Zvao me jednom prilikom prije trideset godina glavni urednik Nedjeljne Dalmacije da mi kaže kako je javni tužitelj zbog Ferala zabranio novine.
Imao je on taj običaj, da zabranjuje novine. Mislim, javni tužitelj.
Elem, zajebavali smo se mi u Feralu nešto s Miloševićevim mitinzima, JNA i Centralnim komitetom, a javni tužitelj zabranio novine i otjerao nas na sud zbog “uznemiravanja javnosti” i “širenja lažnih vijesti”. Danas, kad su fake-news, lažne vijesti - i kako ono, “alternativne činjenice” – kao posve legitimna informativno-komunikacijska forma našle mjesto i u mainstream medijima, zabavno se sjetiti kako je u ono grdo komunističko vrijeme to među tužiteljima bio dosta popularan članak krivičnog zakona: “uznemiravanje javnosti” - odnosno uzbunjivanje radnih ljudi i građana, dakle podrivanje ustavnog poretka - “širenjem lažnih vijesti”.
Komunisti nisu imali bog zna kako razvijen smisao za humor – drugom jednom prilikom, recimo, beogradski je SUBNOR gnjevno demantirao našu zajebanciju kako je Slobodan Milošević vanbračni sin Josipa Broza - ali su, kako vidite, u krivičnom pravu i medijskoj regulaciji bili ispred svog vremena. Divizije bjelosvjetskih intelektualaca i zakonodavaca danas mudruju kako zaustaviti fake-news pandemiju, siroti Mark Zuckerberg i gazde Googlea troše desetine milijuna dolara da razviju algoritam koji će spriječiti širenje lažnih vijesti, a jugoslavenski komunisti još prije trideset godina imali gotov zakonski paragraf koji se zvao upravo “širenje lažnih vijesti”.
Stvar je na časnom komunističkom sudu, da skratim priču, ispala dosta zabavna, jer je naš advokat u nadahnutom pledoajeu održao sudu i tužilaštvu predavanje iz teorije književnosti, objasnivši kako su vic i satira po definiciji “lažna vijest”. Ne postoji, jebiga, istinita satira.
Ili barem nije postojala u ono vrijeme.
Tridesetak godina kasnije, lani negdje baš u ovo doba, opskurni hrvatski televizijski voditelj i ustaški patuljak Velimir Bujanec – osebujni štrumpfirer što je pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutki kokainom – preko svoga je odvjetničkog ureda javno demantirao i tužio sudu satirički portal News Bar zbog teksta “Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna dolara!”, mrtav ozbiljan tvrdeći kako je “netočno da je Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna dolara”, kako je “netočno da je vijest o zaplijeni tisuću i sto kilograma najfinijeg kolumbijskog bijelog praha bila previše za velikog Hrvata sa slabim srcem”, i kako je “cijeli članak netočan”.
Svakako, to da komunisti i Hrvati nemaju smisla za humor - pa mrtvi ozbiljni, s pečatima javnih tužilaštava i zagrebačkih advokatskih kancelarija, demantiraju viceve – nije posve nova stvar. Kad je bog dijelio smisao za humor, Hrvati su bili u redu za sunce, more i otoke, a komunisti u redu za brašno, ulje i kafu. Reći ću vam što je posve nova stvar: posve nova stvar je da smisao za humor nemaju ni Bosanci, narod koji je – dok je dobri Allah dijelio naftu i zemni plin – jedini bio u redu za smisao za humor.
I koji još do jučer ništa drugo osim smisla za humor zapravo nije ni imao.
Ovih dana opskurni sarajski štrumpfirer Haris Zahiragić - predsjednik SPUS-a, Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu - javno je tako portalu karakter.ba zaprijetio sudskom tužbom zbog satiričkog teksta “SPUS: Nismo Srbi pa da protestujemo”, u kojemu se autor zajebava kako Studentski parlament tvrdi da “sarajevski studenti nisu na ulicama jer uče, jer nisu narkomani, bolesnici, Srbi, pijandure i sve ono što nam je komunizam ostavio u zaostavštini”.
Mrtav je ozbiljan Haris Zahiragić, uzorni student sarajevskog Pravnog fakulteta, na to presavio tabak, olizao plajvaz i medijima poslao mrko saopćenje, citiram: “Obraćamo se javnosti sa demantom na vijest objavljenu na jednom od satiričkih portala - a vezanu za proteste naših kolega studenata u Srbiji - koja naravno nije tačna.”
“Koja naravno nije tačna.”
