“Ja sjećam se, e
Ja sjećam se, e
Ma šta mi uradili
Ma šta mi govorili
Ma šta mi uradili
Ja sjećam se”
Saša Milovanović – Sale Veruda
Svakog svibnja Hrvatska se ponovno suočava s neugodnom činjenicom, onom da je 1945. bila je na pobjedničkoj strani povijesti, ali da 2026. ne zna što bi s tom pobjedom. Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe trebali bi biti dani demokratske samosvijesti, dani u kojima bi društvo trebalo pokazati da znade razlikovati zločin od oslobođenja, rasni zakon od otpora tom zlu, kolaboraciju od borbe protiv nje. U Hrvatskoj su to, međutim, dani opreza, prešućivanja, pažljivo odmjerenih rečenica.
Uoči tih dana čuje se poznati refren. Pustimo prošlost povjesničarima, mlade ne zanima 1941. Okrenimo se budućnosti. Prestanimo s ideološkim podjelama. Na prvi pogled, zvuči razumno, gotovo moderno. Tko bi se protivio budućnosti? Tko želi društvo zatočeno u rovovima prošlog stoljeća? Problem je, međutim, u tome što u Hrvatskoj poziv da se „prošlost pusti“ najčešće ne znači odustajanje od svih mitova, zloupotreba i političkih falsifikata. Znači nešto mnogo određenije, da se antifašizam povuče iz javnog prostora.
Osobita je ironija svibnja. Dok se od antifašizma traži da bude tih, suzdržan, sklonjen u muzeje i povijesne udžbenike, sljednici poražene strane povijesti uzimaju javni zamah. Baš uoči datuma koji bi trebali obilježiti pobjedu nad fašizmom, ponovno se i ponovno pojavljuje Počasni bleiburški vod sa svojom komemorativnom i pravnom agendom, a državne institucije, braniteljsko ministarstvo, osobitim PR-žarom otkrivanja „nepoznatih“ grobišta žrtava poraća, proizvode atmosferu u kojoj se pobjeda antifašističke koalicije mora unaprijed opravdavati pred porazom onih koje je pobijedila. Nije to puka slučajnost kalendara već politička koreografija sanitacije 8. i 9. svibnja. Antifašistička pobjeda ne negira se otvoreno, ali se „zamućuje“, opterećuje, relativizira, prlja.
Revizionizam se pritom ne povlači. Samo mijenja ton. Ne mora više vikati, mahati, prijetiti, urlati. Dovoljno je da se pojavi pristojno, s riječima o pomirbi, pijetetu, mladima, budućnosti. Ili u crnini zbog pijeteta žrtvama. Naravno ne svima, već „svojima“. Dovoljno da kaže „nemojmo više o tome“. To je bonton suvremenog revizionizma. Ne negira se pobjeda nad fašizmom, već se od onih koji je baštine traži da ju ne spominju baš glasno.
Desnica je razumjela duh vremena. Zna da se revizionizam mladima i umjerenima ne može prodavati u sirovoj formi. Pa ga prevodi u jezik pristojnosti. Ne govori „rehabilitirajmo NDH“ već traži da se poštuju sve žrtve. Ne kaže „antifašizam je laž“ nego poziva da je dosta ideologije. Ne mora izravno veličati poraženi poredak. Dovoljno je da ga omota u pijetet, obiteljsku memoriju, nacionalnu bol, pravo na drukčije mišljenje. Radikalni sadržaj tako dobiva građansku ambalažu. Mračna roba pakira se u šareni papir. To je nova, ili bar uljuđena, metoda. S „mašnom“.
