Proučavat će jednog dana znanstvenici taj čudni virus koji je zahvatio jednu malu državu na Balkanu, virus bjesnila od kojega je toga ljeta oboljela velika populacija građana. Jesu li se zarazili u kockarnici koju redovito posjećuju? Ili u obližnjem kafiću? Na radnome mjestu? Ovo zadnje nije moguće, jer oni nigdje ne rade, oni se klatare po svojim urušenim gradićima, uz mirovinu koju im već 30 godina isporučuje država koju da su krvlju branili u ratu.
Ima tih zombija na pretek u Hrvatskoj, dokonih i bijesnih, točan je broj teško ustanoviti u masi od pola milijuna čiji broj svaku godinu raste za još koju tisuću, pa se u „prvoborce“ upisuju već i pioniri. I ne treba čuditi kad besposleni, i neobrazovani, i naprasiti, pobjesne, ako se zna da je nulti pacijent – onaj koji zarazu donese u neku populaciju – upravo prvi čovjek vlade i (o)bijesne mu partije.
Teško je nabrojiti sve opasne ispade bjesnila takozvanih veterana koji nasrću na sve alternativne kulturne događaje po dalmatinskim mjestima i gradovima, pa su u Benkovcu, tužnom mjestu na rubu Dalmacije, zombiji čak i fizički nasrnuli na suorganizatoricu festivala „Nosi se“, umiljato je nazivajući kurvom, a sve jer im smeta režiser Oliver Frljić i „njegov film“, mada je riječ o predstavi „Mrzim istinu“ – intimnoj pripovijesti o njegovoj obitelji nakon rata u BiH – koja se trebala izvesti na festivalu. Film, predstava… k vragu i finese, bitno je da ti prokleti ljevičari vrijeđaju domovinski rat i pljuju na njihovu žrtvu, sve to sročeno u teško čitljivim saopćenjima milijun njihovih udruga i zahtjevom za obustavom financiranja dušmanskih kulturnih događaja. Lančana reakcija, nakon odustajanja organizatora od festivala u Benkovcu, bila je brza, dala je krila novim zombijima koji su nakratko svoje „obaveze“ u birtiji i kockarnici u Šibeniku zamijenili olovkom, naoštrili joj vrh, malo pljucnuli u prste i sastavili urbi et orbi saopćenje kojim traže zabranu financiranja FALIŠ-a, renomiranog festivala alternativne ljevice koji se već 12 godina događa u Šibeniku. Jer da su ti ljevičari i antifašisti koji se okupljaju na FALIŠ-u zapravo antihrvati koji preziru njegovo veličanstvo – domovinski rat, i ratove kao takve, te da mlade podučavaju antifašizmu, a koji je, eto, u suštoj suprotnosti s naci-hrvatstvom. Koje je pak njima omogućilo vječno plaćenu dokolicu.
Onda su se šibenskim braniteljima pridružili i oni iz Splita – čiji se dobar dio krvavo borio u „oslobađanju“ stanova srpskih građana u Splitu od njihovih vlasnika – a koji su u desničarsko bjesnilo unijeli novu dozu kretenizma. Od države, naime, traže da smjesta obustavi financiranje svih kulturnih događanja dok se ne usuglase s Deklaracijom o domovinskom ratu, revizionističkim uratkom u kojem se navodi i laž kako Hrvatska nije ratovala u Bosni, premiru od straha da zbog „političkih skupova antihrvatske ljevice naša djeca ne izrastu u antifašiste, da budu bez osjećaja za dom…“. Da ih nekako utješi, prima ih ministar branitelja, slaže se s njihovim zahtjevima za kulturnom revolucijom, oni se pak od srca zahvaljuju nultom pacijentu – premijeru, to jest – što je stvorio „političko okruženje da možemo reagirati“ i što je legalizirao upotrebu naci-pozdrava „Za dom spremni!“ I zaključno, kako i treba, traže da svako „vrijeđanje ili ismijavanje domovinskog rata“ postane kazneno djelo.
Kazneno djelo, međutim, nije jezivi grafit sa smrtnom prijetnjom piscu i novinaru Miljenku Jergoviću, ispisan na zgradi u kojoj živi, a kao direktna posljedica kulturnog terorizma pod patronatom države. Nepismena poruka završava direktivom: „Naša država, naša pravila“, što ju ispisuje „junak“ pod okriljem noći, a nulti se pacijent potom cinično oglasio kako će Vlada nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog ozračja u društvu, „a što se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović“. Savjetuje tako šef vlade oholo, s razine moći, svojim kritičarima kako imaju pisati, a on i njegovi kerberi dozirat će im dozvoljenu količinu slobode.
Ne treba zato za sunovrat Hrvatske u ustaško bjesnilo kriviti samo one dokone, rabijatne lunatike koji odvratnim prijetnjama nasrću na umjetnike, pisce, ljevičare, a sve političke analize o tome inicira li to premijer, e kako bi primirio mahnite desničare u svojoj vladi i partiji, jer on, kao, nije rigidni desničar, posve su nevažne, budući da se sam stavio na čelo pretorijanaca od kojih bi trebalo drhtati sve što u državi ne misli nacionalistički blesavom tikvom.
No, sve je to korak u prazno, u banalno političko ništavilo, budući da iza prokazanih, prijetnjama izloženim, kulturnih radnika ostaju knjige, predstave, filmovi… Za ovom vlašću, pak, ostaje teško oboljela zajednica, impregnirana ideologijom laži nikada završenih ratova i otužni rezultati sitnog autokrate na čelu vlade koji bi okovao svako autonomno mišljenje, poništio demokratske uzuse, mobilizirajući najgore dijelove društva da brane – što? Onaj mračan natpis: „Naša država, naša pravila“. Kao odgovor na rezignirano pitanje u tekstu pisca i novinara Viktora Ivančića: “Je li sloboda toliko bezvrijedna da brigu o njoj prepustimo oslobodiocima?“
