonskoj proceduri jer je Koordinacija provedbeno tijelo koje radi po smjernicama koje mu daje VNS, a VNS se nije sastao, pa ni neće u sljedećih desetak dana.
Najprije se trebao sastati VNS i onda dati smjernice, međutim premijer izbjegava dijeliti vlast oko bilo čega. I oko ograničavanja ljudskih prava u epidemiji i mjera kojima bi se spriječio opći kolaps koji nam prijeti zbog koronavirusa, i oko pitanja sigurnosti. A u ovoj je situaciji jedno s drugim i vrlo blisko povezano jer stres i strah od budućnosti pojačava verbalnu i fizičku agresiju.
Ali i prije pojave korone - govora mržnje nekoliko posljednjih godina sve je više i sve je agresivniji, a sijaset ga je na društvenim mrežama i u komentarima čitatelja na portalima. Marko Poljak, Jelena Hadžić i Maša Martinić, okupljeni oko tvrtke Newton Technologies Adria, autori su jednog opsežnog istraživanja koje je čak šest godina (od početka 2013. do kraja travnja 2019. godine) pratilo medijske objave u Hrvatskoj. U više od 14 milijuna pojedinačnih medijskih objava iz tiskovina, informativnih radijskih i televizijskih emisija i news portala, utvrđeno je da 50.724 objava u sebi sadržavaju govor mržnje. Najviše je govora mržnje na portalima, a najmanje na radiju.
Istraživani su i komentari na društvenim mrežama pa su u ukupno 72.000 komentara koji su se pojavili u razdoblju od početka travnja do početka srpnja 2019. godine pronašli 1.012 komentara s neprihvatljivim govorom, njih 1,4 posto. U cijelom razdoblju najviše mrzilačkih komentara privukla je skandalozna „čestitka“ pravoslavnog Božića uz morbidnu sliku odrezane glave, koju je prošle godine uputio Ivan Đakić, sin HDZ-ovog saborskog zastupnika i šefa Hvidre Josipa Đakića.
Govor mržnje (gotovo) uvijek je vezan uz diskriminaciju skupina, onih koji tim skupinama pripadaju - on ima obilježja mržnje prema onima koji su različiti. Najčešće se stigmatizira i mrzi nekoga zbog rase, zbog nacije, zbog vjere, spola, zbog nečije seksualne orijentacije. U osnovi takve mržnje uvijek je rasizam. Cilj je stvaranje netrpeljivosti, razdora, diskriminacije, raspaljivanje već postojeće mržnje ili poticanje nasilja.
I najstrastvenije političke kritike vlasti, vladajućih stranaka, verbalni napadi na pripadnike opozicijske stranke - to je naprosto samo politička borba, čak i kad je taj govor uvredljiv. Jedno su uvrede, a posve drugo je govor mržnje.
U nekom metaforičkom značenju, uvrede i prijetnje koje idu prema Andreju Plenkoviću su diskriminatorskog tipa, kao prema pripadniku neke manjine. Naravno, premijer nije nikakva manjina u Hrvatskoj, Hrvat je po nacionalnosti, katolik je i heteroseksualan. Ali je iz primitivnih, šovinističkih razloga, kao nekakav centrostrujaški reformator HDZ-a, on na udaru žestokih hrvatskih nacionalista kao „Jugoslaven“, da ne kažemo baš kao „Srbin“, a slijedom toga i kao „komunjara“, „nevjernik“. Čovjek koji se lako prilagođava svakom sustavu - zaključak je radikala da je čovjek bivšeg režima. Koliko je poznato nitko Plenkoviću ne prijeti zato što, recimo, nije učinio ništa efikasnog da se smanje ogromne socijalne razlike, da Hrvatska ekonomski brže krene naprijed ili zato što nije reformirao pravosuđe i upravu. Ne, nego zato što je „Jugoslaven“ za razliku, recimo, od Ivana Penave ili Tomislava Karamarka koji su „njihovi“.
Neće valjda biti lova na vještice i javnost ga nikako ne smije dopustiti. Sadašnji hrvatski zakoni omogućuju i sankcioniranje govora mržnje i poziva na nasilje, kada se može dokazati izravna namjera počinitelja. U blažim slučajevima tu je i Zakon o suzbijanju diskriminacije koji postoji već 12 godina, ali se njegove odredbe slabo provode.
Kako i sam premijer voli izvitoperiti stvari, jer naprosto i ne može drukčije na čelu takve stranke, trebamo biti vrlo oprezni. Zakoni su tu i treba ih koristiti na pravi način. Nikakve ho-ruk kampanje neće društvu pomoći, treba čuvati koliko-toliko stečenu demokraciju.
Za čitateljske komentare u medijima trebalo bi uspostaviti obavezno registriranje s pravim imenom i prezimenom, a to bi bilo relativno lako realizirati. Komentari u medijima na internetu su dio tih medija, to je interakcija koja je značajna i daje tim medijima dodatnu vrijednost. Ali anonimne komentare treba ukinuti. Tada bi sigurno bilo osjetno manje govora mržnje koji može poticati na nasilje jer bi se i represivni organi mogli lakše aktivirati. Novi Zakon o elektroničkim medijima traži od medijskih vlasnika i urednika da u realnom vremenu „čiste“ „neprimjerene“ komentare, ali to je lako tražiti, a teško realizirati u ionako dosta jadnom materijalnom stanju medija.
Osim višeg životnog standarda za sve, relaksiranijim odnosima u društvu jako bi pomoglo sekularno humanističko obrazovanje, njegovanje građanskog odgoja i obrazovanja. Ali, to ovdje nije na djelu.
lupiga
