‘Ono što je hrvatski narod propatio ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, metafore ili ironije’, kaže tako u svom referatu drug Bozanić, koji tim ‘književnim vrstama’, kako vidimo, barata kao Kristovim prispodobama
Prije tridesetak godina - u ono doba kad se još nije smjelo reći da si Hrvat, pa je Feral izlazio samo na jednoj stranici Nedjeljne Dalmacije - Predrag Lucić i ja u jednom smo se broju, posvećenom Miloševićevim mitinzima, malo zaigrali zajebavajući se s JNA, Centralnim komitetom, tekovinama Revolucije, bratstvom i jedinstvom, te ostalom jugoslavenskom revolucionarnom bižuterijom - jednom satiričnom pjesmicom, recimo, i samim Narodnooslobodilačkim ratom - i Nedjeljna je prvi put u svojoj povijesti bila zabranjena.
Ispala je od toga slučaja cijela jedna jugoslavenska afera ograničenog dometa, zasjedali su centralni komiteti, općinski odbori i gradske konferencije, padale neopozive ostavke i teške riječi, Predrag i ja završili smo na sudu, gdje nam je oduvijek bilo mjesto, a i prije nego je Država dala svoj pravorijek, osudila nas je vlastita redakcija.
Najprije su na sastanku Savjeta Nedjeljne Dalmacije stariji drugovi održali zapaženo predavanje o ulozi satire i humora u socijalističkom društvu, predloživši da se organizira, citiram, ‘okrugli stol o profilu rubrike Feral i konstruktivnoj satiri kakva se želi njegovati’, neka dakle vrsta Feralova Savjeta, u kojemu bi nas najuglednija imena jugoslavenske humoristike poučavala razlici između zdravog humora i kontrarevolucionarne satire. A onda smo jednoga jutra - ne sjećam se više tko je u to doba bio partijski sekretar, je li još bio Joško Čelan ili je to već bilo za mandata Josipa Jovića, nije sad ni važno - strogim tonom pozvani na izvanredni sastanak partijske organizacije Slobodne Dalmacije.
Jedna od bizarnijih epizoda Feralove povijesti – u kojoj su oni manje dobronamjerni među drugovima inzistirali na našem isključenju iz Saveza komunista, a oni dobronamjerniji među nedobronamjernima smatrali kako smo još mladi, pa će nam i opomena pred isključenje biti dovoljna, hm, opomena – naprasno je završila kad je jedan od drugova uvidom u evidenciju članstva Saveza komunista otkrio kako Predrag i ja, jebiga, nismo članovi. Cijeli je slučaj uskoro prekrila duga, mračna noć slobode, konačno se smjelo reći da si Hrvat, pa su se drugovi sekretari odmah upisali u evidenciju članstva, i tko zna bih li se ja ikad sjetio te davne afere, partijskog sastanka i predavanja o ulozi satire u društvu, da nekidan sasvim slučajno nisam ponovo čuo izlaganje druga sekretara.
‘Drugovi i drugarice, mi komunisti, koji želimo živjeti u svjetlu Revolucije, gledamo na Domovinu kao na dar. U brizi za nju kao dar trebamo pridonositi uređenju jugoslavenske države, svjesni svih žrtava i trpljenja koja su podnesena. I nije nam svejedno ako netko gazi po toj žrtvi, jer ono što su naši narodi i narodnosti propatili ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, ironije ili metafore.’
Da, draga djeco, tako je bilo u to strašno vrijeme. Dobro, možda ne baš tim riječima: znate kako je ljudsko pamćenje varljivo i nepouzdano, neke su riječi u ovih trideset godina dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi - ‘Jugoslavija’ se u tom povijesnom kovitlacu premetnula u ‘Hrvatsku’, naši ‘narodi i narodnosti’ u ‘hrvatski narod’, a ‘drugovi i drugarice’, odnosno ‘mi komunisti’, postali su ‘braća i sestre’, ‘mi vjernici’ – i odjednom, nije sastanak partijske organizacije Slobodne Dalmacije, niti ‘u svjetlu Revolucije’ govori drug sekretar, već to na koncelebriranom euharistijskom slavlju ‘u svjetlu Preobraženja’ govori zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
I sve ima upravo savršenog historijskog smisla.
