Iako ima predviđanja da bi se HDZ i Most opet mogli pohvatati za guše, nije isključeno da njihova vlast dulje potraje, dva mandata ili i više. Razlog je u tome što se oba oslanjaju na Katoličku crkvu, što može biti vrlo povezujuće ako se zna da nemaju vlastitu političku agendu i supstancu
Evo nam opet HDZ-a. Nakon četiri godine uspješno neuspješne ili neuspješno uspješne, kako hoćete, vlade Zorana Milanovića i pravog užasa koji je zatim priredila ‘nestranačka’ vlada Tihomira Oreškovića, red je nanovo došao na HDZ-ovog premijera, na Andreja Plenkovića. Čovjek je osigurao svojoj stranci rijetko viđenu većinu, čak 13 mandata više od Sanadera, a moglo bi toga biti još. Ali to je i jedino što zasad znamo o novoj vladi moćnog dođoša ugodnog ponašanja. Što smjera Plenković i što od planiranog može ostvariti, to zasad ostaje upisano samo u zvijezdama. Došao je iz Bruxellesa i bilo bi glupo vjerovati da prijestolnica Evropske unije nije imala nikakvu ulogu s njegovim uspinjanjem na vlast, ali problem je što više ni s EU-om nisi načisto na čemu si. Dok je Bruxelles gurao Sanadera, bilo je relativno jasno da Evropa želi od Hrvatske otvoreno, iako oprezno detuđmaniziranu zemlju. U kojoj će biti stavljena točka na unutrašnji hrvatsko-srpski građanski rat i u kojoj je će biti uklonjeno nostalgično uzdisanje za NDH. Sada to više nije toliko jasno. U Evropi su se u međuvremenu pojavili, posebno u istočnom dijelu, ali nije od toga imun ni zapadni, brojni klonovi tuđmanizma, a oni su jednako ili i više napustili evropske vrijednosti otprije petnaestak godina.
Tako postaje jasno da je Plenković nepoznanica koja će se osvjetljavati na temeljno izmijenjenoj pozadini u evropskom okruženju i kod kuće. Dobro, neke se stvari ipak znaju, on je umjereniji i pametniji političar od svog prethodnika na čelu HDZ-a Tomislava Karamarka, a sigurno se barem toliko razlikuje i od krutih nacionalista kao što su Poljak Kaczynski, Mađar Orban ili Slovak Fico. Ali sve dalje ostaje u zoni mutnog predviđanja. Privukao je na svoju stranu opet srpsku i druge manjine, što je sigurno narudžbenica koja mu je uručena, diskretnije nego prije desetljeće i pol, u Bruxellesu. A prišli su mu, istina u dosta cirkusantskim okolnostima, i HSS-ovi ‘radićevci’ Kreše Beljaka, što je prvi put u ovih dvadeset pet godina da se pojavljuje to izvorno ‘lijevo’ krilo ove stranke. I jedno i drugo može se smatrati dobrodošlim. Ipak, ključna stvar nije tu nego drugdje. To je novi ulazak u vlast Mosta, koji se u proteklih godinu dana predstavio kao umjerenija, ‘lajt’ varijanta HDZ-a, ali zbog oštrih personalnih neslaganja to nije urodilo plodom. Umjesto da dvije strane zbrajaju svoje snage, one su se međusobno poništavale. No s dolaskom obzirnog i vještijeg Plenkovića stvari mogu otići i u drugom pravcu.
