Cijela povijest SDP-a – sve od one zdravice HDZ-u u četiri ujutro 8. svibnja 1990. do danas – dugačka je povijest njihove propasti. Svih dvadeset sedam godina SDP je bio tek svoja vlastita demokršćanska frakcija, odnosno socijaldemokratska ‘udruga’ HDZ-a
Oni su čestiti katolički vjernici, redoviti na hodočašćima Mariji Bistričkoj, Gospi Sinjskoj i Blaženoj Djevici Međugorskoj. Oni su protiv revizije Vatikanskih sporazuma i radije biraju ‘suradnju nego sabotažu suradnje’. Oni se zalažu za tradicionalnu obitelj, protive se pobačaju i smatraju da je ljudski život iznad svakog ženskog prava. Oni imaju jasan stav prema simbolima totalitarnih režima, i zvijezdu petokraku vide jednaku kukastom križu: oni podsjećaju da su pod mrskom petokrakom silovane žene i u Berlinu i u Vukovaru. Oni stoga s prezirom odbacuju zvijezdu kao antifašistički simbol i tezu o Titovim komunistima kao nositeljima hrvatskog historijskog antifašizma. Oni stoje na braniku zaštite stečevina Domovinskog rata, oni su čestiti katolici, prvi red zagrebačke katedrale.
Oni su, jasno – SDP.
Upoznajte Kršćanske socijaldemokrate, najnoviju SDP-ovu udrugu – po novome se, eto, partijska frakcija zove ‘udruga’ – koju je prošloga tjedna najavio Mirko Lukić, dosad slabo poznati zagrebački partijski kadar, predsjednik Mjesnog ogranka SDP-a Zrinjevac što se po medijima predstavlja kao ‘katolik skeptik’, mada bi mu iz gore skicirane platforme Kršćanskih socijaldemokrata bolje pristajala identifikacija ‘socijaldemokrata skeptika’.
Kako sam ja, naime, to shvatio, Kršćanski socijaldemokrati su nastali po načelu one pitalice iz enigmatskih časopisa, ‘otkrijte razlike’, u kojoj na dva naizgled potpuno identična crteža SDP-a i HDZ-a čitatelj treba uočiti i zaokružiti šest sitnih, naizgled nevidljivih – dakle ideoloških – razlika: njihova gore skicirana platforma precizno pokriva baš svaku takvu jedva vidljivu razliku između SDP-a i HDZ-a. Katolički aktivizam, zaštita obitelji, pobačaj, antifašizam, Tito i zvijezda petokraka. Sedme nema, vjerujte mi, dva sata buljio sam u crteže.
S Kršćanskim socijaldemokratima prebrisana je tako i posljednja, najskrivenija mala razlika koja je još zbunjivala glasače SDP-a i HDZ-a. S najnovijom frakcijom više ne postoji nijedan jedini – makar i onaj gotovo nevidljivi – razlog da glasač koji ne želi desnicu na vlasti glasa za SDP. Štoviše, reklo bi se da ne postoji više nijedan jedini razlog da postoji SDP: takva partija, naime, već postoji i zove se HDZ. Ne samo da je bolja, veća i jača, već je u nekim zaista suštinskim ideološkim prijeporima – recimo, otporu neoliberalnom kapitalizmu – prilično ljevija, a svakako socijaldemokratskija od SDP-a.
U ovom trenutku, naime – s kršćanskom socijaldemokracijom ugrađenom u političku ponudu – jedina preostala važna razlika između SDP-a i HDZ-a jest samo u tome da u SDP-u mnogo više i pobožnije drže do naslijeđa Prvog Hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, na kojega je SDP pozivao i podsjećao svaki put kad bi HDZ, zaklet u Tuđmana, ‘skrenuo s njegova puta’. Sve dok na tu napuštenu i obraslu trasu u SDP-u na koncu nisu odlučili sami položiti prugu.
Suprotno, međutim, dirljivom uvjetnom refleksu glasača ljevice, Kršćanski socijaldemokrati zaista nisu frakcija SDP-a, već jedini zapravo pošteni, izvorni SDP, samo njegovo ideološko jezgro. Jer nije ovakav SDP, gospodo drugovi i gospođe drugarice, nastao preko noći, dolaskom lijevoga njonje Davora Bernardića: dobro, to se samo tako kaže, ovakav SDP – SDP dakle koji će tek demokršćanska frakcija vraćati na izvorišta – zaista jest nastao preko noći, još prije dvadeset sedam godina, nakon drugog kruga prvih višestranačkih izbora, preko noći sa 7. na 8. svibnja 1990., oko četiri ujutro.
