Sve što danas pokušava odstupiti od retorike reakcije za vladajuće je elite grozan i užasavajući put u izopačenost, jalovost i opasnost. Po njima, samo izopačeni um može dovoditi u pitanje tekovine građanskog društva, kao što su to jednom već učinili komunisti





Može li se što suvislo reći o našoj političkoj kasti, o tome što ona radi kada vlada – pa i u okviru ovih predsjedničkih izbora – a da se posebno ne spominju niti jedna politička stranka ili pojedinac? Itekako može. Naravno, idealna bi situacija bila kada bi se nivoi općeg, posebnog i pojedinačnog međusobno isprepletali. Kada bismo mogli jednako suvereno govoriti o poopćivim idejama i njihovim konkretnim nosiocima, na način neponovljive historijske posebnosti. No mi smo toliko, rječnikom jednog mislioca a to je bio Freud (koji je puno rekao o stanju građanskog društva i politike svoga vremena, bez da je imao ikakvu političku terminologiju), zapali u konkretno, da smo izgubili onaj pogled na zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama, a kamoli na historijski materijalističko, e da bismo mogli plivati u historijskim posredovanjima s nosom iznad površine vode.

Ono što nas je privremeno potopilo možemo za ovu priliku, zajedno s ekonomskim i političkim teoretičarem Albertom Ottom Hirschmanom, nazvati retorikom reakcije na djelu. A ta retorika k nama nije došla ni s kakvog zatucanog Istoka ili Juga, već baš sa Zapada. Ovaj se znanstvenik pod svoje stare dane, a u vremenu borbe za hegemoniju neoliberalnog koncepta društva, oličenog u predsjedniku Reaganu i premijerki Thatcher, pokušao zajedno s još nekim uglednim liberalima, poput i u nas poznatog Ralfa Dahrendorfa, oduprijeti nadirućoj neokonzervativnoj reakciji. Zato se u knjizi ‘Retorika reakcije’, koju ćemo uzeti kao poticaj za lokaliziranje ovdašnje situacije, prihvatio historiziranja perioda reakcije koji prate građansko društvo od njegovog političkog rođenja u Francuskoj revoluciji. A do sada je tih perioda, uostalom kao i revolucionarnih valova, bilo više. Tako da nemamo razloga vjerovati da je ovo jedini, zadnji ili, ne daj bože, vječni.

Uvodno mu je poslužilo predavanje engleskog sociologa T. H. Marshalla iz optimistične godine 1949., u kojemu ovaj govori o tri stupnja razvoja građanskog prava na Zapadu. Riječ je o liberalnom pokušaju pomaka prema materijalističkom shvaćanju prava, po kojemu bi trebalo uvesti razlikovanje u pojam, tako da sada postoje građanske, političke i socijalne dimenzije građanskog prava. A naše društvo je – pod čime se razumijeva uređena građanska država blagostanja – na dobrom putu da ostvari sve te dimenzije. Samo tri i po desetljeća kasnije Hirschman mora priznati kako je taj projekat zapao u ozbiljnu krizu, s obzirom na odustajanje od socioekonomske dopune građanskih i političkih dimenzija građanskog prava. Moraju li (revolucionarne) akcije i (kontrarevolucionarne) reakcije upropastiti ona krhka nastojanja za napredovanjem u civilizaciji, koje gotovo uvijek, pesimističan je sada autor, upropaštava društva u kojima se događa? Hirschman bi da spašava građansku normalnost u trenutku kada su slabiji umovi trijumfalistički govorili o kraju povijesti. No mi naknadnom pameću onih koji opstaju i kasnije, što je uvijek sumnjiva historijska sreća, vidimo da je za to već 1991., kada je njegova knjiga objavljena, bilo kasno. A još više je bilo kasno 1999., kada je knjiga, pored iscrpljenog Tuđmana koji se u njoj ne spominje, mogla i u nas biti objavljena.