Revizionizam danas dolazi dobro odjeven, smiren, retorički uredan, čak moderno stiliziran. Ne dolazi u obliku bukača s društvenog ruba, no kroz obrazovanog govornika koji mirno objašnjava da ne želi sukobe, da valja gledati naprijed, da se ne smijemo vraćati u prošlost. U tome i jest trik. Ta navodna pomirljivost u pravilu nije odustajanje od revizionizma, samo je zahtjev da antifašizam prestane biti mjerilo. Formula je „vi se odreknite antifašizma, a mi ćemo revizionizam prevesti u pristojniji jezik“. Vi prestanite govoriti o 1941., a mi ćemo govoriti o 1945. Vi prestanite spominjati Jasenovac, Jadovno, rasne zakone, kolaboraciju, veleizdaju, Pavelićevu državu, a mi ćemo govoriti o poraću, križnim putevima, svim žrtvama, nacionalnom dostojanstvu i pravu na sjećanje. Vi prestanite imati kriterij, a mi ćemo nastaviti imati mit. Tu nema simetrije. To nije razmjena, nego kapitulacija. Jer antifašizam nije jedna od „strana“ u ideološkom sukobu. On je granica ispod koje demokratsko društvo ne bi smjelo pasti. A kad se ta granica proglasi neugodnom, zastarjelom ili ideološki opterećenom, tad se ne napušta prošlost, već temelj iz kojeg se uopće može suditi o prošlosti.
Drugi dio problema dolazi s centra i ljevice. Treba tu biti precizan. Centar i ljevica, ili ono što se tako naziva, nisu isto što i desni revizionizam. Motivi nisu isti. Oni ne žele rehabilitirati ustaštvo, ne žele relativizirati fašizam, izbaciti antifašizam iz povijesti. Ali često postaju partneri tog procesa jer od vrijednosnog sukoba bježe prije no što je sukob uopće započeo. Umorni su. Neinventivni. Površni. Obeshrabreni. Ustrašeni od pojma „ideologija“. Ponekad jednostavno kukavice. Radije će govoriti o komunalnim problemima, prometu, otpadu, vrtićima, stanovanju, zelenim politikama. Sve su to važne teme. Društvo mora imati vrtiće, stanove, škole, javni prijevoz, funkcionalnu upravu. Ali društvo nije samo servis. Ni politika nije samo održavanje sustava. Grad nije samo prometna shema, država samo proračunska tablica.
Demokracija nije samo korektno provedena javna nabava. Politika bez arhitekture vrijednosti prije ili kasnije prepusti protivniku pravo da definira što je normalno. A kada desnica definira normalnost, antifašizam postaje višak, neugodna tema, nepotrebno otvaranje starih rana, tema za povjesničare, ne za društvo. Ljevica tad gubi ne zato što ima previše ideologije, već zato što je uopće nema, što se vlastite ideje srami. Ako je uopće više prepoznaje. Ne pada zato što previše govori o antifašizmu, nego zato što samo nominalno, PR-ovski, koristi narativ slobode, jednakosti, građanskog dostojanstva i demokratske obrane društva. Tu leži bit poraza.
Desnica, pak, mladima nudi identitet, pripadnost, povijesni mit i lažno pomirenje. Ljevica strah od vlastite sjene. Desnica zna da politička borba nije samo borba za zakone, već i za simbole. Ljevica zna sve o zbrinjavanju otpada i biciklizmu, ali ne razumije da je antifašizam uvjet da otpad i bicikl ne postanu jedina metafora grada i društva.
Ekvidistanca u takvom odnosu snaga jest laž. Kad jedna strana relativizira fašizam, a druga bi trebala braniti antifašistički minimum, mudrost nije na sredini. Ne, sredina je pomicanje granice prema revizionizmu. Ako se antifašizam i NDH-nostalgija predstave kao dvije jednako neugodne krajnosti, desnica je već pobijedila. Ne mora dokazati da je bila u pravu. Dovoljno je da se oni koji su bili na pravoj strani počnu ispričavati za to. Zato je fraza „pustimo prošlost povjesničarima“ tako zavodljiva i opasna. Naravno da povjesničari trebaju istraživati prošlost. Naravno da politika neće pisati povijest. Ali ovdje se ne traži samo znanstvena autonomija povijesti. Traži se političko razoružanje antifašizma, da javni prostor prestane razlikovati oslobođenje od okupacije, otpor od kolaboracije, poredak zločina od poretka koji ga je srušio.
Najpodmukliji oblik te operacije jest priča o poraću. Svaki zločin počinjen nakon rata bio je zločin. Osveta pobjednika bila je grozna. I tamo gdje je prelazila granice prava, ljudskosti i individualne odgovornosti mora biti jasno imenovana. Nema antifašističke pozicije u opravdanju ubojstva bez suđenja, odmazde, poniženja, likvidacija i kolektivne kazne. No postoji nešto što se jednako jasno mora reći, da kontekstualizacija ne može početi u svibnju 1945. Ako počinje tek tada, tad nije kontekstualizacija, nego amputacija povijesti.