‘Braćo i sestre, mi vjernici, koji želimo živjeti u svjetlu Preobraženja, gledamo na Domovinu kao na dar. U brizi za nju kao dar trebamo pridonositi uređenju hrvatske države, svjesni svih žrtava i trpljenja koja su podnesena. I nije nam svejedno ako netko gazi po toj žrtvi, jer ono što je hrvatski narod propatio ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, metafore ili ironije.’
Točno tim riječima, eto, prošle je subote u zagrebačkoj katedrali, u homiliji povodom petnaeste obljetnice smrti Franje Kuharića, rekao predsjednik Centralnog komiteta Zagrebačke nadbiskupije drug kardinal Josip Bozanić, jasno aludirajući na odluku zagrebačkog Županijskog državnog odvjetništva o odbijanju kaznene prijave protiv tjednika Novosti zbog satiričke pjesmice ‘Lijepa naša haubico’, te zajebavanje ovog tjednika s ikonom katoličkog aktivizma Željkom Markić i ostalom hrvatskom državotvornom bižuterijom.
Neke su riječi, rekoh, dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi, samo su satira, društvo i uloga satire u društvu, kako vidimo, ostali potpuno isti, izvukavši se iz toga povijesnog kovitlaca netaknuti i neoštećeni.
I odjednom, eno par dana kasnije u zagrebačkom dominikanskom samostanu blaženog Alojzija Stepinca korizmene tribine ‘Vjera, politika i humor’: eno tribine pod vodstvom dominikanskog provincijala Ante Gavrića, na kojoj o vjeri, politici i humoru govori bivši v. d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić, eno druga Kovačića gdje mrtav ozbiljan govori kako ‘treba razlikovati zdrav humor od satire, koja se nerijetko koristi u svrhu određenog aktivizma’, i kako je ‘žalosno kada državno odvjetništvo mora odlučivati je li neka naslovnica satira ili uvreda’.
Odjednom, eto tako tribine pod raspelom kao onog trideset godina čekanog i dočekanog ‘okruglog stola o političkoj satiri kakva se želi njegovati’, ovaj put Savjeta posrnulih Novosti, na kojemu nas o razlici između ‘zdravog humora i satire’ - one kardinalove kontrarevolucionarne ‘književne vrste’ - poučavaju najuglednija imena naše humoristike.
Eto tako Srećka Puntarića Felixa, kralja impotentne hrvatske političke karikature, gdje drhtavim glasom priča o strahotama komunizma, kad se nije smjelo šaliti na račun Centralnog komiteta, pa se danas u Glasu koncila razuzdano šali na račun ateizma i drugih negativnih pojava u društvu, eto kraj njega i Zorana Homena, biskupa Martina i hižnog japice, legende križevačkih martinja, animatora međugorskih ekskurzija i čovjeka kojega prati glas da je jednom prilikom u autobusu pričao viceve od Zagreba do Lourdesa - točne mjere nadaleko čuvenog hrvatskog smisla za zdravi evangelistički humor. Uostalom, ‘smisao za humor najbolji je način za naviještanje Isusa Krista’, lijepo je primijetio drug Anto Gavrić, poručivši kako ‘humor u korizmi može biti privilegirani put posvećenja.’
‘Vulgarno i primitivno pisanje Novosti duboka su uvreda ljudskog dostojanstva, moralnih vrijednosti i domoljubnih osjećaja naših vjernika i građana’, zaključili su na kraju sudionici tribine. ‘To je neprijateljski akt koji predstavlja napad na društveni poredak, ismijavanje Domovinskog rata i hrvatskog zajedništva, te obescjenjivanje svih napora na sređivanju stanja u Hrvatskoj.’