‘Negdje oko četiri sata po noći, u našim prostorijama posljednji smo ostali Račan i ja’, otkrit će listopada 1995. u jednom intervjuu nepravedno zaboravljeni founding father Hrvatske Države dr. Zdravko Tomac. ‘Kada smo saznali rezultate izbora, nazdravili smo HDZ-u i rekli jedan drugome: ‘Dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država.’’ Nekoliko dana nakon tog intervjua, na konferenciji za novinare SDP-a – ponavljam, na konferenciji za novinare SDP-a! – Tomac će u jednoj rečenici sažeti cijeli historijski program stranke: ‘Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma.’
Za one koji su zaboravili, pa im se sada učinilo da su pročitali kako su osnovni ciljevi SDP-a bili rušenje Jugoslavije i komunizma, još jednom: ‘Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma.’ A onda, da ne bi bilo nikakvih nesporazuma, jednim će udarcem par godina kasnije ubiti obje preostale muhe: ‘Moderna socijaldemokracija nije ateistička, ona prihvaća svetost privatnog vlasništva.’
U trenutku kad sve to izgovara i priznaje, Zdravko Tomac nije tužna ljuštura od čovjeka kakav je danas: on je u naponu političke snage, ideolog i drugi čovjek stranke, Račanova, hm, desna ruka, zastupnik u Saboru i nepotvrđeni SDP-ov gradonačelnik Zagreba. Nije dakle današnji tužni Tomac tek obraćenik što je ‘tražio crkvenu nit’ – on je iz Partije otišao tek nakon što je Račan trećeg siječnja preuzeo vlast, poništivši tako i izdavši same izvorišne osnove, sav smisao i razlog SDP-a: da Hrvatskom vlada HDZ.
Cijela povijest SDP-a – sve od one zdravice HDZ-u u četiri ujutro 8. svibnja 1990. do danas – dugačka je povijest njihove propasti: drugačiji doli propali SDP ne samo da ne postoji, već nije ni moguć. Jednostavno, takav nije zamišljen. Svih svojih dvadeset sedam godina SDP je bio tek svoja vlastita demokršćanska frakcija, odnosno socijaldemokratska ‘udruga’ HDZ-a, koja u istinski važnim političkim, dakle državotvornim pitanjima baš nikad nije razmišljala drugačije od Tuđmanova matičnog pokreta. Uzalud ćete tako jednu od onih šest jedva vidljivih razlika na crtežima SDP-a i HDZ-a tražiti na radničkim pravima ili, štajaznam, srpskom pitanju u Hrvatskoj: cijele devedesete – Domovinski rat, Glavaša, Merčepa, Velesajam, Pakračku Poljanu, Loru i Oluju – SDP je uspio prevaliti riječju ne spomenuvši hrvatske Srbe, baš kao što je svih tih uzaludnih dvadeset sedam godina prespavao ne spomenuvši radništvo ni kao ‘djelatnički stališ’, a kamoli kao radničku klasu.
Mladi Berija Davor Bernardić logičan je, dakle strmoglavi nastavak takve Račanove i Tomčeve kršćanske socijaldemokratske partije, lignjun koji se za predsjednika SDP-a toplo preporučio kad je ono prije sedam godina kao zagrebački gradski vijećnik najprije pizdunski eskivirao sjednicu na kojoj se za potrebe Horvatinčićeva HOTO-centra mijenjao Generalni urbanistički plan Zagreba i Varšavske ulice, a onda se pred televizijskim kamerama pizdunski umiješao među demonstrante u Varšavskoj, pa hrabro sjeo na asfalt kumeći policiju da ga hapsi i zatvara, sve u pravednom revolucionarnom gnjevu proklinjući demokraciju što je izmislila zastupnički imunitet.
Svi su tako popizdili kad je ovoga ljeta taj mladi lignjun dirljivom čestitkom ganuo genokamene svatove štrumpfirera Velimira Bate Bujanca, što su po Vukovaru mahali ustaškim zastavama i netom skinutom pločom zagrebačkog Trga maršala Tita, ali – po duši govoreći – što je drugo Davor Bernardić mogao i morao, što je drugo uopće smio? Pa nije on, zaboga, predsjednik kakve lijeve, socijaldemokratske ili, daleko bilo, antifašističke stranke! On je predsjednik SDP-a, a njihovi ‘osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma’.
Što mu je onda drugo na koncu preostalo nego da svesrdno podrži inicijativu svoga zagrebačkog kamarada Mirka Lukića, da pohvali osnivanje Kršćanskih socijaldemokrata kao platforme na kojoj će se SDP valjda konačno vratiti svojim izvorištima, u onu pijanu majsku noć 1990., da se najzad na Iblerov trg vrati i Zdravko Tomac, pa da u četiri ujutro nazdrave HDZ-u, samozatajno im i skromno prepuštajući zasluge za izbornu pobjedu.
Samo takav, HDZ-ov demokršćanski SDP ima smisla, samo takav je, na koncu, moguć – samo takav SDP jest.
