Ima logike u zahtjevu hrvatskih čelnika da Hrvati biraju svog člana Predsjedništva BiH, ali ipak su sami krivi za izborni poraz. Jedini način da Čović bolje prođe bio je taj da podršku traži i među drugima, a ne samo Hrvatima, da se dakle postavi upravo kao omraženi Komšić
Eh, kakva je silna srdžba obuzela službenu Hrvatsku nakon što je Dragan Čović izgubio izbore za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Da je bilo više pameti ta bi se srdžba bila barem manje vidjela, ali pameti nije bilo pa je Andrej Plenković (za razliku od Aleksandra Vučića) otišao pred izbore u Mostar osobno podržati Čovića i tako njegov poraz učinio i svojim. Nešto prije, šefu ‘sestrinskog’ HDZ-a uručen je i počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, i to pod rijetko podinteligentnim obrazloženjem da je on, malo prepričano, posthumni čelnik Herceg-Bosne. To će reći da je hrvatska akademska zajednica, koja bi trebala biti otjelovljenje pobjede intelekta, prigrlila jednu gubitničku, još gore, zločinačku političku opciju. Pa nije čudo da su studenti u Mostaru navodno spontano protestirali protiv pobjednika nad Čovićem, Željkom Komšićem, a diplomirani psiholog i čelnik Mosta, Božo Petrov, čak je zatražio da se Komšiću trajno zabrani dolazak u Zagreb. Očekivano, raspištoljio se i Večernji list, najčitanije novine među bh. Hrvatima, koje u trijumfalnom silasku s uma zaključuju da je Čović zapravo najveći pobjednik izbora jer je za njega glasalo dosad nezabilježenih više od osamdeset posto Hrvata. Istodobno, legendarni ‘bezgrešnjak’ optužuje Bošnjake da su izborom Komšića označili Hrvate kao neprijatelje, koje se želi pobijediti u miru kada se nije moglo u ratu.
Uh, koliko je u tim dvjema zapjenjenim rečenicama sadržano bolnih istina o dubinskim, suštinskim razlozima Čovićevog (Plenkovićevog) poraza. Jest, legitimno je pravo Hrvata da traže da oni biraju svog člana Predsjedništva BiH, i to ne samo jer je tako uglavljeno u odluci Ustavnog suda BiH, nego i zbog žalosno realne činjenice da je princip etnicizacije premrežio sve države nastale raspadom Jugoslavije. Ali ako se malo promijeni optika, lako je vidjeti da je ovo ujedno i zamka koju je Čović namjestio samome sebi jer je glasove tražio isključivo među Hrvatima, najmalobrojnijem od tri naroda u BiH. Da je podršku tražio i među drugima, da se dakle postavio kao omraženi i sada već dijabolično ozloglašeni Komšić, sigurno bi bolje prošao, štoviše, to je bio jedini način da bolje prođe. Na to se nadovezuje i spomenuta tvrdnja o Bošnjacima koji Hrvate tobože tretiraju kao neprijatelje, što je idiotizam još većeg kalibra. Ovim se naime bošnjačke birače tretira kao ovce koje bespogovorno idu onamo kamo im njihovi vođe kažu, a baš ovi izbori su pokazali koliko je to temeljito krivo. Pa, zaboga, Komšić je dobio više glasova od bošnjačkog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića, iako su iz Izetbegovićevog SDA, plus iz Islamske zajednice, izričito odgovarali Bošnjake da glasaju za njega. To jasno, jedan kroz jedan, pokazuje da su bošnjački glasači svjesno i zrelo odabrali ljevije i sekularnije političke opcije. Što znači da su se u najboljem smislu te riječi postavili vrlo pluralistično, svakako više od Hrvata i Srba koji su se opet zatvorili u svoje nacionalno-religijske zabrane i odande ne mrdaju. Tim više što je Džaferoviću puhao za vrat i predsjednički kandidat SDP-a. Ali to ne znači, već natuknuh, da su Bošnjaci i Komšić baš u svemu u pravu, što ćemo pokušati pokazati vraćajući film na početak.
