Posljednji takav neobičan slučaj – da se političko vodstvo Hrvatske zajedno s hiljadama navijača, kud koji mili moji, u istom danu razišlo po bijelom svijetu, da je dakle cjelokupni hrvatski državni vrh u jednom trenutku bio izvan zemlje – pedantni su zvjezdoznanci zabilježili još u svibnju 1945.
Fenomen je rijedak i događa se najviše jednom za cijeloga čovjekova vijeka, poput Halleyeve komete. Kao kad se – ostanimo pri astronomskim prispodobama – nebeska tijela na vedrom noćnom nebu poredaju u savršenu ravnu crtu: jednom u pedeset ili stotinu godina dogodi se tako da se zvijezde ili planete u svom divljem plesu oko Sunca u jednom trenutku nađu jedna uz drugu, u pravilnom redu i rasporedu, kao da ih je pedantni neki njemački električar na nebeskom svodu instalirao, pa zvjezdoznanci i proroci prizivaju onda veliku katastrofu i smak svijeta, ili kraj svih nesreća i raj na zemlji, već ovisno o tome kako vračevi tumače kad se Jupiter, Mars, Venera i ostali postroje po noćnoj pisti.
Tako se, eto, ove srijede dogodio neobičan i fantastično rijedak astronomski fenomen, da je cjelokupni državni vrh Republike Hrvatske u jednom trenutku bio izvan zemlje.
Nije, razumije se, rijetka pojava da državni glavari nakratko napuste zemlju. Nije osobito neobično da predsjednik Vlade odleti na nekakvo službeno ili neslužbeno putovanje u inozemstvo, kao što nije neobično ni da u službeni ili neslužbeni posjet nekoj stranoj zemlji ode i predsjednik parlamenta, a naročito nije neobično da izvan zemlje odleti i predsjednica Republike: Kolinda Grabar-Kitarović toliko se udomaćila u zrakoplovima Croatia Airlinesa da je, pričali su mi ljudi, svoj odjeljak i sjedište u avionu uredila malim zavjesicama iz Ikee i uokvirenim fotografijama s papom Franjom i Donaldom Trumpom.
Nije stoga, čisto matematički, rijetka pojava ni da se u takvom divljem plesu oko Hrvatske istoga dana u inozemstvu zateknu dvoje od troje iz državnog vrha, da na putu budu premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, ili predsjednik Sabora Jandroković i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, ili predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković, ali da svi troje istoga dana budu izvan zemlje – da se dakle u jednom trenutku pred pasoškom kontrolom na zagrebačkom aerodromu Grabar-Kitarović, Plenković i Jandroković poredaju u savršenu ravnu crtu, jedno uz drugo, u pravilnom redu i rasporedu, kao da ih je pedantni neki mađarski imigracijski službenik postrojio – ekstremno je rijedak prirodni fenomen.
Pa ipak, eto, ove se srijede dogodilo i to. Kako točno, je li zakazala koordinacija, je li zajebao netko u državnom protokolu ili se, po zakonu velikih brojeva i svemirskih putanja, to jednom naprosto dogoditi moralo, đavo će znati, tek predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović toga je dana otputovala u Bruxelles, na sastanak šefova država i vlada zemalja članica NATO-a, a predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik parlamenta Gordan Jandroković – kao i hiljade najodanijih i najžešćih navijača hrvatske nogometne reprezentacije – odletjeli su u Moskvu, na polufinalnu utakmicu Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Engleske. A zajedno s njima, u ručnoj valjda prtljazi, i ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić i ministar državne imovine Goran Marić.
I onda, kao da ni to nije bilo dovoljno izvanredno i rijetko, istoga se dana dogodilo da su u inozemstvu bili i potpredsjednici Sabora Milijan Vaso Brkić, koji je kao voditelj Hrvatsko-izraelske skupine prijateljstva u Jeruzalemu sudjelovao na konferenciji Knesseta za voditelje parlamentarnih skupina prijateljstva s Izraelom, i Furio Radin, koji je pak otputovao na godišnje zasjedanje Parlamentarne skupštine OESS-a u Berlinu. Zaista, kakve su realne šanse da se tako nešto dogodi?