Dobro, možda ne baš tim riječima: znate kako je ljudsko pamćenje varljivo i nepouzdano, neke su riječi u ovih trideset godina dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi – ‘Hrvatska’ je nova riječ za Jugoslaviju, ‘Domovinski rat’ za Narodnooslobodilačku borbu, ‘hrvatsko zajedništvo’ za bratstvo i jedinstvo, a ‘vjernici i građani’ za ‘radne ljude i građane’, i odjednom, nije zaključak tribine ‘Vjera, politika i humor’ o pisanju tjednika Novosti, već trideset godina stari zaključak SSRN-a, SUBNOR-a i ostalih ‘organa društvenog utjecaja’ o pisanju Ferala kao ‘ismijavanju NOB-a i bratstva i jedinstva’, te ‘obescjenjivanju svih napora na sređivanju stanja u Jugoslaviji’.
I sve ima upravo savršenog historijskog smisla.
‘Ono što je hrvatski narod propatio ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, metafore ili ironije’, kaže tako u svom referatu drug Bozanić, koji tim ‘književnim vrstama’, kako vidimo, barata kao Kristovim prispodobama. Pa se iste subote - u istom referatu u kojemu precizno detektira što se ‘ne može’ i ‘ne smije’ - riječima kardinala Kuharića prisjeća onoga strašnog vremena kad se nije moglo ni smjelo zajebavati s Centralnim komitetom, NOB-om i bratstvom i jedinstvom: ‘To je bio totalitarizam utemeljen na sili: ne na argumentima, ne na uvjeravanjima, ne na diskusijama s drugačijim mišljenjem, nego na sili i nametnutoj šutnji.’
Eto, drugovi i drugarice, to je ona, kako se zove, ironija, metafora i satira, a ne ono što pišu Novosti. Moj je zato prijedlog, da ne duljim, da se urednici i novinari Novosti isključe iz hrvatskog naroda.
Osim, jasno, ako se uvidom u evidenciju članstva ne utvrdi da su Srbi.
portalnovosti
Prije tridesetak godina - u ono doba kad se još nije smjelo reći da si Hrvat, pa je Feral izlazio samo na jednoj stranici Nedjeljne Dalmacije - Predrag Lucić i ja u jednom smo se broju, posvećenom Miloševićevim mitinzima, malo zaigrali zajebavajući se s JNA, Centralnim komitetom, tekovinama Revolucije, bratstvom i jedinstvom, te ostalom jugoslavenskom revolucionarnom bižuterijom - jednom satiričnom pjesmicom, recimo, i samim Narodnooslobodilačkim ratom - i Nedjeljna je prvi put u svojoj povijesti bila zabranjena.
Ispala je od toga slučaja cijela jedna jugoslavenska afera ograničenog dometa, zasjedali su centralni komiteti, općinski odbori i gradske konferencije, padale neopozive ostavke i teške riječi, Predrag i ja završili smo na sudu, gdje nam je oduvijek bilo mjesto, a i prije nego je Država dala svoj pravorijek, osudila nas je vlastita redakcija.
Najprije su na sastanku Savjeta Nedjeljne Dalmacije stariji drugovi održali zapaženo predavanje o ulozi satire i humora u socijalističkom društvu, predloživši da se organizira, citiram, ‘okrugli stol o profilu rubrike Feral i konstruktivnoj satiri kakva se želi njegovati’, neka dakle vrsta Feralova Savjeta, u kojemu bi nas najuglednija imena jugoslavenske humoristike poučavala razlici između zdravog humora i kontrarevolucionarne satire. A onda smo jednoga jutra - ne sjećam se više tko je u to doba bio partijski sekretar, je li još bio Joško Čelan ili je to već bilo za mandata Josipa Jovića, nije sad ni važno - strogim tonom pozvani na izvanredni sastanak partijske organizacije Slobodne Dalmacije.
