ŠETNJA KROZ SJEĆANJA
Ne mogu reći da je svaki izlazak u šetnju s psom bio ugodan, kako za mene, tako i za mog kućnog ljubimca. Često se misli da mala otočna naselja pružaju sigurnost. Svi se međusobno poznaju, srećete uvijek ista lica na rivi, u trgovini, na klupama uz more, u ulici gdje stanujete. Svako o svakome sve zna. Najnovije vijesti između sebe prepričavaju ribari krpajući mreže, none, koje preko prozora prepričavaju sjećanja, vijesti koje su čule od ukućana, najnovije vijesti iz susjedstva. Čini se da život teče lijeno, nepomično, da je svaki dan jednak onom prethodnom. Kad se doselite u kuću koja je godinama bila napuštena, sa stalno zatvorenim drvenim vratima koja su zatvorena lokotom i pomalo već rasklimana, izazovete pažnju starosjedilaca.Prvi dan svi pozorno prate kako se unose stvari, priskoče u pomoć, zagledaju kako se popravljaju stare drvene škure koje se jedva otvaraju. Sutradan već čitava ulica zna tko su novi stanari, odakle su došli, koliko će ostati. Postanete glavna tema svakodnevnog izmjenjivanja gradskih novosti. Kucaju vam na vrata da vide kako ste uredili novi dom, daju savjete što posaditi u napuštenom dvorištu. Već nakon tjedan dana više niste interesantni jer se sve o vama već zna. Naviknete se na kolotečinu, otvaranje škura u ranim jutarnjim satima, kad mjesto počinje da se budi kricima galebova na moru i zvukom motora na ribarskim barkama, te zatvaranjem istih u rani sumrak. Pomislite, koja dosadna atmosfera! Međutim iza svakih vrata krije se neka tajna. Prvih nekoliko godina sam zapazila da među djecom ima puno degenerika. Pomalo čudno za tako malo mjesto. Ne raspitujem se, tijekom vremena saznajem da su se bliski rođaci otoka Suska međusobno ženili i udavali. Zatim da na otoku postoji dom za maloljetne prijestupnike. Uvijek su bili pod nadzorom ili u pratnji. Hodate uvijek istim stazama koje su najčešće puste; ukoliko volite tišinu i mir to su idealna mjesta za opuštanje.
U hladnijem periodu godine, kada bi gradskom rivom prošli poslije sumraka, ne biste nigdje nikoga vidjeli ni sreli. Par trgovina su jedine bile osvijetljene i žive. Znala sam proći tim dijelom grada na putu od škole do kuće, osjećaj je bio zaista neugodan. Čuti odjek vlastitih stopala po kamenim pločama. Moralo se obvezno imati bateriju u ruci, jer prolaskom kroz kalice nema ulične rasvjete, ni svijetla iz prozora jer su odavno već navučene škure. Tu i tamo ste čuli pokoji lavež psa u daljini, nikoga ne biste sreli. Ukoliko na nekoga naiđete nakon sumraka da hoda gradom, možete pretpostaviti da to nije stanovnik već došljak . Kad bih slučajno čula nečije korake da mi idu u susret,najčešće bih stala i baterijsko svijetlo uperila prema tlu. Najčešće je to bila muška osoba mlađe ili srednje životne dobi, koja bi ukoliko vas prepozna upitala: „što radite vani?” Kad bih rekla vraćam se iz škole, čovjek bi najčešće prošao bez riječi. Hodala bih uvijek brzo, što brže mogu, brojila skale preko kojih moram proći da se slučajno ne spotaknem i padnem. Pred ulaskom u kuću bih ključ redovito stavljala u ruku desetak metara prije, samo da što brže uđem u dvorište. Tek tada bih osjetila sigurnost.Trebalo je još samo otključati vrata od stana. Tek kad bih upalila svjetlo unutar kuće počela bih normalno disati. Tijekom vremena sam se navikla, stvarno nije bilo opasno hodati neosvijetljenim kalama, jer nije bilo stranaca.
