Hej, momče, daleko smo odmakli
U ogledalu zaviri duboko u svoje oči
Sve oko tebe, sve je tvoje, sve smiješ uzeti
Samo treba pružiti ruku i ubrati
Ali znaj da postoje trnovi otrovni
I zato prvo dobro razmisli”
Alen Marin
Gost kolumnist je izvanredni profesor na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i bivši predsjednik SDP-a Grada Zagreba
Za rušenje demokracije ponekad ne treba mnogo. Ni vremena ni osobita truda. Apatija, strah i oportunizam često su i više nego dovoljni. Ljudi mogu lako prihvatiti ono što su još do jučer smatrali neprihvatljivim. Malo treba da eksces postane incident, potom postane pojava, pa se uobičaji, i konačno bude posve redovan dio političkog pejzaža. Na kraju svi mirno tvrde da se na početku nije moglo znati kamo stvari vode. A kad se vidi, kasno je. „Što bi bilo kad bi bilo” ne funkcionira. Osim na filmu. Promišljanje alternativa onom što se zbilo retorička je figura jer politička prošlost nema kondicional. Demokracija ima izbore, no izborni mandat nije i jamstvo vladavine prava.
Plenkovićev HDZ je vlast osvojio 2016. pa 2020. i opet 2024. Možemo to relativizirati raspravom o izbornom sustavu, koalicijama, relativnim većinama, izlaznošću i kvaliteti opozicije. Sve je to važno. No na kraju ostaje jednostavan fakt da se vlast ne događa. Biramo je. Mi. I kasnije se zaista nemamo čemu čuditi.
Da, ne valja se čuditi svakoj korupcijskoj aferi. Nije to neki neponovljiv događaj, jedinstvena prigoda, erupcija vulkana na Markovu trgu. Ne treba se zgražati svaki put kad se otkrije da je neki posao dobio nečiji kum, da je natječaj neobično precizno „predvidio” pobjednika, da neka istraga traje sve dok javnost ne zaboravi zbog čega je pokrenuta. Ili da se politička odgovornost svede na rečenicu da institucije treba pustiti da rade svoj posao. Institucije, naravno, rade. Ali problem nastaje kad ista pravila ne vrijede jednako za sve.
Ne treba se stoga posebno čuditi ni otpadu odbačenom u Lici, uništavanju okoliša nakon čega se svi počnu pitati tko je znao, tko morao znati i zašto nitko nije reagirao dok se moglo. I trebalo. Opet ista priča. Čemu se uvijek iznova čuditi Juri i Bobanu u Kninu, povijesnom revizionizmu pretvorenom u ljetni kulturno-umjetnički program, nacionalno podobnom falššpileru kojem se godinama dopušta da u svečani mainstream pretvori ono što bi ozbiljna politika trebala držati na rubu društva. Ne treba biti zapanjen ni navijačima koji zazivaju svoju „domsku spremnost”. Pravo pitanje nije što bi bilo da tog bilo nije. Ne. Pravo je pitanje kako smo došli do toga da nas to više ozbiljno i ne iznenađuje. Kako smo postigli to da pravni poredak nešto ne dopušta, no društvena poruka ipak glasi da se smije?
Pravna država postoji kad je reakcija na kršenje pravila djelotvorna, predvidiva i jednaka. I to bez obzira pripada li počinitelj „našima”, braniteljima, navijačima, stranci, Crkvi, poduzetnicima ili kojoj drugoj društvenoj „svetinji”. Ako reakcija ovisi o političkom trenutku, kamerama, mogućem gubitku glasova, pravo možda postoji. Ali vladavina prava „pomalo” ne.
Stvari se ne rješavaju kad počne vikati deset tisuća ljudi. Tad je kasno. Rješavaju se dok viču desetorica, tako da jedanaesti unaprijed znade da to nije naročito pametna ideja. Samo, kako bi vlast doista povukla takvu granicu kad dio njezine političke baze živi upravo na nejasnoći te granice? Ne mislim da ministri ujutro održavaju koordinaciju za „raspirivanje mržnje”. Stvari su istodobno jednostavnije, ali i gore. Mržnja jest pogonsko gorivo. Kao što korupcija predstavlja ekonomski i politički resurs. Jedno mobilizira, drugo nagrađuje. Mržnja određuje tko su „oni”. Korupcija vrlo precizno kaže tko smo „mi”.
Ne treba zamišljati neki „centar” u kojem se upravlja društvom, uloge raspoređuju, ulozi dijele. Politički ekosustavi banalniji su od zavjera. Ljudi brzo shvate što se isplati, tko dobiva posao, tko ima džoker zovi, čiji se problem rješava, prema kome država pokazuje razumijevanje, a prema kome načelnost. Tko smije biti malkice ekstremniji jer je „naš”, a tko zbog jedne krive riječi postaje neprijatelj svega hrvatskog. To je naš sustav. Uštogljene finoće i lažne dobrote, sustav koji ne mora svakog korumpirati da bi korupcija bila njegova metoda. Kao što neće svakog pretvoriti u ekstremista, a da bi mu ekstremizam koristio. Dovoljno je proizvesti pripadnost. Jednima posao, drugima položaj, natječaj, subvenciju, osjećaj da su upravo oni pravi vlasnici države. A kad ponestane materijalnih razloga za lojalnost, uvijek ostaje identitet. Zastava je jeftinija od bolnice. I ne traži reformu. Kao što ne stvara liste čekanja. Samo je treba podignuti dovoljno visoko da se iza nje slabije vidi što se događa pri dnu.
