Minuše, kao i svake godine, žalosne ide vukovarske. Ove godine u znaku mladeži koja se 1991. nije ni rodila, ali je na sebe navukla crne uniforme, pa je dizala desnicu ruku i zighajlala na hrvatskome jeziku, i Zorana Milanovića, koji je njihovu šefu, nekom Penavi, koji će biti zaboravljen onoga dana kad mu rođeno ime ostane bez pridodane funkcije, na mobitelu pokazivao slike smuđeva. Od dosade i duga vremena, u ime nekoga njihovog prijateljstva, za povorke koja je, sve uz zighajlanje novih naraštaja, trebala komemorirati strašne događaje koje ni Milanović, ni Penava, ni Plenković duboko ne razumiju. Ne razumije ih nitko tko je tada ostao živ, ili tko u Vukovaru 1991. nije ostao bez nekoga svog, bez doma i bez svega što je činilo kontekst njegova prethodnog života. Strašne događaje u Vukovaru s jeseni 1991. ne razumije nitko tko ne pamti svoj prethodni život u tom gradu. Zapamćivanje, naime, ima uvijek svoj širi kontekst, ima okvir unutar kojeg se pamti.
Bojan Glavašević rođen je 26. srpnja 1984. u Vukovaru. Ocu su mu tad bile dvadeset i četiri. Sljedećih sedam godina živjeli su u Vukovaru. S majkom je potom, u ljeto 1991, završio u izbjeglištvu, dok se situacije ne smiri i ne profunkcionira neko od bezbrojnih primirja i dogovora koji se tih dana i mjeseci potpisuju. Otišli su kod majčinih roditelja u Prijedor. Otac je ostao u Vukovaru, na dužnosti. Radio je kao novinar na radiju, premda je u Sarajevu završio književnost i bibliotekarstvo, te je neko vrijeme bio i nastavnik po školama oko Vukovara. Njegove izvještaje objavljivao je Hrvatski radio, sve dok pred kraj nije pao kao žrtva cenzure. Ogorčen, javljao se na Radio 101. Od njega bi ostao upamćen samo glas da se posljednjeg tjedna mjeseca rujna dvojica novinara Slobodne Dalmacije, Zvonimir Krstulović i fotoreporter Matko Biljak, nisu odvažili na hrabar poduhvat i ušli u opkoljeni grad. Biljak je tada snimio najupečatljivije i vjerojatno najvažnije vukovarske ratne fotografije, među njima i sliku Siniše Glavaševića dok čita izvještaj iz Vukovara. U improviziranom studiju u skloništu, stiješnjeni u dva četvorna metra, novinar i leđima okrenut tonski snimatelj. Fotografija je bezbroj puta objavljena, Biljak je, ne vodeći računa o autorskim pravima, dopustio da se ona pretvori u kulturno dobro, u prizor koji se upisao u vizualno pamćenje generacija ljudi. Pritom, slika je poopćena, pa na njoj više ne primjećujemo detalje: Iskrin telefon, studijski gramofon na kojem je ploča, stup kompakt diskova koji izviruje iza novinareve glave, studijsku tehniku koja je u nedostatku prostora postrance slagana, kristalnu pepeljaru, kutiju benston cigareta, igraće karte, što izviruju sa samog ruba slike, Sinišine razgažene cipele, građanska moda s početka osamdesetih, tončevu (možda) Ellesse trenirku… Činjenica da ne primjećujemo detalje tiče se još nečega: dvojica muškaraca na fotografiji, Siniša Glavašević i njegov tonski snimatelj, mogu nam biti važni, ali oni nisu naša izgubljena braća, muževi ili očevi, pa da zagledajući detalje na slici rekonstruiramo trenutke njihovih života kada više nisu bili s nama, i da po predmetima koji ih okružuju pokušavamo zamisliti što su radili i o čemu su razmišljali.
Bojan Glavašević o tridesetoj je godišnjici pada Vukovara na portalu Lupiga objavio tekst, redakcijski naslovljen njegovom rečenicom: “Herojstvo svog oca mijenjao bih, bez razmišljanja, za još jedan jedini razgovor s njim.” U tekstu citira pjesmu Fabrizija de Andrea o tri majke, jedna je Isusova, a druge dvije su majke razbojnika. One Mariji prigovore da previše plače, jer njezin sin će za tri dana uskrsnuti, a njihovi sinovi zauvijek su mrtvi. Isusova im mater odgovara, ali se u odgovoru obraća svome sinu: “Non fossi stato figlio di Dio,/ T’avrei ancora per figlio mio”. “Da nisi bio sin Božji,/ još uvijek bih te imala za sina”. Osim što ispisuje neku svoju najintimniju istinu, koja se, vrlo je to vjerojatno, ne razlikuje od istine bilo koga tko je u Vukovaru, ili na bilo kojem drugom mjestu, izgubio bližnjega, čiju je žrtvu društvo ugradilo u svoju konstrukciju i u svoja vjerovanja, Bojan Glavašević čini nešto korisno i plemenito. Stavom da bi radije odabrao živoga oca, nego oca junaka, kao što bi i De Andreova Bogomajka radije imala živoga sina, nego sina Božjega ili samoga Boga, on odbija sve koristi, počasti i moralne privilegije, koje bi imao kao sin junaka, ili kao onaj tko bi šutio o onome što intimno osjeća. Premda on time zacijelo remeti ravnovjesje posmrtnih počasti na kojima je i država zasnovana, kao što i Marija iz pjesme remeti red kršćanske vjere, samo tako on biva dostojni sin svoga oca.