Jedna od bizarnijih epizoda Feralove povijesti – u kojoj su oni manje dobronamjerni među drugovima inzistirali na našem isključenju iz Saveza komunista, a oni dobronamjerniji među nedobronamjernima smatrali kako smo još mladi, pa će nam i opomena pred isključenje biti dovoljna, hm, opomena – naprasno je završila kad je jedan od drugova uvidom u evidenciju članstva Saveza komunista otkrio kako Predrag i ja, jebiga, nismo članovi. Cijeli je slučaj uskoro prekrila duga, mračna noć slobode, konačno se smjelo reći da si Hrvat, pa su se drugovi sekretari odmah upisali u evidenciju članstva, i tko zna bih li se ja ikad sjetio te davne afere, partijskog sastanka i predavanja o ulozi satire u društvu, da nekidan sasvim slučajno nisam ponovo čuo izlaganje druga sekretara.
‘Drugovi i drugarice, mi komunisti, koji želimo živjeti u svjetlu Revolucije, gledamo na Domovinu kao na dar. U brizi za nju kao dar trebamo pridonositi uređenju jugoslavenske države, svjesni svih žrtava i trpljenja koja su podnesena. I nije nam svejedno ako netko gazi po toj žrtvi, jer ono što su naši narodi i narodnosti propatili ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, ironije ili metafore.’
Da, draga djeco, tako je bilo u to strašno vrijeme. Dobro, možda ne baš tim riječima: znate kako je ljudsko pamćenje varljivo i nepouzdano, neke su riječi u ovih trideset godina dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi - ‘Jugoslavija’ se u tom povijesnom kovitlacu premetnula u ‘Hrvatsku’, naši ‘narodi i narodnosti’ u ‘hrvatski narod’, a ‘drugovi i drugarice’, odnosno ‘mi komunisti’, postali su ‘braća i sestre’, ‘mi vjernici’ – i odjednom, nije sastanak partijske organizacije Slobodne Dalmacije, niti ‘u svjetlu Revolucije’ govori drug sekretar, već to na koncelebriranom euharistijskom slavlju ‘u svjetlu Preobraženja’ govori zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
I sve ima upravo savršenog historijskog smisla.
‘Braćo i sestre, mi vjernici, koji želimo živjeti u svjetlu Preobraženja, gledamo na Domovinu kao na dar. U brizi za nju kao dar trebamo pridonositi uređenju hrvatske države, svjesni svih žrtava i trpljenja koja su podnesena. I nije nam svejedno ako netko gazi po toj žrtvi, jer ono što je hrvatski narod propatio ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, metafore ili ironije.’
Točno tim riječima, eto, prošle je subote u zagrebačkoj katedrali, u homiliji povodom petnaeste obljetnice smrti Franje Kuharića, rekao predsjednik Centralnog komiteta Zagrebačke nadbiskupije drug kardinal Josip Bozanić, jasno aludirajući na odluku zagrebačkog Županijskog državnog odvjetništva o odbijanju kaznene prijave protiv tjednika Novosti zbog satiričke pjesmice ‘Lijepa naša haubico’, te zajebavanje ovog tjednika s ikonom katoličkog aktivizma Željkom Markić i ostalom hrvatskom državotvornom bižuterijom.
Neke su riječi, rekoh, dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi, samo su satira, društvo i uloga satire u društvu, kako vidimo, ostali potpuno isti, izvukavši se iz toga povijesnog kovitlaca netaknuti i neoštećeni.
I odjednom, eno par dana kasnije u zagrebačkom dominikanskom samostanu blaženog Alojzija Stepinca korizmene tribine ‘Vjera, politika i humor’: eno tribine pod vodstvom dominikanskog provincijala Ante Gavrića, na kojoj o vjeri, politici i humoru govori bivši v. d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić, eno druga Kovačića gdje mrtav ozbiljan govori kako ‘treba razlikovati zdrav humor od satire, koja se nerijetko koristi u svrhu određenog aktivizma’, i kako je ‘žalosno kada državno odvjetništvo mora odlučivati je li neka naslovnica satira ili uvreda’.
