Nakladnici, urednici i knjižari za ‘Novosti’ analiziraju zatečeno stanje knjižarstva i nakladništva: Ljetos se intenzivno govorilo o fatalnoj nerentabilnosti prodavaonica knjiga i ostalog ‘asortimana’ lanca APM (Algoritam, Profil, Mozaik) u centru Zagreba, no jesen je pokazala da lanac posluje po starom. Nakladništvo i knjižarstvo u Hrvatskoj i inače su discipline toliko turobnih kondicija da ih se navodno više ne isplati verbalizirati. Tvrdimo da se ipak isplati…
Ljetos se u Zagrebu non-stop govorilo o zatvaranju knjižara u centru grada, odnosno o fatalnoj nerentabilnosti prodavaonica knjiga i ostalog ‘asortimana’ trgovačkog lanca APM (Algoritam, Profil, Mozaik) na atraktivnim lokacijama. Nije se, naravno, ozbiljno razgovaralo, ‘priča’ nije bila javne prirode. Nakladništvo i knjižarstvo u Hrvatskoj su discipline toliko turobnih kondicija da ih se navodno više ne isplati verbalizirati. Mi tvrdimo da se isplati, zato što u ovom slučaju raširena ‘usputnost točnog dojma’ vara u ključnim detaljima. Reklo bi se, vrijedi unositi nove nijanse u stare pejzaže. Zašto točno to vrijedi, pouzdano još ne znaju ni naši sugovornici, vodeći domaći nakladnici, urednici i knjižari, koji za ‘Novosti’ analiziraju zatečeno stanje knjižarstva i nakladništva, u ime konkretnije budućnosti tog sektora.
Kad je jesen, ipak, ohladila ideju o zatvaranju zagrebačkih knjižara, shvatili smo da se lanac APM uspio konsolidirati. Što znači ‘konsolidacija’ nije izvjesno, osim da knjižare APM-a posluju po starome. Podsjetimo, partnerski lanac APM uspostavljen je 2014. godine, kad je nakladnik Algoritam izdvojio svoju maloprodajnu mrežu i udružio je s Profilom i Mozaikom. Bio je to kartelijanski sporazum u nuždi, nastao zbog lošeg stanja u čitavoj nakladničko/knjižarskoj struci, ali direktno in(f)iciran ogromnim financijskim dubiozama u koje je upao Algoritam zbog svoga dugogodišnjeg neracionalnog poslovanja. U formalnom smislu, dubioze zbog kojih je u proljeće 2015. u Algoritmu pokrenut predstečajni postupak tiču se tvrtke Algoritam d.o.o. koja je u sestrinskom odnosu s tvrtkom Algoritam iz lanca APM – što naglašavamo radi čistoće činjenica, ne zbog njihove uvjerljivosti.
Druga važna situacija za prognozu konsolidacije je veliki preokret u poslovanju Profila, čiji je vlasnik i osnivač Daniel Žderić početkom ove godine prodao čitav udžbenički odjel, točnije ‘izdavačka prava školskih udžbenika i pripadajućih nastavnih sredstava’ jednom od najvećih europskih edukativnih izdavača, njemačkoj grupaciji Klett. Tim je potezom sada jasno zašto Žderić nema namjeru širiti nakladnički posao (nego se možebitno okreće drugačijim poslovnim izazovima), dok će postojeću nakladničku strukturu Profila održavati na minimumu egzistencije. Mozaik knjiga, treći nakladnik u lancu, ionako nije jak subjekt u partnerstvu jer je riječ o ‘kataloškom nakladniku’ kojemu fizičke knjižare pomažu da uspostavi narušeno poslovanje.