Prije svibnja 1945. bio je travanj 1941. Bili su rasni zakoni, logori. Jasenovac i Jadovno. Deportacije, progoni, prekrštavanja, ubojstva, predaja Dalmacije, poredak koji je ljude dijelio na one koje treba istrijebiti, protjerati, poniziti, pokoriti ili ušutkati. Tko taj kontekst preskoči, ne traži istinu o žrtvama. Samo moralnu rehabilitaciju poraženog poretka.
Kad se govori o žrtvama poraća, treba govoriti ozbiljno. Ali ozbiljnost počinje pitanjem „tko su bili pobjednici, a tko poraženi?“ Što bi značila pobjeda poraženih? Kakva bi Hrvatska bila da su pobijedili oni koji su donijeli rasne zakone, otvorili logore, vezali sudbinu uz Hitlera i Mussolinija? Jesu li jednaki rasni zakoni i borba protiv njih? Je li ista kolaboracija i otpor? Je li jednak poredak koji je ljude zatvarao u Jasenovac i poredak koji ih je odatle oslobodio? To nisu pitanja sentimentalnosti, nego elementarne moralne inteligencije.
Europske demokracije ne počivaju na pretpostavci da su pobjednici Drugog svjetskog rata bili bezgrešni. Nisu bili. Ali počivaju na spoznaji da nacizam, fašizam i njihovi saveznici nisu bili tek strana u običnom građanskom sporu. Oni su bili poredak organiziranog zločina. Zločini pobjednika ne pretvaraju taj poredak u moralnog sugovornika. Oni obvezuju na istinu o pobjednicima, ali ne rehabilitiraju poražene. Tu hrvatski bonton revizionizam čini najviše štete. On ne kaže da su ustaše bile dobre. Ali kaže da su svi jednako patili. Ne kaže da je NDH bila legitimna, samo da svatko ima svoju istinu. Ne kaže da Jasenovac nije važan već da ne treba zaboraviti ni Bleiburg.
Naizgled razumno. U stvarnosti, ako se ne kaže što je čemu prethodilo, tko je stvorio poredak zločina, tko ga je srušio, tad se pijetet pretvara u političku krivotvorinu. Antifašizam zato nije jugoslavenski suvenir. Nije zahtjev da se idealizira Jugoslavija ili šuti o zločinima komunizma. Nije nostalgija za jednopartijskim poretkom, starim zastavama, ideološkim frazama i spomenicima. Antifašizam je minimalni uvjet demokratske pristojnosti. On ne traži da se povijest zaustavi u 1945., nego da društvo ne zaboravi zašto je 1945. bila pobjeda.
Upravo zato rečenica „mlade ne zanima 1941.“ zvuči moderno samo ako se ne misli ozbiljno. Mlade možda ne zanima kronologija, ne zanimaju ih parole ni partijska ikonografija i povijesne komemoracije u formi dosadne državne liturgije. Ali bi ih moralo zanimati žive li u društvu koje zna razlikovati fašizam od antifašizma, nasilje od otpora, laž od povijesti. Ako ih to ne zanima, problem nije u njima, već u onima koji im nisu znali ili htjeli objasniti da se tu ne radi o starim grobovima, već o današnjoj slobodi.
Hrvatska, dakle, nema problem zato što previše govori o prošlosti. Problem je što o njoj govori sve nepoštenije. Desnica je naučila da revizionizam ne mora vikati. Dovoljno je da govori pristojno. Centar i dio ljevice naučili su da je lakše govoriti o budućnosti nego braniti temelje bez kojih budućnost postaje samo tehnikalija i kronologija. Tako djeluje bonton revizionizma. Desnica se pravi pomirljivom, ljevica modernom, a antifašizam se povlači kao neugodna uspomena. Pobjeda u svibnju 1945. bila je pobjeda nad fašizmom. Poraz u svibnju 2026. jest u tome da se oni koji tu pobjedu baštine ne usuđuju objasniti zašto je to bila pobjeda.