Hirschman govori o tri reakcionarna vala i njima pripadajuće tri teze. Prvi val je onaj radikalno kontrarevolucionarni (ako takav izraz ima smisla) diskurs negiranja Francuske revolucije u cjelini. I to nam se čini posebno inspirativnim. Naši zadnji lokalni kontrarevolucionari nisu se previše zamarali problemom revolucionarnog porijekla građanskog društva, na obnovu kojega su se pozivali (dovoljan im je bio i ostao antikomunizam), no na neki način prihvatili su njegovu osnovnu tezu. A to je odbacivanje svake revolucije kao takve i u cjelini (la Révolution est un bloc). Drugi reakcionarni val, koji se historijski smješta na prijelaz iz 19. u 20. stoljeće, karakterizira filozofsko, psihološko i politološko osmišljavanje argumenata za omalovažavanje masa. I to ide dalje od problema demokratske većine, vlasti i vlade. U ovome se prepoznaje ovdašnje odvojke tranzicijske liberalne inteligencije, kojoj se gadi zločinačka izvedba utemeljenja nacija-država, ali ne i sam koncept građanske vlasti, u kojemu bi onda htjela, kao tzv. elita, zavladati. Pošto do sada nije mogla posegnuti za ekstremističkim rješenjima, poput vraćanja općeg i jednakog izbornog prava na neke oblike ekonomskog ili političkog cenzusa (a takvih pokušaja danas ima u Velikoj Britaniji!), ova se wannabe elita okrenula nekoj vrsti unutarnjeg rasizma, zdvajajući i moralizirajući nad nerazvijenom političkom kulturom, navodnom zatucanošću balkanskih primitivaca, od kojih nikada pravih Europljana, poput njih. Treći reakcionarni val, kako ga uvodno skicira Hirschman, čine eksplicitna kritika tzv. države blagostanja i stalno nametanje potrebe njezinog ‘reformiranja’. Kada je on o tome pisao, bilo je još rano procjenjivati ishode ove najnovije borbe. No mi danas znamo da gubimo na svakom koraku.

Ta tri tipa reakcije ili dva stoljeća reakcionarne retorike, kako ih naziva autor, kao da se zgušnjavaju u našoj tranzicijskoj ili samo još provincijalnoj suvremenosti, koja kao da se boji da nikada neće biti dovoljno konzervativna. Valjda zato da pseudovjerski okaje (ne)djelo prethodnih generacija, koje se nisu ustručavale biti revolucionarnima. Ovdje bismo trebali nekog suvremenog Freuda. Sve što i danas pokušava odstupiti od ove retorike reakcije (a toga je u društvu, nakon prvotne omamljenosti silinom protuudara, ipak ponovno sve više), za vladajuće je elite, kojih je kasta profesionalnih političara samo dio, grozan i užasavajući put u izopačenost, jalovost i opasnost. Jer, po njima, samo izopačeni um može dovoditi u pitanje tekovine građanskog društva, kao što su to, uostalom, jednom već učinili zločinački komunisti. Ali takvi pokušaji danas su nešto gore od zločina. Oni su osuđeni na jalovost. Jer svi pokušaji radikalne preobrazbe društva neće uspjeti napraviti rez, ustanicima potreban prijelom s postojećim. Postojanje takvih snaga – a usred teških vremena za reprodukciju kapitala – samo povećava opasnosti u društvu, bez da ima snagu ponuditi nešto spasonosno. Cijena radikalnih promjena ili stvarnih reformi uvijek je previsoka, jer dovodi u pitanje ono već (za vladajuću manjinu) postignuto, što treba čuvati, njegovati i dalje razvijati. Kao primjerice krugove privatizacija svega nekada društvenog bez kraja i konca.

Neoliberalne politike, jer to je stvarni sadržaj suvremenih retorika reakcije, može se, vidimo, kritizirati i s liberalnih i s progresivnih (to je Hirschovo razlikovanje) pozicija. No to naša, nominalno čak socijaldemokratska, a onda i liberalna, od naroda otuđena elita, ne čini. Dapače, ona kao dio globalnog kompleksa kompradorske buržoazije čini sve što je u njezinoj moći da vlastite građane razvlasti i prevede u jeftinu radnu snagu za globalni kapital. I to još na ‘vlastitom’ teritoriju, od stoljeća sedmog. No to što se vladajući, bez obzira na stranačke podjele (a sada i poroznost kastinskog sistema spram vanjskih ometača porijeklom iz civilnog društva), samorazumiju kao blok, ujedno je i naša šansa. A ta je u onome što je puno lakše reći nego učiniti: da ih se u jednoj, ne tako nedoglednoj budućnosti u bloku i riješimo.



novosti