Pitanje je li sinergija nakladništva i knjižarstva neophodna za razvoj čitave industrije možda izgleda naivno, ali ispada ključno. Naivno je ako fokusiramo takozvane velike ili nakladnike školskih udžbenika (Školska knjiga, Profil Klett, Alfa) jer je očito da njima knjižare trebaju. Doduše, ove školske godine u Zagrebu im nisu bile nužne, kad je gradonačelnik Milan Bandić zagrebačkim osnovnim i srednjim školama ‘osigurao sredstva’ (iz kojeg točno gradskog ureda ako ne iz Hitnih intervencija?) u iznosu od oko 90 (!) milijuna kuna, što znači da je novac izravno isporučen na račune triju velikih nakladnika. Bandićevu ‘protoporeznu’ mjeru u korist budžeta zagrebačkih obitelji rijetko tko će osuditi, ali iz perspektive malih nakladnika i knjižara situacija se mijenja. Mišo Nejašmić iz naklade Jesenski i Turk, ujedno predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske, ove je jeseni u vlastitom antikvarijatu prodao svega – jedan udžbenik. Kaže da je ‘zbog socijalne dimenzije Bandićeve odluke teško očekivati senzibilitet javnosti za sudbinu knjižara i antikvarijata’.
- Riječ je o populističkoj mjeri koja je ozbiljno kontroverzna i u čiju političku dimenziju ne želim ulaziti. No njezine posljedice po knjižare i antikvarijate u Zagrebu mogu biti fatalne. Čitav sustav knjižara i antikvarijata duboko je oštećen odlukom gdje javna ustanova, u ovom slučaju Grad Zagreb, kupuje udžbenike u direktnom dogovoru s njihovim nakladnicima, iz čega se isključuje čitav sustav koji živi od tog posla - objašnjava Nejašmić.
- U Hrvatskoj trenutno egzistiraju četiri knjižarska lanca (APM, Tisak media, Školska knjiga, VBZ), još su dva s pretežito religijskom tematikom (Verbum i Kršćanska sadašnjost), uz još petnaestak knjižara i desetak antikvarijata - nastavlja statistikom Nejašmić.
- Većina knjižara je ‘multimedijalnog’ tipa. Svi kiosci, Hrvatska pošta, veći i osrednji supermarketi imaju sekcije s knjigama s probranim masmarket naslovima. Na većini prodajnih mjesta struktura knjiga je s visokim postotkom vlastitih izdanja jer se, osim u slučaju Tisak medije, radi o knjižarskim lancima kojima su nakladnici ujedno i vlasnici. Od ukupnog broja tek je desetak knjižara u čitavoj Hrvatskoj kojima je knjiga jedini prodajni artikl - objašnjava naš sugovornik.
Drago Glamuzina, glavni urednik naklade VBZ, procjenjuje da ‘čitavo tržište sad ovisi o tome što će se dogoditi s APM-om i kako će se problemi Algoritma odraziti na poslovanje tog lanca’.
- I nije ovdje riječ tek o stagnaciji, nego o pokušaju zaustavljanja potpunog sistemskog kolapsa. Lanci još uvijek postoje, ali u njima je sve manje knjižara, a mnoge neovisne knjižare davno su zatvorile vrata. U APM-ovom su lancu najveće knjižare koje su smještene na najboljim lokacijama, u kojima smo prije krize ostvarivali većinu svog prometa, ali prodaja u tim knjižarama kontinuirano pada, a i ono što prodamo teško je naplatiti, pa su nakladnici jako oprezni u radu s njima. VBZ je zatvorio neke knjižare koje nisu bile rentabilne, a knjižare Školske knjige su uglavnom koncentrirane na vlastitu produkciju. Promet, na godišnjoj razini, raste jedino u knjižarama Tisak medije - govori za ‘Novosti’ Glamuzina.
Drastičan pad novih naslova domaćih nakladnika Nejašmić ilustrira brojkama:
- Godine 2009. bilo je preko 3000 novih naslova, dok ćemo 2015. biti sretni ako pređemo brojku 1000. Bez minimalno 2000 novih naslova knjižare ne mogu normalno raditi, tek im suma veća od 3000 godišnje može donijeti dobit.
Seid Serdarević, glavni urednik Frakture, kaže da je ‘iz svjetskih iskustava oduvijek jasno da ništa ne može nadomjestiti knjižaru u centru grada’. Ukupna proizvodnja je pala, ali on naglašava da se ‘objavljuju sve kvalitetniji naslovi, objavljeni su neki kapitalni, jer mali nakladnici ne posustaju’. Glamuzina također kaže da će ‘VBZ ove godine objaviti 15 posto naslova više nego prošle’:
- Mnogi nakladnici su gotovo prestali objavljivati, pa smo osjetili da ima više prostora za naše knjige.