Naravno da „naravno nije tačna“, dragi Harise, kukala ti svaka pojedinačna katedra fakulteta koji studiraš! Vic i satira po definiciji nisu točni. Vic i satira po definiciji su lažne vijesti. Sam smisao vica i satire, ne znam kako bih to studentu prava jednostavnije objasnio, u tome je da “naravno nisu tačni”. Stoga su viceve i satiru do sad, što se zna, sudski progonili i demantirali samo Hrvati i komunisti. Komunisti koji su nam – uz one “narkomane, bolesnike, Srbe i pijandure” iz vica – “ostavili u zaostavštini” i političku satiru kao širenje lažnih vijesti. Kad bi, naime, bila točna, ne bi bila politička satira, već bi bila komunistička Hrvatska.
U toj komunističkoj BiH, Bosni i Hrvatskoj, političke satire više nema, jer se – kao i sam koncept fake-news, odnosno lažnih vijesti – preselila u mainstream. Na primjer: desničarski mamlaz što mrtav ozbiljan s advokatima demantira satiričke tekstove nekad bi sam po sebi bio vic i satira. Bila bi to dobra zajebancija na račun desničarskih mamlaza bez smisla za humor, dok bi se desničarski mamlazi ljutili što ih satiričari prikazuju glupim idiotima. Danas, međutim, takve stvari izlaze u novinama kao vijest. Danas se desničarski mamlazi radije, eto, sami prikazuju. To rade tako da za istu stvar – da su, naime, glupi idioti – optužuju čitatelje.
“Nažalost, u našem društvu, očito, veliki broj građana ne može vidjeti jasnu razliku između stvarne i ‘satirične’ ili izmišljene vijesti, što evidentno mnogi mediji zloupotrebljavaju”, mrtav ozbiljan tako u svome mrkom saopćenju za javnost zdvaja nad njenom inteligencijom mladi student prava Haris Zahiragić, budući kadija tužitelj ili kadija sudac, niti u jednom trenutku ne pomislivši kako “veliki broj građana ne vidi jasnu razliku između stvarne i ‘satirične’ vijesti” baš zbog toga što u izokrenutoj bosanskohercegovačkoj zbilji zaista postoje mamlazi koji mrtvi ozbiljni demantiraju satirične vijesti, dokidajući i onu posljednju, tanku granicu između stvarnosti i satire.
I sâm sam, recimo, tri dana guglao i provjeravao da nije možda i vijest o Zahiragićevu demantu zapravo satira, sve čekajući Zahiragićev demant satiričkog demanta, da se onda konačno predam, ostavim ovoga posla i mirno raziđem.
Pa stanem pred dobrog Allaha u red za naftu.
6yka
Imao je on taj običaj, da zabranjuje novine. Mislim, javni tužitelj.
Elem, zajebavali smo se mi u Feralu nešto s Miloševićevim mitinzima, JNA i Centralnim komitetom, a javni tužitelj zabranio novine i otjerao nas na sud zbog “uznemiravanja javnosti” i “širenja lažnih vijesti”. Danas, kad su fake-news, lažne vijesti - i kako ono, “alternativne činjenice” – kao posve legitimna informativno-komunikacijska forma našle mjesto i u mainstream medijima, zabavno se sjetiti kako je u ono grdo komunističko vrijeme to među tužiteljima bio dosta popularan članak krivičnog zakona: “uznemiravanje javnosti” - odnosno uzbunjivanje radnih ljudi i građana, dakle podrivanje ustavnog poretka - “širenjem lažnih vijesti”.
Komunisti nisu imali bog zna kako razvijen smisao za humor – drugom jednom prilikom, recimo, beogradski je SUBNOR gnjevno demantirao našu zajebanciju kako je Slobodan Milošević vanbračni sin Josipa Broza - ali su, kako vidite, u krivičnom pravu i medijskoj regulaciji bili ispred svog vremena. Divizije bjelosvjetskih intelektualaca i zakonodavaca danas mudruju kako zaustaviti fake-news pandemiju, siroti Mark Zuckerberg i gazde Googlea troše desetine milijuna dolara da razviju algoritam koji će spriječiti širenje lažnih vijesti, a jugoslavenski komunisti još prije trideset godina imali gotov zakonski paragraf koji se zvao upravo “širenje lažnih vijesti”.
Stvar je na časnom komunističkom sudu, da skratim priču, ispala dosta zabavna, jer je naš advokat u nadahnutom pledoajeu održao sudu i tužilaštvu predavanje iz teorije književnosti, objasnivši kako su vic i satira po definiciji “lažna vijest”. Ne postoji, jebiga, istinita satira.
Ili barem nije postojala u ono vrijeme.