Svakodnevno sam odlazila s psom u večernju šetnju. Kad bi on bio pored mene osjećaj sigurnosti bio je još veći. Nisam se više ustručavala otići do obale mora i hodati stazom koja je u potpunosti bila neosvijetljena. Ukoliko bi to bilo vedro veče sa Mjesecom, njegova svjetlost vam je obasjavala put i to je bilo sasvim dovoljno. Staza je prolazila čitavom dužinom zaljeva, koji je u večernjim satima izgledao pomalo zastrašujuće. Tamni obrisi stijena koji se vratolomno spuštaju do površine mora, koja je sablasno mirna. U zraku biste osjetili miris borovine pomiješan sa solju i vodenom parom. Pas bi na tom dijelu staze trčao ispred mene, dok bih ja baterijom osvjetljavala put. Prošli bismo čitav zaljev, a zatim se istim putem vraćali nazad. U jednom momentu mi se učinilo da u daljini, neposredno uz rub staze, vidim obrise čovjeka koji stoji. I dalje hodam, baterija je u ruci, pas ispred mene. Ukoliko bi osjetio miris nepoznate osobe, najčešće bi zalajao. Prema boji njegovog laveža mogla sam znati da li se on uplašio ili ne. Ukoliko bi se uplašio najčešće se vraćao prema meni. Ovaj put sam bila sigurna da prema meni hoda osoba čije obrise sam primijetila nešto ranije. Ne razmišljajući pas i ja nastavljamo put. Čujem lavež psa koji me upozorava da se uplašio. Zovem ga da mi se vrati. On trči prema meni i odmah se počne vrtiti oko nogu, dajući mi do znanja da nešto nije u redu. Umirujem ga, nastavljamo hodati dalje. Ovaj put baterija osvijetli djelomično osobu koja se kretala prema meni. Stanem. Kraj mene stoji moj pas, stane i taj muškarac. To mi je dalo znak da osoba nije domaći. Pomalo me hvata panika, ne smijem pokazati strah da moj pas to osjeti. Vrzmaju se po glavi različita misli, ali hrabro nastavljam hodati naprijed. Sad jasno vidim da ispred mene stoji mlađa muška osoba, koja vrlo pažljivo i polako hoda prema meni. U momentu stanem i glasno kažem: „Ostanite na mjestu, pored mene je opasan pas; trebate li nešto!?” Muškarac zastane i šuti, ponovim još jednom istu rečenicu. Muškarac i dalje stoji, stojim i ja, moj pas osjeća da nešto nije u redu. Ne laje, stisnuo se uz mene i čeka komandu. To su momenti kad vam srce lupa kao ludo, tlak vam je skočio, adrenalin vas razdire. Saginjem se prema psu i hvatajući ga za ogrlicu poviknem „napadni ga!” Pas je u istom momentu potrčao prema čovjeku lajući. Ne znam tko se više uplašio, taj čovjek, koji se okrenuo i počeo bježati, ili ja, koja sam kao ukopana ostala na mjestu i hvatala zrak. Pas se ubrzo vratio prema meni i nastavili smo put prema kući. Nikad nisam saznala je li osoba koju sam srela u mraku bila domaćin ili neki slučajni prolaznik. Sad kad razmišljam, rekla bih da je netko domaći, samo da utješim sebe.
ŽUDNJA
Nisam mogla podnijeti samoću, bio mi je potreban netko s kim ću moći razgovarati do iznemoglosti, netko s kim ću se moći smijati svakodnevno, čitati odlomke iz knjiga, slušati pjesme za koje nas vežu sjećanja, sjediti za stolom i ne dizati se odmah nakon pojedenog obroka,netko s kim ću moći proći svim onim poznatim stazama gdje sam nekad davno ostavila trag, pronalaziti zanimljive sitne kamenčiće zaostale na obali nakon povlačenja valova, netko tko će biti lud kao ja, oblačiti se u ranim jutarnjim satima da bismo bili prvi koji su prije izlaska Sunca pomutili mirnu površinu mora. Nađete se negdje kad se najmanje nadate, dijelite iste snove. želje, nadanja. Zanesenost je kratkog vijeka. Iznenadiš se što on ne spava u pidžami, već u donjem rublju, što ne pere ruke nakon izlaska iz WC-a, što ne zna pravilno držati vilicu i nož dok jede. U početku je sve bajka, smijem se na svaku njegovu glupost, tvrdoglavost, govoreći mu da to mene ne