Svi naši sugovornici odriču ozbiljnost često rabljenoj tezi da mali nakladnici mogu preživljavati samo od državnih poticaja. Nejašmić, umoran od ponavljanja bazičnih motiva, telegrafski izlaže profil strukturnog pada.
- Od 2000. godine počinje domaći nakladnički rast potpomognut javnim politikama, a taj je jako narušen od 2004., kad novinski izdavači ‘knjigom uz novine’ postižu astronomske tiraže i dugoročno spuštaju psihološku cijenu knjige. Od 2009. globalna kriza dotakla je i taj sektor, ali ga je gotovo uništio pasivni odnos aktualne kulturne politike koja ga srozava godinama, vidno smanjujući javne potpore. Broj novih naslova sad je jednak onome s kraja 1990-ih, pa nije teško zaključiti da je čitav nakladničko-knjižarski sektor u svojevrsnoj predstečajnoj nagodbi - govori Nejašmić.
Glamuzina kratko ponavlja da se ‘od otkupa može samo preživljavati na aparatima, pa je sigurno da bez oporavka knjižarstva neće biti oporavka nakladništva’. Serdarević dodaje da je riječ o notornome, jer je ‘nakladnički život uz državnu potporu mit koji neprestano cirkulira’.
- Kad se plate svi honorari i troškovi (a bez hladnog pogona svaka knjiga košta prosječno 40 do 50 tisuća kuna), nikakav otkup ne može nadoknaditi nepostojanje tržišta. Otkup je ionako mjera namijenjena knjižnicama a ne nakladnicima, jer knjižnice od svojih osnivača, mahom lokalnih uprava, ne dobivaju dovoljno novca za obnovu građe, iako bi to morale, prema aktualnom Zakonu o knjižnicama - kaže Serdarević.
Josip Pandurić iz Disputa upozorava na zanemareni aspekt blagoslovljene sinergije knjižarstva i (malog) nakladništva.
- Nisam siguran da, inače dobrodošle sinergije nakladništva i fizičkih knjižara, funkcioniraju na primjeru manje komercijalnih naslova, onih koji su možda kapitalna društveno-humanistička djela. Nisu rijetki slučajevi da knjižari nemaju strpljenja s takvim naslovima, da bez po muke škartiraju sve one naslove za koje procijene da se neće prodati u astronomskoj količini od tri primjeraka mjesečno. To se pokazuje po vraćanju neprodanoga izdavaču već nakon tri-četiri mjeseca takve čamotinje. Ponekad mi se čini da nam iz knjižare vrate više neprodanih primjeraka neke knjige nego što smo ih u prodaju dali. I što je najžalosnije, obično su to naslovi u koje si uložio najviše priređivačkog truda i koji su po svim mjerilima najviše znanstvene ili umjetničke vrijednosti - objašnjava Pandurić.
U pregledu uzroka kolapsa knjižarsko-nakladničke veze Pandurić naglašava ključni element. Naime, ‘nereguliranom i kriznom stanju kumovali su hiperprodukcija i nezajažljivi razvojni apetiti velikih izdavača. Nisu naime mali nego veliki izdavači otvarali knjižare u gotovo svakom novom trgovačkom centru na periferijama gradova, što im nije bilo dosta, nego su svoje knjige spremno plasirali i na kioske, odvraćajući tako kupce od vrata knjižara’.
Poanta je onda u pokvarenoj dinamici tih odnosa, gdje se malim izdavačima vječito ‘prepušta’ društvena uloga modelatora kvalitete domaće produkcije, dok se velikima sućutno kalkuliraju manjkavosti recesijskih, tržišnih, poreznih i inih okolnosti.
- Veliki su godinama diktirali opći čitateljski ukus, dok su se mali tek zanosili idejom da ga trebaju i mogu korigirati. Sad kad veliki više niti žele niti mogu povećavati produkciju, na male se s njih prelijevaju gotovo svi problemi, jedino što mali u odnosu na njih imaju još jedan više – naime upravo njih, velike! - zaključuje Pandurić.