Nije isključeno da se dvije strane ovaj put bolje poslože i da kombinacija HDZ-Most ostane relativno trajna hrvatska politička opcija. Recimo, od dva ili i više mandata na vlasti, čime bi Hrvatska ipak stala uz bok Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj. Postoje dva razloga zbog kojih bi moglo biti tako. Prvo je ova kriza hrvatske ljevice koja, istinabog, još nije dramatična, jer ima i gorih primjera (u Poljskoj i Mađarskoj ona je zbrisana, a u Slovačkoj je pervertirala u nacionalističku kvaziljevicu). To govori da su potencijali hrvatske ljevice puno, puno veći, ali da se oni ne koriste ili se koriste ispod objektivno moguće mjere. Hrvatski SDP ima jednu od najslavnijih lijevih tradicija u Evropi, zapravo najslavniju, ali njemu to, žalibože, više pada kao teret nego kao prilika za koju se treba uhvatiti. Da je drukčije, da ova stranka autoritativno brani tu tradiciju, ona bi sebi otvorila prostor da glasno, ako treba i najglasnije, progovori o deformacijama hrvatskog lijevog pokreta, kao što su Bleiburg ili demokratski deficiti bivše države. Ali SDP je izabrao treće i najgore. Malo se ispričava za Bleiburg, malo za najbolje od spomenutih tradicija (međunacionalna tolerancija, NOB, samoupravljanje) i tako se došlo do bljutave kaše od koje nije moglo biti kruha. Ako ovako ostane, neće ga ni biti. Drugi razlog zašto bi se hadezeovska i prohadezeovska desnica mogla učvrstiti na vlasti su trendovi u Evropi i svijetu, gdje desnica dominira već desetljećima, preciznije otkako se pametno udružila s ekonomskim neoliberalizmom. Ovome drugome odgovaraju sve varijante desnog, od korektnog parlamentarizma i raspojasanog populizma do graničnog fašizma, zbog čega se ovako žilavo i održava. U Hrvatskoj je usto moguće i da se pojavi jedan asimetrični model, koji je u sebi proturječan, ali ne znači i da mora biti manje efikasan. Moguće je, naime, da se Plenković i Petrov postave kao brana nasrtljivom desnom populizmu (koji preko Markićke, Glasnovića, Hasanbegovića, Esih i sličnih već jeste tu). Ali je moguće da se istodobno i pridruže tom pokretu, u nemogućnosti ili navodnoj nemogućnosti da ga utišaju, kako bi onda figurirali kao lideri i tog trenutno najžilavijeg političkog segmenta. Ovome debelo govori u prilog to da su i HDZ i Most oslonjeni na Katoličku crkvu, što je samo po sebi loše, retrogradno, ali je još gore kada se zna što to znači u drugoj instanci. To, naime, govori da obje strane dolaze na vlast bez vlastite političke agende, bez vlastite supstance.
HDZ danas izgleda kao državotvorni recidivist, koji je navodno stvorio Hrvatsku, ali kako ne zna kako je napraviti boljom, stalno bi je iznova stvarao i utvrđivao njenu suverenost (iako ustoličenje ‘briselskog ćate’ Plenkovića grohotom ismijava tu suverenističku bajku). S druge strane Most nema problema s državom, on zna da je tu i time se ne opterećuje, ali ni sam ne zna kako je učiniti boljom ili to čini kao da je prepisano iz pačje škole. Dokaz je ovih sedam uvjeta za koaliranje s HDZ-om, koji odaju teški, neliječeni amaterizam. Nisu, istina, svi ti uvjeti loši, neki su i dobri. Ali čak i oni najbolji (tri preferencijalna glasa na izborima za Sabor) zapravo ne rješavaju ništa. Dobra politika ne sastoji se samo u tome da se u vrhove politike dovedu najpopularniji političari, u ova populistička vremena to prije zaziva oprez, nego da ponudi alternativu postojećem stanju. Tu je Most čista nula. Postojeće stanje cementira se kroz obnavljanje uvijek istog nacionalističkog modela države, sretno zbratimljenog s najgorim modelom kapitalizma kakav danas postoji. U tim stvarima Petrovljeva stranka šepa najprije jednom, a onda i drugom nogom.
Most se deklarira kao navodno nadideološka stranka, ali je sasvim ideološki prešutio sve Hasanbegovićeve proustaške ispade, fizičko uznemiravanje Mirjane Rakić, a čak otvoreno podržava i iživljavanje nad ženama pred bolnicama od nasrtljivih molitvenih skupina. S druge strane pokazuje delikatnu averziju prema krupnom kapitalu (otišli su grupno pogledati film ‘Gazda’ o Ivici Todoriću), ali ako taj kapital nije otvoreno zagazio u korupciju i bezakonje, po njima je, kao, sve u redu. Ukratko, Most izgleda kao vrijedni kooperant HDZ-a u betoniranju uvijek istog, i isto će po svemu sudeći i ostati.