Sama krema hrvatske pameti i mudrosti, ukratko, u jednom je danu otputovala iz države, i u sirotoj, pustoj i napuštenoj Hrvatskoj ostala je samo sirotinja u tijesnim Modrićevim dresovima.
I Željko Reiner.
Po Ustavu i zakonu, naime, u odsustvu predsjednice Republike državu vodi predsjednik Sabora, a u odsustvu predsjednika Sabora njegov zamjenik iz redova parlamentarne većine, a kako su uz Jandrokovića u inozemstvu bili i HDZ-ov potpredsjednik Brkić i koalicijski potpredsjednik Radin, na čelu Domovine ostao je treći i posljednji, vitez Viteškog Reda Svetog Groba Jeruzalemskog Željko Reiner. Slavna tisućljetna hrvatska država, shvatili ste, na svome se historijskom koncu našla tako u rukama tipa u vezenoj bijeloj haljini, sa smiješnom crnom kapicom na glavi i medaljonom Jeruzalemskog Križa oko vrata – nestabilnog odraslog čovjeka što se u umirovljeničkoj dobi igra križarskih ratova, vitezova, mačeva i zatočenih lijepih djeva.
Nevjerojatna se, eto, i fantastična stvar dogodila, da se cjelokupni politički, izvršni i zakonodavni vrh države, pet formacijski vodećih ljudi Republike Hrvatske – i pride dva ministra – u istom trenutku zateklo izvan domovine, i jedinstvena nam se prilika ukazala da ih se konačno riješimo, da zaključamo vrata s unutarnje strane i pritisnemo ih za svaki slučaj foteljama i ormarima. Mislim baš zapravo da se zaključamo – da spustimo rampe na graničnim prijelazima i zatvorimo ona staklena vrata na aerodromima, pa kad se predsjednica Republike, premijer, ministri, predsjednik Sabora i njegovi zamjenici, zajedno s onim desetinama hiljada HDZ-ovih glasača u kockastim dresovima vrate u Hrvatsku, da poljube vrata.
‘Halo? Ima li koga?’ vikali bi izvana zbunjeni Plenković i zabrinuta Grabar-Kitarović, ‘to smo mi, vratili smo se kući!’ kucao bi i lupao po vratima Brkić, ‘otvaraj moja Hrvatska, kad te vidim ja, srce mi gori!’ pjevali bi i urlali iza njih navijači, dok bi se Jandroković propinjao na prste i virio kroz špijunku. A mi s ove strane utišali bismo se, šćućurili iza kauča i pravili da nas nema, sve dok oni razočarani i pokisli ne bi odustali i otišli u prijateljsku Argentinu ili Paragvaj. ‘Nema nas, otišli smo u Irsku!’ otelo bi se tek prepredenom i lukavom Davoru Bernardiću, pa bismo ga svi klepali po glavi da umukne.
Na noćnom nebu iznad Hrvatske u savršenu su se ravnu crtu tako ove srijede poredali naša predsjednica zajedno s ostalim predsjednicima i potpredsjednicima, i zvjezdoznancima – samo malo pameti da je bilo – preostalo je samo da najave kraj svih hrvatskih nesreća i raj na zemlji, da raspustimo dakle predsjedničin kabinet bez predsjednice, Vladu bez premijera, Sabor bez predsjednika parlamenta i HDZ bez glasača, pa resetiramo državu i sve ispočetka. I, naravno, da prije toga Bernardića pošaljemo na posljednju utakmicu Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, a viteza Reinera da čuva Sveti Grob.
Tko, naime, zna kad ćemo sljedeći put imati takvu priliku. To da pet od šest vodećih ljudi Republike Hrvatske u istom trenutku budu u inozemstvu, događa se, rekoh, najviše jednom za čovjekova vijeka, baš poput Halleyeve komete. I baš kao ona – ostanimo pri halleyevskim prispodobama – takav se fantastični svemirski spektakl događa svakih sedamdeset i koju godinu: posljednji, recimo, takav neobičan slučaj – da se političko vodstvo Hrvatske zajedno s hiljadama navijača, kud koji mili moji, u istom danu razišlo po bijelom svijetu, da je dakle cjelokupni hrvatski državni vrh u jednom trenutku bio izvan zemlje – pedantni su zvjezdoznanci zabilježili još u svibnju 1945.