Prednost trgovačkih lanaca je u tome što ‘manji nakladnik može računati na najmanje 30-ak prodajnih mjesta u Hrvatskoj’, kako veli Nejašmić. Pandurićev Disput koristi 50-ak prodajnih mjesta, a Glamuzina kaže da VBZ koristi njih oko 150, što je ‘25 posto manje nego prije pet godina, a još je pogubnije to što su u knjižarama koje rade prometi puno manji nego 2010. Prosječno je svake godine promet padao za 20 posto’.
Online prodaju koriste svi domaći nakladnici, od kojih je Nejašmićeva Superknjižara izniman primjer jer je na taj način uspjela prebroditi nakladničku krizu. Serdarević međutim kaže da ‘online prodaja knjiga, unatoč svom blagom rastu kod nas, nikad ne može zamijeniti fizičku knjižaru. Kao što e-knjiga ne može zamijeniti pravu knjigu, što dokazuju brojke u najrazvijenijim zemljama svijeta gdje se e-knjiga stabilizirala na svega 20-ak posto ukupne prodaje, a počela je i stagnirati’. Mimo statistike, Glamuzina ima tek apodiktičko pitanje/zaključak: ‘Kakav je to uopće grad koji nema knjižaru?’
Svi naši sugovornici ukratko apsolviraju prve, nužne mjere oporavka: obavezno povećanje državnog budžeta i mudriju politiku otkupa. Glamuzina podsjeća i na konkretnu mjeru za knjižare, koje se većina sjeća iz bogatijih 1980-ih: subvencioniranje najma gradskog prostora. Vrijeme curi, a mi čekamo – sinergiju kulturne i poduzetničko-knjižarske politike, na lokalnoj i na nacionalnoj razini.
portalnovosti
Ljetos se u Zagrebu non-stop govorilo o zatvaranju knjižara u centru grada, odnosno o fatalnoj nerentabilnosti prodavaonica knjiga i ostalog ‘asortimana’ trgovačkog lanca APM (Algoritam, Profil, Mozaik) na atraktivnim lokacijama. Nije se, naravno, ozbiljno razgovaralo, ‘priča’ nije bila javne prirode. Nakladništvo i knjižarstvo u Hrvatskoj su discipline toliko turobnih kondicija da ih se navodno više ne isplati verbalizirati. Mi tvrdimo da se isplati, zato što u ovom slučaju raširena ‘usputnost točnog dojma’ vara u ključnim detaljima. Reklo bi se, vrijedi unositi nove nijanse u stare pejzaže. Zašto točno to vrijedi, pouzdano još ne znaju ni naši sugovornici, vodeći domaći nakladnici, urednici i knjižari, koji za ‘Novosti’ analiziraju zatečeno stanje knjižarstva i nakladništva, u ime konkretnije budućnosti tog sektora.
Kad je jesen, ipak, ohladila ideju o zatvaranju zagrebačkih knjižara, shvatili smo da se lanac APM uspio konsolidirati. Što znači ‘konsolidacija’ nije izvjesno, osim da knjižare APM-a posluju po starome. Podsjetimo, partnerski lanac APM uspostavljen je 2014. godine, kad je nakladnik Algoritam izdvojio svoju maloprodajnu mrežu i udružio je s Profilom i Mozaikom. Bio je to kartelijanski sporazum u nuždi, nastao zbog lošeg stanja u čitavoj nakladničko/knjižarskoj struci, ali direktno in(f)iciran ogromnim financijskim dubiozama u koje je upao Algoritam zbog svoga dugogodišnjeg neracionalnog poslovanja. U formalnom smislu, dubioze zbog kojih je u proljeće 2015. u Algoritmu pokrenut predstečajni postupak tiču se tvrtke Algoritam d.o.o. koja je u sestrinskom odnosu s tvrtkom Algoritam iz lanca APM – što naglašavamo radi čistoće činjenica, ne zbog njihove uvjerljivosti.
