Na predavanjima pitam Bethany S., britansku studenticu, da mi objasni rezultate izbora u Velikoj Britaniji. Zacrvenijela se i naljutila. Bilo mi je malo neugodno. I njoj. Objasnila mi je da je toliko zgrožena rezultatima da ih ne može komentirati. Nije glasala, a da i je, njen glas bi propao, u većinskom sistemu.
Kaže da joj je krivo što nije glasala. Sad je kasno.
Mislim za sebe što ću reći ako me netko, za dvadesetak dana pita da mu objasnim hrvatske izbore. Zadnjih par dana slušam svakakve komentare i izmotavanja koja ne mogu mirno odšutjeti.
Danas, kada pišem, srijeda je i iz nekog neobjašnjivog razloga želim jesti čvarke s lukom. Gledam jelovnik u restoranu. Nema čvaraka na izbor, a moja želja je jaka. Mogu mijenjati restoran, ali, bojim se, i tamo je ponuda napisana i jedino što mogu je otići i jesti na klupi u parku. Odustajem i biram s popisa ono što imaju. Dobar restoran, na izbor je jedanaest jela. Ja bih nešto drugo, ali nema.
Rado bih kombinirao, pečeno meso, ali uz gljive. Ne može. Izaberi između onoga što ima. Mnogi će izaći gladni. Neki će promijeniti mjesto i jesti švedske okruglice, piletinu iz KFC, pizzu. Apeliram sam sebi na razum. Nema čvaraka. Moram odabrati ono što ima.
Broj jela na meniju podsjeća me na skorašnje izbore. Treba odabrati jednog od 11. Nema druge.
Biramo između jedanaest kandidata. O našem izboru ovisit će tko će od kandidata ući u drugi krug, ali možda naš glas odlučuje već u prvom krugu.
Često se pri tome kaže da nema baš onoga tko odgovara u potpunosti. Tu bi trebalo slegnuti ramenima i odabrati, ne savršenog, nego tek boljega. Izbori koji se temelje na emocijama podsjećaju na ljetne romanse, veza blijedi, svi su razočarani, traže novog i boljeg partnera. Žali se zbog propuštene prilike.
Znam da birači odlučuju prema slici njima idealnog kandidata. No biramo prema ponudi, a ne prema idealnoj slici, biramo onoga tko ukupno, a ne u jednoj rečenici ili gesti, privuče našu pažnju.
Nije istina da nema razlika i da ne možemo biti svjesni posljedica donošenja odluke prema tome za koji klub i sport kandidat navija, jede li štrukle ili je vegetarijanac, ide li u crkvu. Zadatak predsjednika nije navijanje, nije gastronomija na naš račun, a i vjera je privatna stvar a ne trenutak prenemaganja. Nema li baš nama sasvim prihvatljivog, birajmo prema važnijim osobinama: znanje, poštenje, iskustvo, otvorenost i tolerancija.
Izreka da se u prvom krugu glasa srcem, a u drugom krugu razumom sasvim je pogrešna. U dugom krugu možda neće biti kandidat kojeg bi razumom odabrali jer je pošten i kompetentan, a mora se izabrati jedan. Što ako vam taj izbor, ne odobrava ni razum ni srce? Pa zar nema ravnoteže?
Neki kandidati su mi simpatični, ali baciti glas uzalud nije mudro. Svaki izbor je kompromis jer biramo prema kriterijima koji nisu svi zadovoljeni.
Za teoriju odlučivanja koja to objašnjava Herbert A. Simon dobio je Nobelovu nagradu (1978). Prihvaćamo onu odluku koja nam prva izgleda prihvatljiva, a ne najbolju jer niti znamo sve potrebno, niti smo savršeni.
No od teorije važnija je zdravorazumska pretpostavka o racionalnom izboru kandidata za predsjednika. Što ako naša odluka dovede do izbora najmanje poželjnog kandidata, a naši nesavršeni otpadnu?