Odjednom, eto tako tribine pod raspelom kao onog trideset godina čekanog i dočekanog ‘okruglog stola o političkoj satiri kakva se želi njegovati’, ovaj put Savjeta posrnulih Novosti, na kojemu nas o razlici između ‘zdravog humora i satire’ - one kardinalove kontrarevolucionarne ‘književne vrste’ - poučavaju najuglednija imena naše humoristike.
Eto tako Srećka Puntarića Felixa, kralja impotentne hrvatske političke karikature, gdje drhtavim glasom priča o strahotama komunizma, kad se nije smjelo šaliti na račun Centralnog komiteta, pa se danas u Glasu koncila razuzdano šali na račun ateizma i drugih negativnih pojava u društvu, eto kraj njega i Zorana Homena, biskupa Martina i hižnog japice, legende križevačkih martinja, animatora međugorskih ekskurzija i čovjeka kojega prati glas da je jednom prilikom u autobusu pričao viceve od Zagreba do Lourdesa - točne mjere nadaleko čuvenog hrvatskog smisla za zdravi evangelistički humor. Uostalom, ‘smisao za humor najbolji je način za naviještanje Isusa Krista’, lijepo je primijetio drug Anto Gavrić, poručivši kako ‘humor u korizmi može biti privilegirani put posvećenja.’
‘Vulgarno i primitivno pisanje Novosti duboka su uvreda ljudskog dostojanstva, moralnih vrijednosti i domoljubnih osjećaja naših vjernika i građana’, zaključili su na kraju sudionici tribine. ‘To je neprijateljski akt koji predstavlja napad na društveni poredak, ismijavanje Domovinskog rata i hrvatskog zajedništva, te obescjenjivanje svih napora na sređivanju stanja u Hrvatskoj.’
Dobro, možda ne baš tim riječima: znate kako je ljudsko pamćenje varljivo i nepouzdano, neke su riječi u ovih trideset godina dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi – ‘Hrvatska’ je nova riječ za Jugoslaviju, ‘Domovinski rat’ za Narodnooslobodilačku borbu, ‘hrvatsko zajedništvo’ za bratstvo i jedinstvo, a ‘vjernici i građani’ za ‘radne ljude i građane’, i odjednom, nije zaključak tribine ‘Vjera, politika i humor’ o pisanju tjednika Novosti, već trideset godina stari zaključak SSRN-a, SUBNOR-a i ostalih ‘organa društvenog utjecaja’ o pisanju Ferala kao ‘ismijavanju NOB-a i bratstva i jedinstva’, te ‘obescjenjivanju svih napora na sređivanju stanja u Jugoslaviji’.
I sve ima upravo savršenog historijskog smisla.
‘Ono što je hrvatski narod propatio ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, metafore ili ironije’, kaže tako u svom referatu drug Bozanić, koji tim ‘književnim vrstama’, kako vidimo, barata kao Kristovim prispodobama. Pa se iste subote - u istom referatu u kojemu precizno detektira što se ‘ne može’ i ‘ne smije’ - riječima kardinala Kuharića prisjeća onoga strašnog vremena kad se nije moglo ni smjelo zajebavati s Centralnim komitetom, NOB-om i bratstvom i jedinstvom: ‘To je bio totalitarizam utemeljen na sili: ne na argumentima, ne na uvjeravanjima, ne na diskusijama s drugačijim mišljenjem, nego na sili i nametnutoj šutnji.’
Eto, drugovi i drugarice, to je ona, kako se zove, ironija, metafora i satira, a ne ono što pišu Novosti. Moj je zato prijedlog, da ne duljim, da se urednici i novinari Novosti isključe iz hrvatskog naroda.
Osim, jasno, ako se uvidom u evidenciju članstva ne utvrdi da su Srbi.
portalnovosti