Evo nam opet HDZ-a. Nakon četiri godine uspješno neuspješne ili neuspješno uspješne, kako hoćete, vlade Zorana Milanovića i pravog užasa koji je zatim priredila ‘nestranačka’ vlada Tihomira Oreškovića, red je nanovo došao na HDZ-ovog premijera, na Andreja Plenkovića. Čovjek je osigurao svojoj stranci rijetko viđenu većinu, čak 13 mandata više od Sanadera, a moglo bi toga biti još. Ali to je i jedino što zasad znamo o novoj vladi moćnog dođoša ugodnog ponašanja. Što smjera Plenković i što od planiranog može ostvariti, to zasad ostaje upisano samo u zvijezdama. Došao je iz Bruxellesa i bilo bi glupo vjerovati da prijestolnica Evropske unije nije imala nikakvu ulogu s njegovim uspinjanjem na vlast, ali problem je što više ni s EU-om nisi načisto na čemu si. Dok je Bruxelles gurao Sanadera, bilo je relativno jasno da Evropa želi od Hrvatske otvoreno, iako oprezno detuđmaniziranu zemlju. U kojoj će biti stavljena točka na unutrašnji hrvatsko-srpski građanski rat i u kojoj je će biti uklonjeno nostalgično uzdisanje za NDH. Sada to više nije toliko jasno. U Evropi su se u međuvremenu pojavili, posebno u istočnom dijelu, ali nije od toga imun ni zapadni, brojni klonovi tuđmanizma, a oni su jednako ili i više napustili evropske vrijednosti otprije petnaestak godina.
Tako postaje jasno da je Plenković nepoznanica koja će se osvjetljavati na temeljno izmijenjenoj pozadini u evropskom okruženju i kod kuće. Dobro, neke se stvari ipak znaju, on je umjereniji i pametniji političar od svog prethodnika na čelu HDZ-a Tomislava Karamarka, a sigurno se barem toliko razlikuje i od krutih nacionalista kao što su Poljak Kaczynski, Mađar Orban ili Slovak Fico. Ali sve dalje ostaje u zoni mutnog predviđanja. Privukao je na svoju stranu opet srpsku i druge manjine, što je sigurno narudžbenica koja mu je uručena, diskretnije nego prije desetljeće i pol, u Bruxellesu. A prišli su mu, istina u dosta cirkusantskim okolnostima, i HSS-ovi ‘radićevci’ Kreše Beljaka, što je prvi put u ovih dvadeset pet godina da se pojavljuje to izvorno ‘lijevo’ krilo ove stranke. I jedno i drugo može se smatrati dobrodošlim. Ipak, ključna stvar nije tu nego drugdje. To je novi ulazak u vlast Mosta, koji se u proteklih godinu dana predstavio kao umjerenija, ‘lajt’ varijanta HDZ-a, ali zbog oštrih personalnih neslaganja to nije urodilo plodom. Umjesto da dvije strane zbrajaju svoje snage, one su se međusobno poništavale. No s dolaskom obzirnog i vještijeg Plenkovića stvari mogu otići i u drugom pravcu.
