Indoktrinacija je oduvijek bila majka svih nacija. Mediji su savršen alat za masovne manipulacije.
No, to nikada recimo nije bilo jasno mojoj baki koja je mislila za mog prijatelja montažera zaposlenog na televiziji da tamo postavlja nekakve cijevi. Kad sam joj objasnila da se slika i zvuk njezine omiljene sapunice montiraju ona to nije mogla prihvatiti. Štoviše, prozvala me osobnim neprijateljem, neprijateljem obitelji koja će ostati gladna jer je zbog šoka izgubila volju za kuhanjem ručka, a zatim je moja krivica uzela maha sve do državnih granica i šire.
Naime, za nju je njezina sapunica kao i sve druge prethodne sapunice bila poprilicno stvarna. Nije tu postojalo nikave manipulacije niti slikom niti tonom, a to da sam joj u detalje prepričavala kako se proizvodi TV program jer sam ga i sama proizvodila bilo je za “niti čuti”. Onda se i mama umiješala jer je baka bila vidno uzrujana: "Zorice, ne možeš to samo tako baki reći. Znaš da ona ne razumije, sad smo još ostali i bez zafrigane čorbe."
Ukoliko ćemo raditi usporedbu većine stanovnika Republike Hrvatske posljednjih dana, u odnosu na događaje s Haškog suda, možemo ih slobodno usporediti s mojom bakom. Strani mediji su pisali jedno, a hrvatski kao u svijetu moje bake nešto sasvim drugo. Mediji su idealno sredstvo za indoktrinacje nacije.
I tako je prema napisima hrvatskih medija osuđeni ratni zločinac i samooubojica dobio status heroja. No, povijesno gledano, Balkan je imao porilično čudan ukus za demonstraciju i poimanje junaštva.
Primjer je bio jasan, ukoliko želite da vas se slavi na sva zvona ubijte se sa stilom. Onako teatralno, još neka vas gleda vlastita obitelj, nemojte se niti za to brinuti hoće li posljedice od gledanja tog događaja traumatski snositi vaša djeca. Ma, briga vas – ipak ste mrtvi! Dozvolit ću se citirati napis jedne kolegice koja naizgled slovi kao osoba s draguljima, kako izvana tako i iznutra. Kad ono evo ga, ispao biser: "Kao Samuraj... kakva časna smrt!"
Prema svakom zdravom umu samoubojstvo kao izbor smrti u 21. stoljeću gubi svaku titulu časti. Herojstvo se mjeri nastavkom života i oprostom samom sebi i drugima, neovisno o tome jeste li vi počinili grečke ili snosili posljedice nečijih nedjela. Čini se da će se Hrvatska sa svojim samim rođenjem jos dugi niz godina nositi s greškama koje su počinjene tijekom njezinog porođaja. Sasvim je logično da mediji neće negirati superiornost svoga djeteta.
Posebno ako se za njegove pelene plaćalo životima. Za kruh se krvavo plaća i dan danas!
Bez obzira što u Hrvatskoj neovisnih medija gotovo niti nema, čini se kako su svi zaboravili na otvorena vrata i pristup informacijama putem interneta – unatoč postavljenim ograničenjima koja postoje za svaku pojedinu zemlju.
Novim generacijama više nije potrebno putovati u inozemstvo da bi prošvercali Playboy dok se ne dobije službeno odobrenje za lansiranje Erotike unutar granica domovine. Playboyi danas stoje na stolovima i sve je transparentno, biznis je biznis. Čini se kako će i alati državnih službi koji generacijama nose znanje i alate starih škola, kao i samo pučanstvo trebati puno više otvorenosti i edukacije. Potrebno je odvažiti se, proputovati te vidjeti kako svijet izgleda izvan skromnih kako umnih tako i teatralnih granica bivše Jugoslavije.
Vrijeme je da se o greškama i njihovim posljedicama otvoreno progovori kako bi se težina lanca presjekla za budućnost novih generacija. O toj koheziji stvaranja vrijednosti u društvu i načinu kako se to radi i prenosi generacijama moglo bi se puno napisati, a ja se uvijek sjetim svoje majke koja je govorila: "Dijete, misli svojom glavom!"
Nakon toga bi inzistirala da prestanem misliti i kazem što osjećam pa cu biti vrlo sažeta i transparentna u ovoj presudi: Ima nešto bolesno u pojedincima i društvu koje ubojice i samoubojice naziva herojima!
seebiz