Razum govori da treba izbjegavati kandidate koji se žele svidjeti svima. Takva strategija podrazumijeva naglašeno licemjerje. Naravno da svi pazimo na to da se prilagodimo sugovorniku, trenutku i okolnostima. To je elementarna pristojnost, ali u izbornom nadmetanju ne radi se o izboru pristojnih i savršenih već onih koji imaju stav.
Izjava da su ideologije nevažne nije točna. Iako je Daniel Bell (1960, The End of Ideology) proglasio kraj ideologija i pragmatičku konvergenciju ideologija koje su obilježile prošlost, ipak ideološke pozicije na političkom spektru nisu iste. Naravno, pojedinačno su same sebi proturječne, naglašava se mržnja malih razlika, ali su one ipak temeljne točke razlikovanja.
Marksisti su odbacili ideju diktature proletarijata i dijalektički materijalizam, nacisti rijetko govore o genocidu, ali i prosječni čovjek vidi razlike.
Niti su ideologije iste iako su demodirane, niti su kandidati dobri ako negiraju svoj osnovni stav.
Ideološke pozicije nisu sve, ali su orijentiri namjera i vrijednosnog stava. Onaj tko tvrdi da nije rob ideologije, često prikriva namjere i nema stav. Oni koji kažu da nemaju ideologije, često tvrde da je varati lažnim podacima legitimno, da se smije obećavati sve i da se protivnika može ismijavati i vrijeđati, nemaju moralni kompas. Znaju da se ne smije krasti i lažirati glasove, ali namještaju pravila izbora, kreiraju tehničke elemente radi manipulacije, granice izbornih jedinica.
Iza nekih kandidata stoje stranke, a oni poriču ideologije i tvrde da su svi isti, a oni nezavisni.
Biramo između 11, ali samo jedan pobjeđuje. Ne dajem pravo gubitnicima da se žale kad je gotovo, znali su u što se upuštaju. Ne priznajem alibi glasačima koji tvrde da su svi isti, koji nalaze svakom zamjerku.
Treba izabrati od ponuđenog. Ostati kod kuće znači zauzeti poziciju, ali ne plemenitog cinika, već egocentrika kojem nitko nije dobar.
Ja ću glasati za Zorana Milanovića. S njim sam u svađi. Izmijenili smo i teške riječi. Ne smatra me prijateljem, već izdajicom.
Ne sviđa mi se njegova slika arogantnog čovjeka koji voli smo pohvale. Takav je bio, ali mu moram dati i pravo da uči iz iskustva. On je nesporno inteligentan i predan programu koji zagovara. Čovjek – sam kaže – kandidat s karakterom.
Neki drugi imaju bolju narav, neki su mi dragi, neki više znaju, no ukupno on je moj izbor. Štoviše, baš to da ga prikrivanjem vlastite prošlosti blate i osuđuju za greške, meni ga čini više čovjekom, više vođom i više čovjekom ovog trenutka.
Ne skriva se već kaže svoj stav, nije lagan, ali za mene to nije diskvalifikacija već jamstvo da ozbiljno shvaća da snage tmine napreduju. Ako je rijeka mirna to ne znači da su krokodili nestali.
Ne shvaćam one koji misle slično njemu, ali nalaze zamjerke pa će ostati kod kuće. Neka istom mjerom ocijene njegove suparnike i shvate da su svojom apstinencijom njima dali glas.
Biti suzdržan i ne glasati znak je plemenite egzaltacije ali i političke nepromišljenosti.
Demokraciju održava etika odgovornosti, ali i mudrost da se shvati da otpor zlu nije unutarnji stav, već stvarno djelovanje. U politici, izbore ne odlučuje srce, već mudrost.
Danas je teško biti pametan. No tragično je biti pametan u ponedjeljak. Kasno. Zato danas mislimo kako ćemo se osjećati u ponedjeljak.
autograf
Kaže da joj je krivo što nije glasala. Sad je kasno.
Mislim za sebe što ću reći ako me netko, za dvadesetak dana pita da mu objasnim hrvatske izbore. Zadnjih par dana slušam svakakve komentare i izmotavanja koja ne mogu mirno odšutjeti.