Druga važna situacija za prognozu konsolidacije je veliki preokret u poslovanju Profila, čiji je vlasnik i osnivač Daniel Žderić početkom ove godine prodao čitav udžbenički odjel, točnije ‘izdavačka prava školskih udžbenika i pripadajućih nastavnih sredstava’ jednom od najvećih europskih edukativnih izdavača, njemačkoj grupaciji Klett. Tim je potezom sada jasno zašto Žderić nema namjeru širiti nakladnički posao (nego se možebitno okreće drugačijim poslovnim izazovima), dok će postojeću nakladničku strukturu Profila održavati na minimumu egzistencije. Mozaik knjiga, treći nakladnik u lancu, ionako nije jak subjekt u partnerstvu jer je riječ o ‘kataloškom nakladniku’ kojemu fizičke knjižare pomažu da uspostavi narušeno poslovanje.
U Hrvatskoj trenutno egzistiraju četiri knjižarska lanca (APM, Tisak media, Školska knjiga, VBZ), još su dva s pretežito religijskom tematikom (Verbum i Kršćanska sadašnjost), uz još petnaestak knjižara i desetak antikvarijata. Većina knjižara je ‘multimedijalnog’ tipa. Tek je desetak knjižara kojima je knjiga jedini prodajni artikl - nabraja Mišo Nejašmić
Pitanje je li sinergija nakladništva i knjižarstva neophodna za razvoj čitave industrije možda izgleda naivno, ali ispada ključno. Naivno je ako fokusiramo takozvane velike ili nakladnike školskih udžbenika (Školska knjiga, Profil Klett, Alfa) jer je očito da njima knjižare trebaju. Doduše, ove školske godine u Zagrebu im nisu bile nužne, kad je gradonačelnik Milan Bandić zagrebačkim osnovnim i srednjim školama ‘osigurao sredstva’ (iz kojeg točno gradskog ureda ako ne iz Hitnih intervencija?) u iznosu od oko 90 (!) milijuna kuna, što znači da je novac izravno isporučen na račune triju velikih nakladnika. Bandićevu ‘protoporeznu’ mjeru u korist budžeta zagrebačkih obitelji rijetko tko će osuditi, ali iz perspektive malih nakladnika i knjižara situacija se mijenja. Mišo Nejašmić iz naklade Jesenski i Turk, ujedno predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske, ove je jeseni u vlastitom antikvarijatu prodao svega – jedan udžbenik. Kaže da je ‘zbog socijalne dimenzije Bandićeve odluke teško očekivati senzibilitet javnosti za sudbinu knjižara i antikvarijata’.
- Riječ je o populističkoj mjeri koja je ozbiljno kontroverzna i u čiju političku dimenziju ne želim ulaziti. No njezine posljedice po knjižare i antikvarijate u Zagrebu mogu biti fatalne. Čitav sustav knjižara i antikvarijata duboko je oštećen odlukom gdje javna ustanova, u ovom slučaju Grad Zagreb, kupuje udžbenike u direktnom dogovoru s njihovim nakladnicima, iz čega se isključuje čitav sustav koji živi od tog posla - objašnjava Nejašmić.
- U Hrvatskoj trenutno egzistiraju četiri knjižarska lanca (APM, Tisak media, Školska knjiga, VBZ), još su dva s pretežito religijskom tematikom (Verbum i Kršćanska sadašnjost), uz još petnaestak knjižara i desetak antikvarijata - nastavlja statistikom Nejašmić.
- Većina knjižara je ‘multimedijalnog’ tipa. Svi kiosci, Hrvatska pošta, veći i osrednji supermarketi imaju sekcije s knjigama s probranim masmarket naslovima. Na većini prodajnih mjesta struktura knjiga je s visokim postotkom vlastitih izdanja jer se, osim u slučaju Tisak medije, radi o knjižarskim lancima kojima su nakladnici ujedno i vlasnici. Od ukupnog broja tek je desetak knjižara u čitavoj Hrvatskoj kojima je knjiga jedini prodajni artikl - objašnjava naš sugovornik.