Zato mi je uvijek komično kad se nakon neke afere počnemo ponašati kao da smo otkrili nešto neočekivano. Nismo. Jer ako se desetljećima gradi sustav u kojem politička veza ima tržišnu vrijednost, nema razloga iznenaditi se kad je netko unovči. Ako se desetljećima relativizira granica između domoljublja i povijesnog revizionizma, ne treba se preneraziti kad netko tu granicu prijeđe pred deset tisuća ljudi. Ako se odgovornost uvijek individualizira, a politički obrazac ostaje netaknut, naravno da će nakon jednoga slučaja doći drugi. Naziv se može promijeniti a da sustav ostane isti.
Politički ekosustavi banalniji su od zavjera. Ljudi brzo shvate što se isplati, tko dobiva posao, tko ima džoker zovi, čiji se problem rješava…
Najlakše je svu odgovornost istovariti pred vrata vlasti. HDZ je dugo na vlasti, raspolaže najvećim dijelom političke moći i za stanje institucija snosi odgovornost razmjernu njoj. Nakon dovoljno godina više nije uvjerljivo objašnjavati državu kao nešto što ste naslijedili. U jednom trenutku izlika više ne može biti da nas je nešto „zateklo”. Kada sami predstavljamo sustav. No time ipak nismo odgovorili kako taj sustav toliko dugo opstaje. Jer Plenković nije sam sebe izabrao tri puta. Niti se HDZ desetljećima sam vraća na vlast. I tu počinje dio koji manje volimo. Jer klijentelizam je uspješan upravo zato što nije samo metoda raspodjele novca i položaja. On je i sustav političkog obrazovanja. Uči čovjeka da od države ne traži pravilo koje vrijedi za sve, nego čovjeka koji će napraviti iznimku baš za njega.
Građani ne glasaju za korupciju. Naravno da ne. Ne zaokružuju na glasačkom listiću da žele klijentelizam, selektivnu pravdu, još jednu aferu. No politički izbor nikada ne dolazi „u dijelovima”. Birajući neku vlast biramo sve njezine osobine, političku kulturu, kadrove, metode, prioritete. Možemo poslije reći da to nismo htjeli. No slaba je to obrana. Više izlika. Jer vlast ne biramo à la carte, malo stabilnosti bez klijentelizma, malo domoljublja bez šovinizma, malo stranke bez njezinih kadrova. Demokracija, naime, zbraja glasove, ne motive. Još manje molitve. Nekom je važnija nacionalna retorika, nekom stabilnost ili posao, načelnik koji je asfaltirao cestu. Nekom se alternativa jednostavno čini gora. Legitimni su to motivi, no ne i neutralni u posljedicama. Može se beskonačno birati isti politički sustav, samo tad nema smisla svake godine iznova biti zaprepašten njegovim „proizvodima”.
Odgovornost ima i opozicija. Ne zato što je kriva za korupciju vlasti, revizionizam njezinih saveznika ili nefunkcioniranje institucija kojima ne upravlja. Već stoga što nakon tolikih godina nije uspjela uvjeriti građane da postoji ozbiljna alternativa. Sad, nakon Knina, žaba na Neretvi, janjetine u Sinju, domoljubnih kulisa i ljetnih obilazaka terena, uz plažu, slagat će se savezi, formirati savjeti, tražiti kandidati, mjeriti rejting. A zapravo bi, meni se barem tako čini, trebalo nešto mnogo manje spektakularno. Ne veća zastava. Ni dokazivanje da ljevica, centar ili bilo tko drugi može biti jednako domoljuban kao desnica. Ne treba mržnja prema tuđima da bih povjerovao u ljubav prema svojima. A ni klerikalizacija u kojoj politička vlast Crkvi daje financijsku moć i javni utjecaj, a zauzvrat dobiva simbolički legitimitet i zgodnu scenografiju.
Ove Velike Gospe nadbiskup Kutleša rekao je da se Europa neće obnoviti samo novim tehnologijama, boljim institucijama ili većim blagostanjem. Možda. U Hrvatskoj bih ipak prvo pokušao s boljim institucijama. Tu „mogućnost” još nismo iscrpili. Nama treba pravna država koja ne pita čiji si, vlast koja zna da javni novac nije njezin. Opozicija koja razumije da alternativa nije samo drugo ime na vratima istog sustava. Jasno, prvo su građani koji znadu da demokracija nije četverogodišnje pravo da izaberemo svoje, nego trajna obveza da prihvatimo posljedice vlastitog izbora. Što bi bilo da je Hitler poginuo u pivnici? Što bi bilo da je Lindbergh, kao u Rothovu romanu, pobijedio Roosevelta? Ne znam. Politička prošlost nema kondicional. Demokracija ima izbore. A mi smo svoje imali. Zato, molim, bez čuđenja.