Svaki drugi bi, jebiga, već sutra teoretski mogao pobijediti na izborima.
portalnovosti
Oni su čestiti katolički vjernici, redoviti na hodočašćima Mariji Bistričkoj, Gospi Sinjskoj i Blaženoj Djevici Međugorskoj. Oni su protiv revizije Vatikanskih sporazuma i radije biraju ‘suradnju nego sabotažu suradnje’. Oni se zalažu za tradicionalnu obitelj, protive se pobačaju i smatraju da je ljudski život iznad svakog ženskog prava. Oni imaju jasan stav prema simbolima totalitarnih režima, i zvijezdu petokraku vide jednaku kukastom križu: oni podsjećaju da su pod mrskom petokrakom silovane žene i u Berlinu i u Vukovaru. Oni stoga s prezirom odbacuju zvijezdu kao antifašistički simbol i tezu o Titovim komunistima kao nositeljima hrvatskog historijskog antifašizma. Oni stoje na braniku zaštite stečevina Domovinskog rata, oni su čestiti katolici, prvi red zagrebačke katedrale.
Oni su, jasno – SDP.
Upoznajte Kršćanske socijaldemokrate, najnoviju SDP-ovu udrugu – po novome se, eto, partijska frakcija zove ‘udruga’ – koju je prošloga tjedna najavio Mirko Lukić, dosad slabo poznati zagrebački partijski kadar, predsjednik Mjesnog ogranka SDP-a Zrinjevac što se po medijima predstavlja kao ‘katolik skeptik’, mada bi mu iz gore skicirane platforme Kršćanskih socijaldemokrata bolje pristajala identifikacija ‘socijaldemokrata skeptika’.
Kako sam ja, naime, to shvatio, Kršćanski socijaldemokrati su nastali po načelu one pitalice iz enigmatskih časopisa, ‘otkrijte razlike’, u kojoj na dva naizgled potpuno identična crteža SDP-a i HDZ-a čitatelj treba uočiti i zaokružiti šest sitnih, naizgled nevidljivih – dakle ideoloških – razlika: njihova gore skicirana platforma precizno pokriva baš svaku takvu jedva vidljivu razliku između SDP-a i HDZ-a. Katolički aktivizam, zaštita obitelji, pobačaj, antifašizam, Tito i zvijezda petokraka. Sedme nema, vjerujte mi, dva sata buljio sam u crteže.
S Kršćanskim socijaldemokratima prebrisana je tako i posljednja, najskrivenija mala razlika koja je još zbunjivala glasače SDP-a i HDZ-a. S najnovijom frakcijom više ne postoji nijedan jedini – makar i onaj gotovo nevidljivi – razlog da glasač koji ne želi desnicu na vlasti glasa za SDP. Štoviše, reklo bi se da ne postoji više nijedan jedini razlog da postoji SDP: takva partija, naime, već postoji i zove se HDZ. Ne samo da je bolja, veća i jača, već je u nekim zaista suštinskim ideološkim prijeporima – recimo, otporu neoliberalnom kapitalizmu – prilično ljevija, a svakako socijaldemokratskija od SDP-a.
U ovom trenutku, naime – s kršćanskom socijaldemokracijom ugrađenom u političku ponudu – jedina preostala važna razlika između SDP-a i HDZ-a jest samo u tome da u SDP-u mnogo više i pobožnije drže do naslijeđa Prvog Hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, na kojega je SDP pozivao i podsjećao svaki put kad bi HDZ, zaklet u Tuđmana, ‘skrenuo s njegova puta’. Sve dok na tu napuštenu i obraslu trasu u SDP-u na koncu nisu odlučili sami položiti prugu.
Suprotno, međutim, dirljivom uvjetnom refleksu glasača ljevice, Kršćanski socijaldemokrati zaista nisu frakcija SDP-a, već jedini zapravo pošteni, izvorni SDP, samo njegovo ideološko jezgro. Jer nije ovakav SDP, gospodo drugovi i gospođe drugarice, nastao preko noći, dolaskom lijevoga njonje Davora Bernardića: dobro, to se samo tako kaže, ovakav SDP – SDP dakle koji će tek demokršćanska frakcija vraćati na izvorišta – zaista jest nastao preko noći, još prije dvadeset sedam godina, nakon drugog kruga prvih višestranačkih izbora, preko noći sa 7. na 8. svibnja 1990., oko četiri ujutro.
‘Negdje oko četiri sata po noći, u našim prostorijama posljednji smo ostali Račan i ja’, otkrit će listopada 1995. u jednom intervjuu nepravedno zaboravljeni founding father Hrvatske Države dr. Zdravko Tomac. ‘Kada smo saznali rezultate izbora, nazdravili smo HDZ-u i rekli jedan drugome: ‘Dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država.’’ Nekoliko dana nakon tog intervjua, na konferenciji za novinare SDP-a – ponavljam, na konferenciji za novinare SDP-a! – Tomac će u jednoj rečenici sažeti cijeli historijski program stranke: ‘Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma.’