Nakon čega je, kako znamo, Hrvatska upravo procvjetala.
Fenomen je rijedak i događa se najviše jednom za cijeloga čovjekova vijeka, poput Halleyeve komete. Kao kad se – ostanimo pri astronomskim prispodobama – nebeska tijela na vedrom noćnom nebu poredaju u savršenu ravnu crtu: jednom u pedeset ili stotinu godina dogodi se tako da se zvijezde ili planete u svom divljem plesu oko Sunca u jednom trenutku nađu jedna uz drugu, u pravilnom redu i rasporedu, kao da ih je pedantni neki njemački električar na nebeskom svodu instalirao, pa zvjezdoznanci i proroci prizivaju onda veliku katastrofu i smak svijeta, ili kraj svih nesreća i raj na zemlji, već ovisno o tome kako vračevi tumače kad se Jupiter, Mars, Venera i ostali postroje po noćnoj pisti.
Tako se, eto, ove srijede dogodio neobičan i fantastično rijedak astronomski fenomen, da je cjelokupni državni vrh Republike Hrvatske u jednom trenutku bio izvan zemlje.
Nije, razumije se, rijetka pojava da državni glavari nakratko napuste zemlju. Nije osobito neobično da predsjednik Vlade odleti na nekakvo službeno ili neslužbeno putovanje u inozemstvo, kao što nije neobično ni da u službeni ili neslužbeni posjet nekoj stranoj zemlji ode i predsjednik parlamenta, a naročito nije neobično da izvan zemlje odleti i predsjednica Republike: Kolinda Grabar-Kitarović toliko se udomaćila u zrakoplovima Croatia Airlinesa da je, pričali su mi ljudi, svoj odjeljak i sjedište u avionu uredila malim zavjesicama iz Ikee i uokvirenim fotografijama s papom Franjom i Donaldom Trumpom.
Nije stoga, čisto matematički, rijetka pojava ni da se u takvom divljem plesu oko Hrvatske istoga dana u inozemstvu zateknu dvoje od troje iz državnog vrha, da na putu budu premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, ili predsjednik Sabora Jandroković i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, ili predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković, ali da svi troje istoga dana budu izvan zemlje – da se dakle u jednom trenutku pred pasoškom kontrolom na zagrebačkom aerodromu Grabar-Kitarović, Plenković i Jandroković poredaju u savršenu ravnu crtu, jedno uz drugo, u pravilnom redu i rasporedu, kao da ih je pedantni neki mađarski imigracijski službenik postrojio – ekstremno je rijedak prirodni fenomen.
Pa ipak, eto, ove se srijede dogodilo i to. Kako točno, je li zakazala koordinacija, je li zajebao netko u državnom protokolu ili se, po zakonu velikih brojeva i svemirskih putanja, to jednom naprosto dogoditi moralo, đavo će znati, tek predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović toga je dana otputovala u Bruxelles, na sastanak šefova država i vlada zemalja članica NATO-a, a predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik parlamenta Gordan Jandroković – kao i hiljade najodanijih i najžešćih navijača hrvatske nogometne reprezentacije – odletjeli su u Moskvu, na polufinalnu utakmicu Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Engleske. A zajedno s njima, u ručnoj valjda prtljazi, i ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić i ministar državne imovine Goran Marić.
I onda, kao da ni to nije bilo dovoljno izvanredno i rijetko, istoga se dana dogodilo da su u inozemstvu bili i potpredsjednici Sabora Milijan Vaso Brkić, koji je kao voditelj Hrvatsko-izraelske skupine prijateljstva u Jeruzalemu sudjelovao na konferenciji Knesseta za voditelje parlamentarnih skupina prijateljstva s Izraelom, i Furio Radin, koji je pak otputovao na godišnje zasjedanje Parlamentarne skupštine OESS-a u Berlinu. Zaista, kakve su realne šanse da se tako nešto dogodi?
Sama krema hrvatske pameti i mudrosti, ukratko, u jednom je danu otputovala iz države, i u sirotoj, pustoj i napuštenoj Hrvatskoj ostala je samo sirotinja u tijesnim Modrićevim dresovima.