Danas, kada pišem, srijeda je i iz nekog neobjašnjivog razloga želim jesti čvarke s lukom. Gledam jelovnik u restoranu. Nema čvaraka na izbor, a moja želja je jaka. Mogu mijenjati restoran, ali, bojim se, i tamo je ponuda napisana i jedino što mogu je otići i jesti na klupi u parku. Odustajem i biram s popisa ono što imaju. Dobar restoran, na izbor je jedanaest jela. Ja bih nešto drugo, ali nema.
Često se pri tome kaže da nema baš onoga tko odgovara u potpunosti. Tu bi trebalo slegnuti ramenima i odabrati, ne savršenog, nego tek boljega. Izbori koji se temelje na emocijama podsjećaju na ljetne romanse, veza blijedi, svi su razočarani, traže novog i boljeg partnera. Žali se zbog propuštene prilike
Rado bih kombinirao, pečeno meso, ali uz gljive. Ne može. Izaberi između onoga što ima. Mnogi će izaći gladni. Neki će promijeniti mjesto i jesti švedske okruglice, piletinu iz KFC, pizzu. Apeliram sam sebi na razum. Nema čvaraka. Moram odabrati ono što ima.
Broj jela na meniju podsjeća me na skorašnje izbore. Treba odabrati jednog od 11. Nema druge.
Biramo između jedanaest kandidata. O našem izboru ovisit će tko će od kandidata ući u drugi krug, ali možda naš glas odlučuje već u prvom krugu.
Često se pri tome kaže da nema baš onoga tko odgovara u potpunosti. Tu bi trebalo slegnuti ramenima i odabrati, ne savršenog, nego tek boljega. Izbori koji se temelje na emocijama podsjećaju na ljetne romanse, veza blijedi, svi su razočarani, traže novog i boljeg partnera. Žali se zbog propuštene prilike.
Znam da birači odlučuju prema slici njima idealnog kandidata. No biramo prema ponudi, a ne prema idealnoj slici, biramo onoga tko ukupno, a ne u jednoj rečenici ili gesti, privuče našu pažnju.
Nije istina da nema razlika i da ne možemo biti svjesni posljedica donošenja odluke prema tome za koji klub i sport kandidat navija, jede li štrukle ili je vegetarijanac, ide li u crkvu. Zadatak predsjednika nije navijanje, nije gastronomija na naš račun, a i vjera je privatna stvar a ne trenutak prenemaganja. Nema li baš nama sasvim prihvatljivog, birajmo prema važnijim osobinama: znanje, poštenje, iskustvo, otvorenost i tolerancija.
Izreka da se u prvom krugu glasa srcem, a u drugom krugu razumom sasvim je pogrešna. U dugom krugu možda neće biti kandidat kojeg bi razumom odabrali jer je pošten i kompetentan, a mora se izabrati jedan. Što ako vam taj izbor, ne odobrava ni razum ni srce? Pa zar nema ravnoteže?
Neki kandidati su mi simpatični, ali baciti glas uzalud nije mudro. Svaki izbor je kompromis jer biramo prema kriterijima koji nisu svi zadovoljeni.
Za teoriju odlučivanja koja to objašnjava Herbert A. Simon dobio je Nobelovu nagradu (1978). Prihvaćamo onu odluku koja nam prva izgleda prihvatljiva, a ne najbolju jer niti znamo sve potrebno, niti smo savršeni.
No od teorije važnija je zdravorazumska pretpostavka o racionalnom izboru kandidata za predsjednika. Što ako naša odluka dovede do izbora najmanje poželjnog kandidata, a naši nesavršeni otpadnu?
Znam da birači odlučuju prema slici njima idealnog kandidata. No biramo prema ponudi, a ne prema idealnoj slici, biramo onoga tko ukupno, a ne u jednoj rečenici ili gesti, privuče našu pažnju
Razum govori da treba izbjegavati kandidate koji se žele svidjeti svima. Takva strategija podrazumijeva naglašeno licemjerje. Naravno da svi pazimo na to da se prilagodimo sugovorniku, trenutku i okolnostima. To je elementarna pristojnost, ali u izbornom nadmetanju ne radi se o izboru pristojnih i savršenih već onih koji imaju stav.