U Vukovaru je tog ljeta i jeseni Bojan Glavašević ostao bez oca, djeda i prabake. Drugi djed, onaj iz Prijedora, prošao je kao civil kroz tri koncentracijska srpska logora u Bosni: Keraterm, Trnopolje i Omarsku. Kada je napokon razmijenjen, imao je pedeset kilograma. Poslije je do kraja života živio u Norveškoj.
Slučaj je, dakle, htio da se oba rata, onaj u Hrvatskoj i onaj u Bosni i Hercegovini, upišu Bojanu Glavaševiću u obiteljsku i osobnu anamnezu. Ali on je svoj slučaj krajnje diskretno predočio, vodeći računa da kontekst može preusmjeriti priču i promijeniti joj značenja. Prije nego što je završio u politici, kao pomoćnik ministra branitelja Freda Matića, pa onda kao saborski zastupnik, bio je znanstveni novak na Odsjeku za lingvistiku, pa je, vjerojatno, i preko primijenjene lingvistike mogao ponešto naučiti o tome što se sve dogodi kad čovjek izgubi kontrolu putevima vlastite priče. Premda se o onome najvažnijemu i nema previše toga za naučiti: naprosto nije dobro služiti se junaštvima i mučeništvima drugih ljudi, čak ni kad su ti oni najbliži rod, a još gore je na sebe, s pravom ili bez ikakvog prava (zapravo, to je svejedno), preuzimati kredit žrtve, te na taj način diskvalificirati u razgovoru ili kroz život u zajednici one koji takav kredit ne žele ili ne mogu podići. Bojan Glavašević uvijek se dobro čuvao da takvo što ne čini. Zato je internet pun iskaza iz septičkih jama tobožnje naše javnosti, u kojima ga anonimni i manje anonimni govnari na svaki način nastoje poniziti, uvrijediti, diskvalificirati, ali ne iz javnosti ili iz javne rasprave, nego ga nastoje diskvalificirati iz najintimnije i najprivatnije okolnosti da je sin Siniše Glavaševića. Zanimljivo je i to da takvima, premda vrlo rječit, nikada ni na koji način nije odgovarao. Jer bi i to bilo kršenje principa po kojemu se nipošto i nikada ne služimo moralnim autoritetom svojih pokojnika. Trbuhozborenje iz grobova, naročito iz masovnih grobnica, najsablasnija je patriotska aktivnost. Od nje, pa do mladića u crnom, koji se, rekli smo, nisu ni rodili u vrijeme pada Vukovara, a sada marširaju, te s uzdignutim desnicama i uzvikom “Za dom!”, trude se inspirirati okupljene da im odgovaraju, zapravo sasvim je mali korak. (Uzgred, nisu li ti mladići na takav način, trideset i dvije godine kasnije, stvarali alibi upravo onima koji su ubijali Sinišu Glavaševića?)
Pri isteku prvog mjeseca rata na Bliskom istoku, Bojan Glavašević bio je u Izraelu, u posjetu Knesetu. Taj je događaj prošao po samom rubu javnog izvještavanja, valjda zato što se Vladinim medijima, a ni mainstream novinama, koje se, ipak, ne žele po pitanju Izraela i Palestine udaljavati od onoga što propovijedaju Plenković i njegovi, nekako nisu po volji ni sam Glavašević, kao nezavisni zastupnik pri možemaškoj skupini u Saboru, ni ono što Glavašević o tom najnovijem ratu govori. A rekao je, po prilici, isto što i Slavoj Žižek, da možemo i moramo biti i za Izrael, i za Palestinu. Bio je to, i do danas ostalo, jedini diferencirani glas nekoga hrvatskog političara na temu ovoga rata. Rijetkima do kojih je pristigao, makar onako deformiran protokom kroz zaglušeni i zaglupljeni informacijski sustav, mogao je biti ljekovit i koristan. Svaka drukčija riječ u grdna će vremena jednoglasja spašavati ljudske duše. To je tako već koju tisuću godina.
Bojan Glavašević radi nešto slično onome što je radio njegov otac. Ali naravno da Bojan nije junak. “Herojstvo nije nešto što se bira. To je nešto što se događa najboljim ljudima kad su suočeni s najgorim što čovječanstvo ima za ponuditi, baš zato jer su oni potpuna suprotnost tome, utjelovljena u običnim, svakodnevnim ljudima.” (Kao što sam kaže u spomenutom tekstu o ocu.) Ali kao što Siniša Glavašević nije bio ratnik, niti je i na koji način sudjelovao u ratu, nego je samo do kraja dosljedno radio svoj mirnodopski posao, vodeći računa o društvenome dobru po cijenu vlastitoga stradanja, tako o tom istom društvenom dobru, radeći dosljedno svoj mirnodopski posao, nastavlja voditi računa Bojan Glavašević. I opet je riječ o osamljeničkom poslu i o riječima, koje su važne gradu, svijetu i zajednici, premda ih na pravi način čuju malobrojni. Razlika je što sinovljev posao ne iziskuje nikakvo herojstvo. Već i to je dosta da znamo da je očeva žrtva imala smisla.