Nije isključeno da se dvije strane ovaj put bolje poslože i da kombinacija HDZ-Most ostane relativno trajna hrvatska politička opcija. Recimo, od dva ili i više mandata na vlasti, čime bi Hrvatska ipak stala uz bok Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj. Postoje dva razloga zbog kojih bi moglo biti tako. Prvo je ova kriza hrvatske ljevice koja, istinabog, još nije dramatična, jer ima i gorih primjera (u Poljskoj i Mađarskoj ona je zbrisana, a u Slovačkoj je pervertirala u nacionalističku kvaziljevicu). To govori da su potencijali hrvatske ljevice puno, puno veći, ali da se oni ne koriste ili se koriste ispod objektivno moguće mjere. Hrvatski SDP ima jednu od najslavnijih lijevih tradicija u Evropi, zapravo najslavniju, ali njemu to, žalibože, više pada kao teret nego kao prilika za koju se treba uhvatiti. Da je drukčije, da ova stranka autoritativno brani tu tradiciju, ona bi sebi otvorila prostor da glasno, ako treba i najglasnije, progovori o deformacijama hrvatskog lijevog pokreta, kao što su Bleiburg ili demokratski deficiti bivše države. Ali SDP je izabrao treće i najgore. Malo se ispričava za Bleiburg, malo za najbolje od spomenutih tradicija (međunacionalna tolerancija, NOB, samoupravljanje) i tako se došlo do bljutave kaše od koje nije moglo biti kruha. Ako ovako ostane, neće ga ni biti. Drugi razlog zašto bi se hadezeovska i prohadezeovska desnica mogla učvrstiti na vlasti su trendovi u Evropi i svijetu, gdje desnica dominira već desetljećima, preciznije otkako se pametno udružila s ekonomskim neoliberalizmom. Ovome drugome odgovaraju sve varijante desnog, od korektnog parlamentarizma i raspojasanog populizma do graničnog fašizma, zbog čega se ovako žilavo i održava. U Hrvatskoj je usto moguće i da se pojavi jedan asimetrični model, koji je u sebi proturječan, ali ne znači i da mora biti manje efikasan. Moguće je, naime, da se Plenković i Petrov postave kao brana nasrtljivom desnom populizmu (koji preko Markićke, Glasnovića, Hasanbegovića, Esih i sličnih već jeste tu). Ali je moguće da se istodobno i pridruže tom pokretu, u nemogućnosti ili navodnoj nemogućnosti da ga utišaju, kako bi onda figurirali kao lideri i tog trenutno najžilavijeg političkog segmenta. Ovome debelo govori u prilog to da su i HDZ i Most oslonjeni na Katoličku crkvu, što je samo po sebi loše, retrogradno, ali je još gore kada se zna što to znači u drugoj instanci. To, naime, govori da obje strane dolaze na vlast bez vlastite političke agende, bez vlastite supstance.
HDZ danas izgleda kao državotvorni recidivist, koji je navodno stvorio Hrvatsku, ali kako ne zna kako je napraviti boljom, stalno bi je iznova stvarao i utvrđivao njenu suverenost (iako ustoličenje ‘briselskog ćate’ Plenkovića grohotom ismijava tu suverenističku bajku). S druge strane Most nema problema s državom, on zna da je tu i time se ne opterećuje, ali ni sam ne zna kako je učiniti boljom ili to čini kao da je prepisano iz pačje škole. Dokaz je ovih sedam uvjeta za koaliranje s HDZ-om, koji odaju teški, neliječeni amaterizam. Nisu, istina, svi ti uvjeti loši, neki su i dobri. Ali čak i oni najbolji (tri preferencijalna glasa na izborima za Sabor) zapravo ne rješavaju ništa. Dobra politika ne sastoji se samo u tome da se u vrhove politike dovedu najpopularniji političari, u ova populistička vremena to prije zaziva oprez, nego da ponudi alternativu postojećem stanju. Tu je Most čista nula. Postojeće stanje cementira se kroz obnavljanje uvijek istog nacionalističkog modela države, sretno zbratimljenog s najgorim modelom kapitalizma kakav danas postoji. U tim stvarima Petrovljeva stranka šepa najprije jednom, a onda i drugom nogom.
Most se deklarira kao navodno nadideološka stranka, ali je sasvim ideološki prešutio sve Hasanbegovićeve proustaške ispade, fizičko uznemiravanje Mirjane Rakić, a čak otvoreno podržava i iživljavanje nad ženama pred bolnicama od nasrtljivih molitvenih skupina. S druge strane pokazuje delikatnu averziju prema krupnom kapitalu (otišli su grupno pogledati film ‘Gazda’ o Ivici Todoriću), ali ako taj kapital nije otvoreno zagazio u korupciju i bezakonje, po njima je, kao, sve u redu. Ukratko, Most izgleda kao vrijedni kooperant HDZ-a u betoniranju uvijek istog, i isto će po svemu sudeći i ostati.