I Željko Reiner.
Po Ustavu i zakonu, naime, u odsustvu predsjednice Republike državu vodi predsjednik Sabora, a u odsustvu predsjednika Sabora njegov zamjenik iz redova parlamentarne većine, a kako su uz Jandrokovića u inozemstvu bili i HDZ-ov potpredsjednik Brkić i koalicijski potpredsjednik Radin, na čelu Domovine ostao je treći i posljednji, vitez Viteškog Reda Svetog Groba Jeruzalemskog Željko Reiner. Slavna tisućljetna hrvatska država, shvatili ste, na svome se historijskom koncu našla tako u rukama tipa u vezenoj bijeloj haljini, sa smiješnom crnom kapicom na glavi i medaljonom Jeruzalemskog Križa oko vrata – nestabilnog odraslog čovjeka što se u umirovljeničkoj dobi igra križarskih ratova, vitezova, mačeva i zatočenih lijepih djeva.
Nevjerojatna se, eto, i fantastična stvar dogodila, da se cjelokupni politički, izvršni i zakonodavni vrh države, pet formacijski vodećih ljudi Republike Hrvatske – i pride dva ministra – u istom trenutku zateklo izvan domovine, i jedinstvena nam se prilika ukazala da ih se konačno riješimo, da zaključamo vrata s unutarnje strane i pritisnemo ih za svaki slučaj foteljama i ormarima. Mislim baš zapravo da se zaključamo – da spustimo rampe na graničnim prijelazima i zatvorimo ona staklena vrata na aerodromima, pa kad se predsjednica Republike, premijer, ministri, predsjednik Sabora i njegovi zamjenici, zajedno s onim desetinama hiljada HDZ-ovih glasača u kockastim dresovima vrate u Hrvatsku, da poljube vrata.
‘Halo? Ima li koga?’ vikali bi izvana zbunjeni Plenković i zabrinuta Grabar-Kitarović, ‘to smo mi, vratili smo se kući!’ kucao bi i lupao po vratima Brkić, ‘otvaraj moja Hrvatska, kad te vidim ja, srce mi gori!’ pjevali bi i urlali iza njih navijači, dok bi se Jandroković propinjao na prste i virio kroz špijunku. A mi s ove strane utišali bismo se, šćućurili iza kauča i pravili da nas nema, sve dok oni razočarani i pokisli ne bi odustali i otišli u prijateljsku Argentinu ili Paragvaj. ‘Nema nas, otišli smo u Irsku!’ otelo bi se tek prepredenom i lukavom Davoru Bernardiću, pa bismo ga svi klepali po glavi da umukne.
Na noćnom nebu iznad Hrvatske u savršenu su se ravnu crtu tako ove srijede poredali naša predsjednica zajedno s ostalim predsjednicima i potpredsjednicima, i zvjezdoznancima – samo malo pameti da je bilo – preostalo je samo da najave kraj svih hrvatskih nesreća i raj na zemlji, da raspustimo dakle predsjedničin kabinet bez predsjednice, Vladu bez premijera, Sabor bez predsjednika parlamenta i HDZ bez glasača, pa resetiramo državu i sve ispočetka. I, naravno, da prije toga Bernardića pošaljemo na posljednju utakmicu Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, a viteza Reinera da čuva Sveti Grob.
Tko, naime, zna kad ćemo sljedeći put imati takvu priliku. To da pet od šest vodećih ljudi Republike Hrvatske u istom trenutku budu u inozemstvu, događa se, rekoh, najviše jednom za čovjekova vijeka, baš poput Halleyeve komete. I baš kao ona – ostanimo pri halleyevskim prispodobama – takav se fantastični svemirski spektakl događa svakih sedamdeset i koju godinu: posljednji, recimo, takav neobičan slučaj – da se političko vodstvo Hrvatske zajedno s hiljadama navijača, kud koji mili moji, u istom danu razišlo po bijelom svijetu, da je dakle cjelokupni hrvatski državni vrh u jednom trenutku bio izvan zemlje – pedantni su zvjezdoznanci zabilježili još u svibnju 1945.
Nakon čega je, kako znamo, Hrvatska upravo procvjetala.
