Na fotografiji je muškarac u zrelim godinama. Vozio je bicikl Horvatovom ulicom. Jurio je. Iza njega je tržnica. Ispred njega je centar grada Broda. Ne mogu ne primjetiti da ga prolaznici primjećuju. Na moju molbu nevoljko se zaustavio. Pozira mi. Zove se Ivica Poje. Poznajemo se dugo, dugo - iz Naselja Andrije Hebranga. Poznaje ga cijeli grad.
Fotografija ne bi bila po ničemu čudna da nije snimljena prije nekoliko dana. Da, u siječnju, a ne u svibnju, lipnju ili usred ljeta. Temperatura zraka je blizu nule. Vjetrić odnosi temperaturu s kože, pa je još hladnije. Poje kolportira. On raznosi i prodaje županijsko glasilo - Posavsku Hrvatsku, u prolazu, na ulici, obilazeći stalne mušterije po toplim kancelarijama. Kolportaža mu donosi prihode nužne za život. Skuplja i stari papir. Novine vozi na prilagođenom biciklu. Imam nekoliko slojeva odjeće, šal, kapu. Prsti su mi ukočeni. Mobitel ne sluša. On strpljivo čeka.
Tristošezdeset i pet dana godišnje Ivica Poje nosi istu odjeću- majice kratkih rukava. Kaže da mu nije zima. Nitko mu ne vjeruje. U zimskim mjesecima izaziva „šok i nevjericu“, gdje god da prođe, a prolazi pored tisuća i tisuća Brođana. Svi ga isto pitaju – i nije ti zima? On se samo smješka. Ne drhti. Naviknuo je na zimogrožljive.
Ivica Poje na neki je način mjesni redikul, arlekin, ali samo po tom neobičnom, rijetkom, neočekivanom, upečatljivom detalju. Po rezonima, po spiki, kako se kaže, on je duhovit, inteligentan, obaviješten, marljiv, apsolutno prilagođen stvarnosti. Marginalac je, predugo nezaposlen. Njegov izgled, njegova drukčijost, uvjeren san, njegov je nesvjesni način protesta protiv društva koje je ledeno hladno i nezinteresirano prema njemu. On kontrira... mogu ja trpiti i veću hladnoću nego što je u vašim srcima. Ivica Poje još 2014-e registriran je kao davatelj koji je preko pedeset puta poklonio krv potrebitima.
Kako god, tijelo njegovo trpi. Ne može se nitko naviknuti na nulu, a da ne zaradi neke posljedice. Na Ivici se to ne vidi. Imat će on sreće. Zaslužio je. Sretno, čovječe! Izdrži!