Drago Glamuzina, glavni urednik naklade VBZ, procjenjuje da ‘čitavo tržište sad ovisi o tome što će se dogoditi s APM-om i kako će se problemi Algoritma odraziti na poslovanje tog lanca’.
- I nije ovdje riječ tek o stagnaciji, nego o pokušaju zaustavljanja potpunog sistemskog kolapsa. Lanci još uvijek postoje, ali u njima je sve manje knjižara, a mnoge neovisne knjižare davno su zatvorile vrata. U APM-ovom su lancu najveće knjižare koje su smještene na najboljim lokacijama, u kojima smo prije krize ostvarivali većinu svog prometa, ali prodaja u tim knjižarama kontinuirano pada, a i ono što prodamo teško je naplatiti, pa su nakladnici jako oprezni u radu s njima. VBZ je zatvorio neke knjižare koje nisu bile rentabilne, a knjižare Školske knjige su uglavnom koncentrirane na vlastitu produkciju. Promet, na godišnjoj razini, raste jedino u knjižarama Tisak medije - govori za ‘Novosti’ Glamuzina.
Drastičan pad novih naslova domaćih nakladnika Nejašmić ilustrira brojkama:
- Godine 2009. bilo je preko 3000 novih naslova, dok ćemo 2015. biti sretni ako pređemo brojku 1000. Bez minimalno 2000 novih naslova knjižare ne mogu normalno raditi, tek im suma veća od 3000 godišnje može donijeti dobit.
Seid Serdarević, glavni urednik Frakture, kaže da je ‘iz svjetskih iskustava oduvijek jasno da ništa ne može nadomjestiti knjižaru u centru grada’. Ukupna proizvodnja je pala, ali on naglašava da se ‘objavljuju sve kvalitetniji naslovi, objavljeni su neki kapitalni, jer mali nakladnici ne posustaju’. Glamuzina također kaže da će ‘VBZ ove godine objaviti 15 posto naslova više nego prošle’:
- Mnogi nakladnici su gotovo prestali objavljivati, pa smo osjetili da ima više prostora za naše knjige.
Svi naši sugovornici odriču ozbiljnost često rabljenoj tezi da mali nakladnici mogu preživljavati samo od državnih poticaja. Nejašmić, umoran od ponavljanja bazičnih motiva, telegrafski izlaže profil strukturnog pada.
- Od 2000. godine počinje domaći nakladnički rast potpomognut javnim politikama, a taj je jako narušen od 2004., kad novinski izdavači ‘knjigom uz novine’ postižu astronomske tiraže i dugoročno spuštaju psihološku cijenu knjige. Od 2009. globalna kriza dotakla je i taj sektor, ali ga je gotovo uništio pasivni odnos aktualne kulturne politike koja ga srozava godinama, vidno smanjujući javne potpore. Broj novih naslova sad je jednak onome s kraja 1990-ih, pa nije teško zaključiti da je čitav nakladničko-knjižarski sektor u svojevrsnoj predstečajnoj nagodbi - govori Nejašmić.
Glamuzina kratko ponavlja da se ‘od otkupa može samo preživljavati na aparatima, pa je sigurno da bez oporavka knjižarstva neće biti oporavka nakladništva’. Serdarević dodaje da je riječ o notornome, jer je ‘nakladnički život uz državnu potporu mit koji neprestano cirkulira’.
- Kad se plate svi honorari i troškovi (a bez hladnog pogona svaka knjiga košta prosječno 40 do 50 tisuća kuna), nikakav otkup ne može nadoknaditi nepostojanje tržišta. Otkup je ionako mjera namijenjena knjižnicama a ne nakladnicima, jer knjižnice od svojih osnivača, mahom lokalnih uprava, ne dobivaju dovoljno novca za obnovu građe, iako bi to morale, prema aktualnom Zakonu o knjižnicama - kaže Serdarević.
Josip Pandurić iz Disputa upozorava na zanemareni aspekt blagoslovljene sinergije knjižarstva i (malog) nakladništva.