zanima, da ja to ne želim i neću promijeniti mišljenje. On bi htio voditi ljubav dok ja sjedim i pišem. Mogu i želim da prekinem ukoliko mi prilazi nježno, onda kad se najmanje nadam da osjetim njegove usne na mom vratu. Ne, toga nema, grub je i nasrtljiv. Nema spontanosti, nasilno i grubo pokušava ruku uvući u hlače i zgrabiti me između nogu. Otimam se i dajem mu do znanja da na takav način popustiti neću. Dižem se od stola bijesna, kao da mu to još više odgovara, voli da se žena odupire, to ga još više uzbuđuje. Popuštam da ne bi završilo kakao ne želim. Stisnuo me uza zid i počinje da plazi jezikom po meni i dahčući. Ne otimam se, samo okrećem glavu da mu ne vidim zadovoljno lice i požudne oči koje su i ovaj put uvjerene da je to zabava za oboje. I dok želi da me uzme odostraga, kao bijesna životinja zabija svoja usta i zube u moj vrat, gadi mi se... On misli da me može imati kad hoće i kako hoće. Nemam milosti, odupirem se tom pohotnom stvoru čekajući trenutak kad će on postati moja žrtva. Znam što slijedi, uvijek iste riječi, volim kad se opireš, a želiš me u sebi. O,da, šapućem između zuba,daj mi ga na kratko u usta. Jedva je dočekao, hvata me rukama i okreće me licem prema sebi, u trenutku kad je bio siguran da će mi ga grubo ugurati u usta. Kažem, polako, vidim iskolačene oči i nabrekli ud koji drži u ruci, sad ili nikad pomislim, spuštajući svoje tijelo. Kad sam bila u klečećem položaju otvaram usta, on drhti od uzbuđenja i osjeti kako mu se moji nokti zabijaju u tkivo, dok mu rukom stišćem testise. Osjećam da će brzo svršiti, jer se propinje kao zvijer ispuštajući kroz usta i nos mlaznice toplog zraka. Osjećam kako me grubo hvata za kosu, jedva izgovarajući riječi „to, uuh to”...Pomičem usta i jezik sve brže po njegovom udu koji samo što nije eksplodirao. Čvrsto me drži objema rukama za glavu, nabija ga još dublje, i onda uz ispuštanje glasnog cviljenja osjetim razlijevanje tople smjese po mojim ustima. Koliko puta sam ga na takav način zadovoljila da nije imao vremena da razmišlja kako se ja tada osjećam. Odlazio bi nakon toga pod tuš, govoreći dok je skidao čarape sa stopala, „uh, kako si uvijek dobra u tome.” Sigurno je mislio da ja u tome uživam isto kao on, bez obzira što nisam pokazivala neko zadovoljstvo. Gledam ga kroz mlaz vode iz tuša koja se razlijeva po njegovom tijelu, koje je još uvijek mišićavo. Otvaram vrata tuš kabine uvlačeći se između njegovih ruku punih sapunice. Pripijem se što više uz njega da pod mlazom tople vode osjetim ponovno stisak njegovih ruku. Ne govorimo ništa, ova igra kapi vode na našim tijelima me uzbuđuje. Želim da osjeti koliko mi godi dok sa rukama klizi niz cijelo moje tijelo. Uzima gel za tuširanje koji u trenu postaje mirisna sapunica koju razmazuje po meni.Okrećem mu leđa i naslanjam se na njegova topla prsa uvijajući se bokovima. Kroz moje tijelo prolazi slatka jeza požude, dok blago širim noge. Njegove ruke me ne štede razmazujući vješto sapunicu po mom tijelu. Obavijam ruke oko njegovog struka, držeći zatvorene oči, osjećam sve više nezasitnu želju za zadovoljstvom. Tiho mu kažem „zadovolji me rukama.” Predajem se tom užitku koje putuje čitavim tijelom osjećajući njegove klizave prste u meni. Izvijam se sve više ne želeći izgubiti osjećaj slatke požude i mlaz vode na tijelu. Sad ja postajem nezasitna zvijer dok njegovi prsti ne izlaze iz mene. Propinjem se širom otvorenih očiju dok iz usta ispuštam piskutav vrisak zadovoljstva. Oboje smo dobili što smo htjeli, svako na svoj poseban način. Koliko pri tome uživa suprotna strana manje je važno. Pohotna žudnja za vlastitim zadovoljstvom nekad nadvlada nagon nježnosti za kojim toliko čeznemo.
