Četristo godina je prošlo otkako je John Donne napisao znamenitu strofu: »Smrt svakog čovjeka potire i mene, jer i ja sam dio čovječanstva. I zato, ne pitaj za koga zvono zvoni. Za tebe zvoni«. Prestanimo zaboga šutjeti. Zvona uvijek zvone za svakoga od nas.
Vojko Obersnel, Branko Mijić i Boris Bradarić – ta su tri Riječana, koliko je potpisanome autoru poznato, jedina javno prosvjedovala zbog nasilja protiv Riječana, njihovih gostiju i njihovoga kazališta, kakvo je u srijedu pred HNK spriječila policija, da joj poslije predstave izmakne napad na novinare i aktiviste, a potom i na autobus gostiju koji su se vraćali u Zagreb. Još je koja riječ stigla izvan Rijeke – nekoliko komentara na malim i nezavisnim portalima, jedan u Jutarnjem listu, ministar kulture Berislav Šipuš, i to je uglavnom sve. Iz toga malenoga, ali časnog društva izdvajamo ovdje ministra Šipuša, koji se – napokon! – pridružio riječkome gradonačelniku te zajedno s njim prekinuo zloslutnu a nadaleko poznatu nevoljkost političara da komentiraju šovinističko nasilje, koje se, eto, počinje valjati i središtem jednoga od navodno najtolerantnijih gradova u Hrvatskoj.
Ali, ovdje nas zanima nešto drugo. »Rijeka je oduvijek multikulturalan grad i grad tolerancije, te sam uvjeren da velika većina Riječana osuđuje ovaj čin i žao mi je što pojedinci svoje stavove izražavaju nasiljem«, kazao je gradonačelnik u nedvosmislenoj i vrijednoj reakciji. Pozvao je »sve svoje sugrađane da pruže otpor agresiji, mržnji i nesnošljivosti kako bi Rijeka i dalje bila otvoren grad čiji stanovnici poštuju jedni druge, pa i onda kada se njihova razmišljanja razilaze«.
I? Nigdje nikoga. Rijeka je odgovorila šutnjom. Nikakve reakcije, nikakvoga poziva za dostojanstvenim hodom stotina, pa i tisuća, predvođenih njihovim gradonačelnikom, od HNK Korzom do Žabice, da pokažu kako u svome gradu neće dopustiti nikakvo protonacističko nasilje. »Šutljiva većina«, taj fantom čiji human i slobodoljubiv glas godinama već uzaludno žudimo čuti, nastavila je sanjati svoj debeli san o odlučnosti da je ništa i nikada ne trgne iz lijenoga i ravnodušnog drijemeža.
Zato, treba napokon pitati – što zapravo znači ta bajka o civiliziranoj, ali šutljivoj većini? Apstraktni stereotip o »tamo nekima« koji su navodno protiv nasilja ali ih nikada nitko nije čuo da to i kažu, jedna je od većih obmana kojom javnost ublažava vlastiti strah i nelagodu.
Ta zar ljudi uistinu misle da ih od odgovornosti za mir i sigurnost amnestira već i to što se nisu i osobno pred HNK pridružili nasilnicima? Ako misle, teško se varaju – jer je istina izravno suprotna. Kada je nasilju riječ, tko šuti, tko ne prosvjeduje, tko ne sprečava – taj sudjeluje. Društveno zlo – a nasilje je najveće društveno zlo – samo manjim dijelom omogućuju izravni počinitelji; najvećim ga dijelom omogućava »šutljiva većina« koja se počiniteljima ne suprotstavlja, i to javno, glasno i jasno. Zašto primjerice šuti Armada? Pa njezini su pripadnici divljali pred kazalištem. Kad šuti – podržava i sudjeluje.
Zašto šuti NK Rijeka? Pa Armada navodno postoji zbog njih. Kad šuti – podržava i sudjeluje. Četristo godina je prošlo otkako je John Donne napisao znamenitu strofu: »Smrt svakog čovjeka potire i mene, jer i ja sam dio čovječanstva. I zato, ne pitaj za koga zvono zvoni. Za tebe zvoni«. Prestanimo zaboga šutjeti. Zvona uvijek zvone za svakoga od nas.
6yka