Drago Glamuzina, glavni urednik naklade VBZ, procjenjuje da ‘čitavo tržište sad ovisi o tome što će se dogoditi s APM-om i kako će se problemi Algoritma odraziti na poslovanje tog lanca. I nije ovdje riječ tek o stagnaciji, nego o pokušaju zaustavljanja potpunog sistemskog kolapsa’
- Nisam siguran da, inače dobrodošle sinergije nakladništva i fizičkih knjižara, funkcioniraju na primjeru manje komercijalnih naslova, onih koji su možda kapitalna društveno-humanistička djela. Nisu rijetki slučajevi da knjižari nemaju strpljenja s takvim naslovima, da bez po muke škartiraju sve one naslove za koje procijene da se neće prodati u astronomskoj količini od tri primjeraka mjesečno. To se pokazuje po vraćanju neprodanoga izdavaču već nakon tri-četiri mjeseca takve čamotinje. Ponekad mi se čini da nam iz knjižare vrate više neprodanih primjeraka neke knjige nego što smo ih u prodaju dali. I što je najžalosnije, obično su to naslovi u koje si uložio najviše priređivačkog truda i koji su po svim mjerilima najviše znanstvene ili umjetničke vrijednosti - objašnjava Pandurić.
U pregledu uzroka kolapsa knjižarsko-nakladničke veze Pandurić naglašava ključni element. Naime, ‘nereguliranom i kriznom stanju kumovali su hiperprodukcija i nezajažljivi razvojni apetiti velikih izdavača. Nisu naime mali nego veliki izdavači otvarali knjižare u gotovo svakom novom trgovačkom centru na periferijama gradova, što im nije bilo dosta, nego su svoje knjige spremno plasirali i na kioske, odvraćajući tako kupce od vrata knjižara’.
Poanta je onda u pokvarenoj dinamici tih odnosa, gdje se malim izdavačima vječito ‘prepušta’ društvena uloga modelatora kvalitete domaće produkcije, dok se velikima sućutno kalkuliraju manjkavosti recesijskih, tržišnih, poreznih i inih okolnosti.
- Veliki su godinama diktirali opći čitateljski ukus, dok su se mali tek zanosili idejom da ga trebaju i mogu korigirati. Sad kad veliki više niti žele niti mogu povećavati produkciju, na male se s njih prelijevaju gotovo svi problemi, jedino što mali u odnosu na njih imaju još jedan više – naime upravo njih, velike! - zaključuje Pandurić.
Prednost trgovačkih lanaca je u tome što ‘manji nakladnik može računati na najmanje 30-ak prodajnih mjesta u Hrvatskoj’, kako veli Nejašmić. Pandurićev Disput koristi 50-ak prodajnih mjesta, a Glamuzina kaže da VBZ koristi njih oko 150, što je ‘25 posto manje nego prije pet godina, a još je pogubnije to što su u knjižarama koje rade prometi puno manji nego 2010. Prosječno je svake godine promet padao za 20 posto’.
Online prodaju koriste svi domaći nakladnici, od kojih je Nejašmićeva Superknjižara izniman primjer jer je na taj način uspjela prebroditi nakladničku krizu. Serdarević međutim kaže da ‘online prodaja knjiga, unatoč svom blagom rastu kod nas, nikad ne može zamijeniti fizičku knjižaru. Kao što e-knjiga ne može zamijeniti pravu knjigu, što dokazuju brojke u najrazvijenijim zemljama svijeta gdje se e-knjiga stabilizirala na svega 20-ak posto ukupne prodaje, a počela je i stagnirati’. Mimo statistike, Glamuzina ima tek apodiktičko pitanje/zaključak: ‘Kakav je to uopće grad koji nema knjižaru?’
Svi naši sugovornici ukratko apsolviraju prve, nužne mjere oporavka: obavezno povećanje državnog budžeta i mudriju politiku otkupa. Glamuzina podsjeća i na konkretnu mjeru za knjižare, koje se većina sjeća iz bogatijih 1980-ih: subvencioniranje najma gradskog prostora. Vrijeme curi, a mi čekamo – sinergiju kulturne i poduzetničko-knjižarske politike, na lokalnoj i na nacionalnoj razini.
portalnovosti