Današnja BiH vrlo je nalik Titovoj Jugoslaviji, osim u tome da u Dayton nije ugrađena odredba iz sporazuma u Washingtonu, godinu prije, da Republika Srpska također postane članica Federacije BiH – tada bi ona bila gotovo pa kopija SFRJ. A u Jugoslaviji je, sjetit ćete se, na vlasti službeno bila radnička klasa, ali su glavne poluge države ipak bile u nacionalnim republikama. To je bilo toliko određujuće za jugoslavensku federaciju da je upravo komična nedavna tvrdnja Kolinde Grabar Kitarović da Hrvati tada nisu smjeli iskazivati svoj nacionalni identitet. Koješta! Ne samo da su se Hrvati smjeli izjašnjavati kao Hrvati, nego su to čak i morali, kao i Srbi, Slovenci, Makedonci… jer je to bio preduvjet sudjelovanja u vlasti po tzv. nacionalnom ključu. Utoliko su Komšić i njegovi bošnjački glasači ‘preuredili’ Tita, bez obzira na to što je prvi znao držati i njegovu sliku na zidu jer, ako prevedemo ustavne principe SFRJ na današnje prilike, on stvarno nije mogao biti izabran bez podrške bh. Hrvata. S druge strane, Komšić ipak ostaje vjeran Titovoj koncepciji jugoslavenskog federalizma zato što taj koncept nije značio zatvaranje republika u nacionalne tvrđave, to će se dogoditi tek u završnici SFRJ, nego su republike bile integrirajuće sastavnice zajedničke savezne države. Eto, zato je Komšić glavni pobjednik ovih izbora, istina, samo uvjetni jer se to dogodilo manje zahvaljujući njegovim sposobnostima, a više unatoč njima. Prvo, glupo je već u izbornoj noći najavljivati tužbu protiv Hrvatske zbog Pelješkog mosta jer je čak i ovako slaba Hrvatska prekrupan zalogaj da bi ga mogao progutati. Još je gluplje tražiti ukidanje konstitutivnosti tri naroda u BiH jer iza toga stoji međunarodna zajednica, također slabija nego devedesetih, ali i dalje dovoljno jaka da mu i ovo zapne u grlu. Ali što da o tome kaže Hrvatska?!
Ona je iskoristila prvu priliku (‘božićni’ Ustav iz 1990.) da ukine konstitutivnost hrvatskih Srba, a upravo ovih dana važe se referendumska inicijativa koja bi im mogla praktički ukinuti čak i status nacionalne manjine. Srećom, ovo drugo zacijelo se neće dogoditi, ali i dalje ostaje otvoreno kako to da je konstitutivnost s one druge, bh. strane Une, nešto ultimativno, čak smrtno važno, a s ove sasvim bezvrijedno. Pogotovo je nejasno zašto se uza sve to u Hrvatskoj uporno širi fama da su Hrvati u BiH narod drugoga reda, koji se navodno sistematično diskriminira. Brojke govore nešto sasvim drugo. Oni čine otprilike šestinu stanovništva te zemlje, ali zahvaljujući paritetnom tipu države, koji im je u nasljeđe ostavio, da paradoks bude potpun, omraženi Tito, uživaju trećinu vlasti. To će reći duplo više nego da se u BiH vlast bira po načelu ‘jedan čovjek, jedan glas’. Dakle, kada bi se tjeralo mak na konac, čak bi se moglo reći da su bh. Hrvati više nego ravnopravni, da su privilegirani. Doduše, u izboru za Predsjedništvo BiH oni ta prava ne mogu realizirati, kako tvrde, jedino i samo zbog postojećeg izbornog zakona. Ali to je samo djelomično točno i daleko je od toga da bude cijela istina. Jednako važan razlog je ratna politika Hrvatske u BiH devedesetih, koja je, valjda ne treba dokazivati, uključivala i plansko preseljenje tamošnjih Hrvata. Pa velik dio nesuđenih Čovićevih glasača danas živi na Baniji, u Lici, Dalmatinskoj zagori i gdje sve ne.
Ali čak ni to nije najbitnije. Bitnije je da bh. Hrvati danas žive u zlatnom nacionalnom i HDZ-ovskom kavezu, zadovoljni što su sami sa sobom, tako da njihovi politički čelnici ne traže, poput Komšića, podršku ni od koga osim od ‘svojih’. Eto, to su glavni razlozi njihovog, Čovićevog i Plenkovićevog poraza, i zato je bičevanje Komšića koje upravo gledamo jednako jalovo i glupo kao lupanje štapom po vodi.
