Tuđmanova politika prema BiH nije nanijela štetu samo BiH, nego i Hrvatskoj. Zahvaljujući toj avanturističkoj politici, zemlja koja je bila žrtva agresije, koja se obranila u ratu i dobila međunarodno priznanje, preko noći je stekla imidž agresora na susjednu zemlju, izgubivši saveznike i prijatelje u svijetu. Zato bi se Hrvatska s tim činjenicama morala suočiti što prije i preuzeti odgovornost, radi sebe i radi boljih odnosa sa Sarajevom


Haški sud, koji je prije nekoliko dana presudom Ratku Mladiću abolirao Srbiju od odgovornosti za rat u BiH, možda će sutra presuditi da je Hrvatska odgovorna za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine, a možda i neće. To ne možemo unaprijed znati, ali sada već imamo dovoljno razloga vjerovati da se u ovom i sličnim slučajevima više ne bismo trebali previše uzdati u Haški sud. Taj je sud u posljednjoj fazi djelovanja svojim presudama već previše puta dokazao da je pod snažnim utjecajem politike. O tome su, uostalom, javno progovorili i sudski insajderi, poput bivše glasnogovornice haškog tužiteljstva Florence Hartmann ili, recimo, danskog suca Frederika Harhoffa.

O tome možda ponajbolje svjedoči prošlotjedna Mladićeva presuda kojom ga se osuđuje za jedan zločin, ali samo zato da bi se prikrio drugi, veći zločin. Tom odlukom Haški sud ne revidira i reinterpretira samo povijest ratova devedesetih na ovim prostorima, nego i vlastitu povijest. Uz današnje tužitelje i suce Haškoga suda, naime, Slobodan Milošević, prvi šef države u povijesti koji je izveden pred međunarodni sud, nikad ne bi ni bio optužen za ratne zločine. Taj porazan zaključak ne svjedoči samo o nesumnjivoj odlučnosti i hrabrosti haške tužiteljice Louise Arbour koja ga je optužila, nego i o promijenjenim geopolitičkim okolnostima. Jasno je da Milošević nikad ne bi bio optužen bez blagoslova velikih sila, kao što i na njegovo aktualno amnestiranje valja gledati u istom kontekstu.

Sve to, naravno, ne znači da se Hrvatska ne bi trebala suočiti s mračnim poglavljima svoje prošlosti, nego samo to da se u ovoj stvari ne bismo trebali oslanjati isključivo na pravorijek Haškoga suda. Taj će sud odlučiti onako kako će odlučiti, a Hrvatska bi se s vlastitim demonima morala suočiti u vlastitom interesu, zbog vlastite budućnosti, neovisno od Haškoga suda.

A svi dobro znamo da je hrvatska uloga u ratu u BiH za hrvatsku politiku i hrvatsko društvo i danas tabu tema. To je, zapravo, jedna od rijetkih zabranjenih tema, slično kao što je, recimo, rasprava o Bleiburgu u bivšem režimu bila zabranjena sve do konca osamdesetih. Iako je politika Franje Tuđmana prema susjednoj državi nedvojbeno najtragičnija i najružnija epizoda cjelokupne njegove vladavine, recentna nekritična glorifikacija Tuđmanovog lika i djela, karakteristična nažalost ne samo za HDZ, nego i za SDP, onemogućava bilo kakvu suvisliju raspravu o tome. Neki raniji pokušaji, poput žaljenja tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića u parlamentu BiH jer je politika Hrvatske devedesetih pridonijela stradanjima u BiH, da i ne spominjemo znamenitu izjavu Vesne Pusić o Hrvatskoj i agresiji u BiH, danas su interpretirani isključivo kao čin nacionalne veleizdaje, iako je njihov cilj bio rasvjetljavanje i olakšavanje te traume, na čemu bismo im trebali biti zahvalni.

Tuđmanova politika prema BiH nije nanijela štetu samo BiH, nego i Hrvatskoj. Zahvaljujući toj avanturističkoj politici, zemlja koja je bila žrtva agresije, koja se obranila u ratu i dobila međunarodno priznanje, preko noći je stekla imidž agresora na susjednu zemlju, izgubivši saveznike i prijatelje u svijetu. Zato bi se Hrvatska s tim činjenicama morala suočiti što prije i preuzeti odgovornost, radi sebe i radi boljih odnosa sa Sarajevom, koliko god se to u sadašnjoj rigidnoj atmosferi činilo nemogućim.

 

novilist