Izjava da su ideologije nevažne nije točna. Iako je Daniel Bell (1960, The End of Ideology) proglasio kraj ideologija i pragmatičku konvergenciju ideologija koje su obilježile prošlost, ipak ideološke pozicije na političkom spektru nisu iste. Naravno, pojedinačno su same sebi proturječne, naglašava se mržnja malih razlika, ali su one ipak temeljne točke razlikovanja.
Marksisti su odbacili ideju diktature proletarijata i dijalektički materijalizam, nacisti rijetko govore o genocidu, ali i prosječni čovjek vidi razlike.
Niti su ideologije iste iako su demodirane, niti su kandidati dobri ako negiraju svoj osnovni stav.
Ideološke pozicije nisu sve, ali su orijentiri namjera i vrijednosnog stava. Onaj tko tvrdi da nije rob ideologije, često prikriva namjere i nema stav. Oni koji kažu da nemaju ideologije, često tvrde da je varati lažnim podacima legitimno, da se smije obećavati sve i da se protivnika može ismijavati i vrijeđati, nemaju moralni kompas. Znaju da se ne smije krasti i lažirati glasove, ali namještaju pravila izbora, kreiraju tehničke elemente radi manipulacije, granice izbornih jedinica.
Iza nekih kandidata stoje stranke, a oni poriču ideologije i tvrde da su svi isti, a oni nezavisni.
Biramo između 11, ali samo jedan pobjeđuje. Ne dajem pravo gubitnicima da se žale kad je gotovo, znali su u što se upuštaju. Ne priznajem alibi glasačima koji tvrde da su svi isti, koji nalaze svakom zamjerku.
Treba izabrati od ponuđenog. Ostati kod kuće znači zauzeti poziciju, ali ne plemenitog cinika, već egocentrika kojem nitko nije dobar.
Ja ću glasati za Zorana Milanovića. S njim sam u svađi. Izmijenili smo i teške riječi. Ne smatra me prijateljem, već izdajicom.
Ne sviđa mi se njegova slika arogantnog čovjeka koji voli smo pohvale. Takav je bio, ali mu moram dati i pravo da uči iz iskustva. On je nesporno inteligentan i predan programu koji zagovara. Čovjek – sam kaže – kandidat s karakterom.
Od teorije važnija je zdravorazumska pretpostavka o racionalnom izboru kandidata za predsjednika. Što ako naša odluka dovede do izbora najmanje poželjnog kandidata, a naši nesavršeni otpadnu?
Neki drugi imaju bolju narav, neki su mi dragi, neki više znaju, no ukupno on je moj izbor. Štoviše, baš to da ga prikrivanjem vlastite prošlosti blate i osuđuju za greške, meni ga čini više čovjekom, više vođom i više čovjekom ovog trenutka.
Ne skriva se već kaže svoj stav, nije lagan, ali za mene to nije diskvalifikacija već jamstvo da ozbiljno shvaća da snage tmine napreduju. Ako je rijeka mirna to ne znači da su krokodili nestali.
Ne shvaćam one koji misle slično njemu, ali nalaze zamjerke pa će ostati kod kuće. Neka istom mjerom ocijene njegove suparnike i shvate da su svojom apstinencijom njima dali glas.
Biti suzdržan i ne glasati znak je plemenite egzaltacije ali i političke nepromišljenosti.
Demokraciju održava etika odgovornosti, ali i mudrost da se shvati da otpor zlu nije unutarnji stav, već stvarno djelovanje. U politici, izbore ne odlučuje srce, već mudrost.
Danas je teško biti pametan. No tragično je biti pametan u ponedjeljak. Kasno. Zato danas mislimo kako ćemo se osjećati u ponedjeljak.
autograf