Eh, kakva je silna srdžba obuzela službenu Hrvatsku nakon što je Dragan Čović izgubio izbore za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Da je bilo više pameti ta bi se srdžba bila barem manje vidjela, ali pameti nije bilo pa je Andrej Plenković (za razliku od Aleksandra Vučića) otišao pred izbore u Mostar osobno podržati Čovića i tako njegov poraz učinio i svojim. Nešto prije, šefu ‘sestrinskog’ HDZ-a uručen je i počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, i to pod rijetko podinteligentnim obrazloženjem da je on, malo prepričano, posthumni čelnik Herceg-Bosne. To će reći da je hrvatska akademska zajednica, koja bi trebala biti otjelovljenje pobjede intelekta, prigrlila jednu gubitničku, još gore, zločinačku političku opciju. Pa nije čudo da su studenti u Mostaru navodno spontano protestirali protiv pobjednika nad Čovićem, Željkom Komšićem, a diplomirani psiholog i čelnik Mosta, Božo Petrov, čak je zatražio da se Komšiću trajno zabrani dolazak u Zagreb. Očekivano, raspištoljio se i Večernji list, najčitanije novine među bh. Hrvatima, koje u trijumfalnom silasku s uma zaključuju da je Čović zapravo najveći pobjednik izbora jer je za njega glasalo dosad nezabilježenih više od osamdeset posto Hrvata. Istodobno, legendarni ‘bezgrešnjak’ optužuje Bošnjake da su izborom Komšića označili Hrvate kao neprijatelje, koje se želi pobijediti u miru kada se nije moglo u ratu.
Uh, koliko je u tim dvjema zapjenjenim rečenicama sadržano bolnih istina o dubinskim, suštinskim razlozima Čovićevog (Plenkovićevog) poraza. Jest, legitimno je pravo Hrvata da traže da oni biraju svog člana Predsjedništva BiH, i to ne samo jer je tako uglavljeno u odluci Ustavnog suda BiH, nego i zbog žalosno realne činjenice da je princip etnicizacije premrežio sve države nastale raspadom Jugoslavije. Ali ako se malo promijeni optika, lako je vidjeti da je ovo ujedno i zamka koju je Čović namjestio samome sebi jer je glasove tražio isključivo među Hrvatima, najmalobrojnijem od tri naroda u BiH. Da je podršku tražio i među drugima, da se dakle postavio kao omraženi i sada već dijabolično ozloglašeni Komšić, sigurno bi bolje prošao, štoviše, to je bio jedini način da bolje prođe. Na to se nadovezuje i spomenuta tvrdnja o Bošnjacima koji Hrvate tobože tretiraju kao neprijatelje, što je idiotizam još većeg kalibra. Ovim se naime bošnjačke birače tretira kao ovce koje bespogovorno idu onamo kamo im njihovi vođe kažu, a baš ovi izbori su pokazali koliko je to temeljito krivo. Pa, zaboga, Komšić je dobio više glasova od bošnjačkog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića, iako su iz Izetbegovićevog SDA, plus iz Islamske zajednice, izričito odgovarali Bošnjake da glasaju za njega. To jasno, jedan kroz jedan, pokazuje da su bošnjački glasači svjesno i zrelo odabrali ljevije i sekularnije političke opcije. Što znači da su se u najboljem smislu te riječi postavili vrlo pluralistično, svakako više od Hrvata i Srba koji su se opet zatvorili u svoje nacionalno-religijske zabrane i odande ne mrdaju. Tim više što je Džaferoviću puhao za vrat i predsjednički kandidat SDP-a. Ali to ne znači, već natuknuh, da su Bošnjaci i Komšić baš u svemu u pravu, što ćemo pokušati pokazati vraćajući film na početak.