Tridesetak godina kasnije, lani negdje baš u ovo doba, opskurni hrvatski televizijski voditelj i ustaški patuljak Velimir Bujanec – osebujni štrumpfirer što je pravomoćno osuđen zbog plaćanja prostitutki kokainom – preko svoga je odvjetničkog ureda javno demantirao i tužio sudu satirički portal News Bar zbog teksta “Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna dolara!”, mrtav ozbiljan tvrdeći kako je “netočno da je Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna dolara”, kako je “netočno da je vijest o zaplijeni tisuću i sto kilograma najfinijeg kolumbijskog bijelog praha bila previše za velikog Hrvata sa slabim srcem”, i kako je “cijeli članak netočan”.
Svakako, to da komunisti i Hrvati nemaju smisla za humor - pa mrtvi ozbiljni, s pečatima javnih tužilaštava i zagrebačkih advokatskih kancelarija, demantiraju viceve – nije posve nova stvar. Kad je bog dijelio smisao za humor, Hrvati su bili u redu za sunce, more i otoke, a komunisti u redu za brašno, ulje i kafu. Reći ću vam što je posve nova stvar: posve nova stvar je da smisao za humor nemaju ni Bosanci, narod koji je – dok je dobri Allah dijelio naftu i zemni plin – jedini bio u redu za smisao za humor.
I koji još do jučer ništa drugo osim smisla za humor zapravo nije ni imao.
Ovih dana opskurni sarajski štrumpfirer Haris Zahiragić - predsjednik SPUS-a, Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu - javno je tako portalu karakter.ba zaprijetio sudskom tužbom zbog satiričkog teksta “SPUS: Nismo Srbi pa da protestujemo”, u kojemu se autor zajebava kako Studentski parlament tvrdi da “sarajevski studenti nisu na ulicama jer uče, jer nisu narkomani, bolesnici, Srbi, pijandure i sve ono što nam je komunizam ostavio u zaostavštini”.
Mrtav je ozbiljan Haris Zahiragić, uzorni student sarajevskog Pravnog fakulteta, na to presavio tabak, olizao plajvaz i medijima poslao mrko saopćenje, citiram: “Obraćamo se javnosti sa demantom na vijest objavljenu na jednom od satiričkih portala - a vezanu za proteste naših kolega studenata u Srbiji - koja naravno nije tačna.”
“Koja naravno nije tačna.”
Naravno da „naravno nije tačna“, dragi Harise, kukala ti svaka pojedinačna katedra fakulteta koji studiraš! Vic i satira po definiciji nisu točni. Vic i satira po definiciji su lažne vijesti. Sam smisao vica i satire, ne znam kako bih to studentu prava jednostavnije objasnio, u tome je da “naravno nisu tačni”. Stoga su viceve i satiru do sad, što se zna, sudski progonili i demantirali samo Hrvati i komunisti. Komunisti koji su nam – uz one “narkomane, bolesnike, Srbe i pijandure” iz vica – “ostavili u zaostavštini” i političku satiru kao širenje lažnih vijesti. Kad bi, naime, bila točna, ne bi bila politička satira, već bi bila komunistička Hrvatska.
U toj komunističkoj BiH, Bosni i Hrvatskoj, političke satire više nema, jer se – kao i sam koncept fake-news, odnosno lažnih vijesti – preselila u mainstream. Na primjer: desničarski mamlaz što mrtav ozbiljan s advokatima demantira satiričke tekstove nekad bi sam po sebi bio vic i satira. Bila bi to dobra zajebancija na račun desničarskih mamlaza bez smisla za humor, dok bi se desničarski mamlazi ljutili što ih satiričari prikazuju glupim idiotima. Danas, međutim, takve stvari izlaze u novinama kao vijest. Danas se desničarski mamlazi radije, eto, sami prikazuju. To rade tako da za istu stvar – da su, naime, glupi idioti – optužuju čitatelje.
“Nažalost, u našem društvu, očito, veliki broj građana ne može vidjeti jasnu razliku između stvarne i ‘satirične’ ili izmišljene vijesti, što evidentno mnogi mediji zloupotrebljavaju”, mrtav ozbiljan tako u svome mrkom saopćenju za javnost zdvaja nad njenom inteligencijom mladi student prava Haris Zahiragić, budući kadija tužitelj ili kadija sudac, niti u jednom trenutku ne pomislivši kako “veliki broj građana ne vidi jasnu razliku između stvarne i ‘satirične’ vijesti” baš zbog toga što u izokrenutoj bosanskohercegovačkoj zbilji zaista postoje mamlazi koji mrtvi ozbiljni demantiraju satirične vijesti, dokidajući i onu posljednju, tanku granicu između stvarnosti i satire.
I sâm sam, recimo, tri dana guglao i provjeravao da nije možda i vijest o Zahiragićevu demantu zapravo satira, sve čekajući Zahiragićev demant satiričkog demanta, da se onda konačno predam, ostavim ovoga posla i mirno raziđem.
Pa stanem pred dobrog Allaha u red za naftu.
6yka
