Dijagnoza o desnom skretanju Europe dio je analitičkog arsenala svakog političkog komentatora koji drži do reputacije. Razlike u pristupu, s obzirom na političko-ideološka polazišta komentatora, trebale bi se ticati razloga tog skretanja. Međutim, uz varijacije u naglascima, većina je komentatora na cijelom političkom spektru složna u procjeni da se glavni razlog desnog skretanja krije u promjeni političkog raspoloženja radničke klase. Ona se, glasi objašnjenje, okrenula (ekstremnoj) desnici jer ju navodno nema više tko predstavljati.
Varijacije u naglascima ovise o ideološkoj perspektivi. Analitičari s desnice promjenu političkog raspoloženja tretiraju kao svojevrsni prirodni fenomen, povratak “običnih ljudi” tradiciji. Liberalni pak komentatori naglašavaju nestabilnost tog dijela glasačke baze i njenu sklonost ekstremima s obzirom na navodni manjak (političkog) obrazovanja. Na ljevici se sporni fenomen tumači oblikom samokritike: previše smo se bavili identitetima, manjinama i kulturnim pitanjima, zanemarili smo ekonomiju i ovo je očekivani odgovor. Ova je podjela naglasaka pojednostavljena, postoje kompleksnije analize, kao i one u kojima se naglasci prožimaju, ali većinski se desno skretanje tretira kao neki tip reakcije radničke klase, slabije obrazovanih i ekonomski zapuštenih. Ponekad se reakcija tumači kao prolazna gesta otpora, a ponekad kao dublji, tektonski pomak.
Ali svima je zajednička početna pretpostavka po kojoj su šovinističke, ksenofobne i rasističke politike u suvremenim društvima rezervirane isključivo za radničku klasu. I da političari i elita mogu njima baratati samo u svrhu manipulacija za stjecanje glasova. Kao da smo civilizacijski nadišli ekstremno desne politike i da ih ozbiljno mogu shvaćati samo oni koji kaskaju za civilizacijskim napretkom, ali, eto, isti taj napredak im je omogućio pravo glasa, pa se onim zlobnijima s ove strane civilizacijskog iskoraka otvorio prostor za manipulacije. Međutim, veliki broj istraživanja koja su se diljem Europe bavila kretanjima glasova radničke klase, kako god ona bila definirana, imovinski ili obrazovno, sugerira da njeni glasovi nisu većinski išli desnici već da su ključni faktor rasta biračke apstinencije u posljednjih tridesetak godina.
Pored tog, nazovimo ga empirijskog, osporavanja ishodišne teze, postoji još jedan, možda i ozbiljniji problem. A tiče se pretpostavki da rasističke ideologije ne mogu biti “iskrene” i da im pripadnici viših klasa nisu skloni osim možda ponekih lunatika. I zato, unatoč odvratnosti prizora, viralna snimka sa Sylta, mondenog odmarališta na sjeveru Njemačke, na kojoj poveći broj mladih bogataša preko numere Gigija D’Agostina skandira nacistički slogan “Stranci van, Njemačka Nijemcima”, funkcionira kao političko osvježenje. Nije prvi put da se snimke sličnog sadržaja pojavljuju, ali njihovi akteri dosad nisu bili mladi Nijemci iz viših klasa već uobičajeni sumnjivci kad su u pitanju nacističke poruke poput radničke omladine s istoka zemlje. I zato je i izbio skandal ogromnih razmjera jer se urušila pažljivo čuvana fasada navodne klasne strukture rasizma.
Skandal sa Sylta nije važan samo za Njemačku u kojoj je ogolio uvriježena stajališta, pogotovo zabetonirana u kontekstu izraelskog uništavanja Gaze i Palestinaca, po kojima je antisemitizam uvezen zajedno s muslimanskom radnom snagom, a domaće varijante rasizma rezultat su samo politika bivšeg DDR-a na istoku gdje se “primio” totalitarni pogled na svijet. On nam pokazuje, bez obzira na to što se radi o “usputnoj zezanciji”, da rasističke politike nisu rezervirane za niže klase. I da više klase nisu dezinficirane jer se ponašaju sukladno racionalnostima kapitalizma i tom ponašanju navodno duguju i društveni uspjeh pa im rasizam, eto, ne treba. Rijetko što nam toliko govori o ideološkom trenutku u kojem živimo kao reakcija na snimke sa Sylta: ljudi kao da su prvi put vidjeli bogate rasiste, kao da su u pitanju nekakve egzotične životinje, a ne najuobičajenija pojava u posljednjih nekoliko stoljeća.
Rasističke ideologije nisu nekakva oznaka slabijeg obrazovanja i nerazvijene društvene estetike. Radi se o punokrvnim ideologijama koje su transklasne naravi. Mogu se različito tumačiti klasni motivi prihvaćanja takvih ideologija, ali ona se ne smije reducirati na puki instrument iskorištavanja ekonomskih kriza. I zato se ni ljevica ne bi trebala oslanjati na tumačenja rasističkih elemenata unutar radničke klase kao isključivo izraza neke vrste klasnog bijesa u krivom jeziku. I koji će se riješiti pukom posvetom ljevice isključivo ekonomiji. Mladi bogatuni sa Sylta su razobličili uvriježene percepcije i predrasude o ekstremnoj desnici i velikodušno poručili ljevici da ne pristaje na istu klasnu optiku kojom barataju liberali i desnica.