Za one koji su zaboravili, pa im se sada učinilo da su pročitali kako su osnovni ciljevi SDP-a bili rušenje Jugoslavije i komunizma, još jednom: ‘Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma.’ A onda, da ne bi bilo nikakvih nesporazuma, jednim će udarcem par godina kasnije ubiti obje preostale muhe: ‘Moderna socijaldemokracija nije ateistička, ona prihvaća svetost privatnog vlasništva.’
U trenutku kad sve to izgovara i priznaje, Zdravko Tomac nije tužna ljuštura od čovjeka kakav je danas: on je u naponu političke snage, ideolog i drugi čovjek stranke, Račanova, hm, desna ruka, zastupnik u Saboru i nepotvrđeni SDP-ov gradonačelnik Zagreba. Nije dakle današnji tužni Tomac tek obraćenik što je ‘tražio crkvenu nit’ – on je iz Partije otišao tek nakon što je Račan trećeg siječnja preuzeo vlast, poništivši tako i izdavši same izvorišne osnove, sav smisao i razlog SDP-a: da Hrvatskom vlada HDZ.
Cijela povijest SDP-a – sve od one zdravice HDZ-u u četiri ujutro 8. svibnja 1990. do danas – dugačka je povijest njihove propasti: drugačiji doli propali SDP ne samo da ne postoji, već nije ni moguć. Jednostavno, takav nije zamišljen. Svih svojih dvadeset sedam godina SDP je bio tek svoja vlastita demokršćanska frakcija, odnosno socijaldemokratska ‘udruga’ HDZ-a, koja u istinski važnim političkim, dakle državotvornim pitanjima baš nikad nije razmišljala drugačije od Tuđmanova matičnog pokreta. Uzalud ćete tako jednu od onih šest jedva vidljivih razlika na crtežima SDP-a i HDZ-a tražiti na radničkim pravima ili, štajaznam, srpskom pitanju u Hrvatskoj: cijele devedesete – Domovinski rat, Glavaša, Merčepa, Velesajam, Pakračku Poljanu, Loru i Oluju – SDP je uspio prevaliti riječju ne spomenuvši hrvatske Srbe, baš kao što je svih tih uzaludnih dvadeset sedam godina prespavao ne spomenuvši radništvo ni kao ‘djelatnički stališ’, a kamoli kao radničku klasu.
Mladi Berija Davor Bernardić logičan je, dakle strmoglavi nastavak takve Račanove i Tomčeve kršćanske socijaldemokratske partije, lignjun koji se za predsjednika SDP-a toplo preporučio kad je ono prije sedam godina kao zagrebački gradski vijećnik najprije pizdunski eskivirao sjednicu na kojoj se za potrebe Horvatinčićeva HOTO-centra mijenjao Generalni urbanistički plan Zagreba i Varšavske ulice, a onda se pred televizijskim kamerama pizdunski umiješao među demonstrante u Varšavskoj, pa hrabro sjeo na asfalt kumeći policiju da ga hapsi i zatvara, sve u pravednom revolucionarnom gnjevu proklinjući demokraciju što je izmislila zastupnički imunitet.
Svi su tako popizdili kad je ovoga ljeta taj mladi lignjun dirljivom čestitkom ganuo genokamene svatove štrumpfirera Velimira Bate Bujanca, što su po Vukovaru mahali ustaškim zastavama i netom skinutom pločom zagrebačkog Trga maršala Tita, ali – po duši govoreći – što je drugo Davor Bernardić mogao i morao, što je drugo uopće smio? Pa nije on, zaboga, predsjednik kakve lijeve, socijaldemokratske ili, daleko bilo, antifašističke stranke! On je predsjednik SDP-a, a njihovi ‘osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma’.
Što mu je onda drugo na koncu preostalo nego da svesrdno podrži inicijativu svoga zagrebačkog kamarada Mirka Lukića, da pohvali osnivanje Kršćanskih socijaldemokrata kao platforme na kojoj će se SDP valjda konačno vratiti svojim izvorištima, u onu pijanu majsku noć 1990., da se najzad na Iblerov trg vrati i Zdravko Tomac, pa da u četiri ujutro nazdrave HDZ-u, samozatajno im i skromno prepuštajući zasluge za izbornu pobjedu.
Samo takav, HDZ-ov demokršćanski SDP ima smisla, samo takav je, na koncu, moguć – samo takav SDP jest.
Svaki drugi bi, jebiga, već sutra teoretski mogao pobijediti na izborima.
portalnovosti