Današnja BiH vrlo je nalik Titovoj Jugoslaviji, osim u tome da u Dayton nije ugrađena odredba iz sporazuma u Washingtonu, godinu prije, da Republika Srpska također postane članica Federacije BiH – tada bi ona bila gotovo pa kopija SFRJ. A u Jugoslaviji je, sjetit ćete se, na vlasti službeno bila radnička klasa, ali su glavne poluge države ipak bile u nacionalnim republikama. To je bilo toliko određujuće za jugoslavensku federaciju da je upravo komična nedavna tvrdnja Kolinde Grabar Kitarović da Hrvati tada nisu smjeli iskazivati svoj nacionalni identitet. Koješta! Ne samo da su se Hrvati smjeli izjašnjavati kao Hrvati, nego su to čak i morali, kao i Srbi, Slovenci, Makedonci… jer je to bio preduvjet sudjelovanja u vlasti po tzv. nacionalnom ključu. Utoliko su Komšić i njegovi bošnjački glasači ‘preuredili’ Tita, bez obzira na to što je prvi znao držati i njegovu sliku na zidu jer, ako prevedemo ustavne principe SFRJ na današnje prilike, on stvarno nije mogao biti izabran bez podrške bh. Hrvata. S druge strane, Komšić ipak ostaje vjeran Titovoj koncepciji jugoslavenskog federalizma zato što taj koncept nije značio zatvaranje republika u nacionalne tvrđave, to će se dogoditi tek u završnici SFRJ, nego su republike bile integrirajuće sastavnice zajedničke savezne države. Eto, zato je Komšić glavni pobjednik ovih izbora, istina, samo uvjetni jer se to dogodilo manje zahvaljujući njegovim sposobnostima, a više unatoč njima. Prvo, glupo je već u izbornoj noći najavljivati tužbu protiv Hrvatske zbog Pelješkog mosta jer je čak i ovako slaba Hrvatska prekrupan zalogaj da bi ga mogao progutati. Još je gluplje tražiti ukidanje konstitutivnosti tri naroda u BiH jer iza toga stoji međunarodna zajednica, također slabija nego devedesetih, ali i dalje dovoljno jaka da mu i ovo zapne u grlu. Ali što da o tome kaže Hrvatska?!
Ona je iskoristila prvu priliku (‘božićni’ Ustav iz 1990.) da ukine konstitutivnost hrvatskih Srba, a upravo ovih dana važe se referendumska inicijativa koja bi im mogla praktički ukinuti čak i status nacionalne manjine. Srećom, ovo drugo zacijelo se neće dogoditi, ali i dalje ostaje otvoreno kako to da je konstitutivnost s one druge, bh. strane Une, nešto ultimativno, čak smrtno važno, a s ove sasvim bezvrijedno. Pogotovo je nejasno zašto se uza sve to u Hrvatskoj uporno širi fama da su Hrvati u BiH narod drugoga reda, koji se navodno sistematično diskriminira. Brojke govore nešto sasvim drugo. Oni čine otprilike šestinu stanovništva te zemlje, ali zahvaljujući paritetnom tipu države, koji im je u nasljeđe ostavio, da paradoks bude potpun, omraženi Tito, uživaju trećinu vlasti. To će reći duplo više nego da se u BiH vlast bira po načelu ‘jedan čovjek, jedan glas’. Dakle, kada bi se tjeralo mak na konac, čak bi se moglo reći da su bh. Hrvati više nego ravnopravni, da su privilegirani. Doduše, u izboru za Predsjedništvo BiH oni ta prava ne mogu realizirati, kako tvrde, jedino i samo zbog postojećeg izbornog zakona. Ali to je samo djelomično točno i daleko je od toga da bude cijela istina. Jednako važan razlog je ratna politika Hrvatske u BiH devedesetih, koja je, valjda ne treba dokazivati, uključivala i plansko preseljenje tamošnjih Hrvata. Pa velik dio nesuđenih Čovićevih glasača danas živi na Baniji, u Lici, Dalmatinskoj zagori i gdje sve ne.
Ali čak ni to nije najbitnije. Bitnije je da bh. Hrvati danas žive u zlatnom nacionalnom i HDZ-ovskom kavezu, zadovoljni što su sami sa sobom, tako da njihovi politički čelnici ne traže, poput Komšića, podršku ni od koga osim od ‘svojih’. Eto, to su glavni razlozi njihovog, Čovićevog i Plenkovićevog poraza, i zato je bičevanje Komšića koje upravo gledamo jednako jalovo i glupo kao lupanje štapom po vodi.
