DNEVNIK, HTV 1
Danko Družijanić napravio je u ponedjeljak odličan, cjelovit prilog o genezi darovanja vrha poluotka Klek i dva otočića u malostonskome zaljevu Bosni i Hercegovini. U njegovom prilogu, naime, vidimo da je potpisnik sporazuma – Franjo Tuđman – bio odrastao čovjek, zdrave pameti, onakav kakvim ga poznajemo i kakvoga pamtimo od 1991. do 1999. godine. To je isti onaj striček u koga su se nedavno zaklinjali svi živi hadezeovci, od Jace Kosor do Tome Karamarka. Tuđman, vidimo u slici, čujemo u tonu, kaže da je sporazum temelj dugotrajnog mira i dobrosusjedskih odnosa. Izgleda malo izbezumljeno, koluta očima, prorijeđena kosa upućuje na kemoterapiju, ali to je on, takav je bio i tako izgledao, nema nikakve sumnje i ne izgleda kao da ga je netko na nešto natjerao. On je legitimno bio Država.
Sad, najedanput, kad treba ratificirati ovaj proizvod njegove političke arhitektonike javlja se tu neki Vladimir Šeks, šesnaesti građanin Koriolana, epizodistička nula (definiciju pozajmljujemo od Ranka Marinkovića) da bi postavio anamnezu – Tuđman je prigodom potpisivanja sporazuma bio bolestan. Šeks, zapravo, insinuira da je Tuđman bio neubrojiv.
Nepopularni Andrija Hebrang, čovjek kojega možda samo uža obitelj smatra moralnom vertikalom, u ta je vremena javno zamolio Svevišnjeg da Franji Tuđmanu da snage za razlikovanje dobra od zla – drugim riječima rekao je isto što i Šeks danas – i podnio ostavku na mjesto ministra obrane! Šeks je ostao. Isti taj Šeks majstorski je – ili šibicarski, što je u nas jedno te isto – prigodom rasprave o granici u Piranskom zaljevu, prosudio da Sabor može izglasati arbitražu običnom, a ne dvotrećinskom većinom, jer se granica ne mijenja, nego tek utvrđuje. Ovdje je isti slučaj, granica se ne mijenja nego potvrđuje, no isti Šeks sada zahtijeva dvotrećinsku većinu. Pa je li ga sram? Vjeruje li da su svi tako kratkog pamćenja? Odgovor na oba pitanja je isti: ne. Vladimir Šeks, jednostavno, spada u onu antropološku skupinu koja umjesto bilo kakvog morala, u temeljima ličnosti ima samo brutalni makijavelizam, a kod nas se nekom greškom naziva desnicom.
U vijestima drugih televizija Tuđmanove izjave nije bilo. Tehnički, stvar je razumljiva. One u vrijeme potpisivanja sporazuma nisu postojale, pa u arhivi nemaju sliku. Mogli su je kupiti iz arhive HTV. Stvar je, naime, politički jako bitna: nije isto je li sporazum osmislio Tuđman ili Račan. Na Novoj TV vidimo odmah manipulaciju iz HDZ-a: Davor Stier tvrdi da je prtljanje oko sporazuma rezultat nesposobnosti nove vlade. Zašto ga nisu pitali odriče li se to stranka svoga tvorca? Je li Tuđman bio veleizdajnik? U koje komadiće njegova nasljeđa se zaklinju? Družijanić je, povrh toga, jedini objavio stav Davorina Rudolfa – Tuđmanovog ambasadora u Rimu i stručnjaka za međunarodno pravo – koji tvrdi da će se sporazum morati ratificirati jer, notorno, pacta sut servanda – sporazumi obvezuju, a pozivanje na neku Tuđmanovu bolest nije uvjerljivo. Hoće li i treba li Sabor ratificirati ovaj sporazum, ne treba prejudicirati – ali oko toga treba reći sve poznate činjenice. To je zadaća novinara i čini se da je HTV, koji ju je prvi zaboravio, prvi počeo i obnavljati. No, to su tek fragmenti poželjne buduće cjeline. Žalosno je, naime, da javna televizija nije iste večeri organizirala, u udarnom terminu na prvom programu, debatu u koju je mogla pozvati Vladimira Đuru Degana, Davorina Rudolfa, Matu Granića, Mira Kučića, Vladimira Iblera, Šeksa, Karamarka, Milanovića… da pred cijelom nacijom sučele argumente, da rasprave stvar pred kartama, da vidimo što je BiH dala u razgraničenju na crti dugoj tisuću kilometara, da se podsjetimo što je Demirel dao Tuđmanu, da dakle vidimo cjelinu slike, pa da onda sami zaključimo čija mama crnu vunu prede.
Ta zapanjujuća informativna rupa rezultat je idejne i informativne pustoši koju su iza sebe ostavili korumpirani urednici i novinari, koji su godinama držali oči širom zatvorene, a zauzvrat slobodno prodavali nastupe u emisijama, pridržavajući ljestve još većim lopovima. HTV je javno poduzeće, i bilo bi ljekovito objaviti sve detalje financijskog poslovanja te kuće, čiji, recimo, udarni humoristi – koji se lažno predstavljaju kao voditelji – za jednu emisiju tjedno mjesečno zarađuju plaću predsjednika republike, a vodeći ljudi vanjskih produkcija beru milijune. Ugovore o cijenama i troškovnicima vanjskih produkcija također treba objaviti. Javni novac – javni podaci, nema tu nikakve druge logike. Kako će tu letjeti perje! Kartagu je trebalo razoriti. Bitno je da se što prije definira kvalitetna jesenska shema, da se oživi dijalog i da ova, prevažna javna ustanova, napokon počne raditi javnu funkciju.
MJESTO POD SUNCEM, HTV 1
I slogan “Odabrala Mira Vočinkić” može biti sinonim kvalitete, jer odabrati nešto dobro, u TV žanru, na tržištu koje se zove svijet, i nije neki kunst. Serija prikazuje ljude iz Velike Britanije koji kupuju novi dom. Obitelj Leackok želi, tako, preseliti s Otoka i kupiti novi dom na Floridi. Jedini limit im je cijena, spremni su platiti do 350 000 eura. Nije malo. No ubrzo potom vidimo kuću na Floridi, sa pet soba i bazenom, po cijeni od 130.000 eura. To je po prilici novac za koji možete kupiti dvosobni stan u centru Zagreba. Derutan, skup, bez parkirališta, o bazenu da i ne govorimo. Za taj standard na Pantovčaku biste trebali platiti desetak puta veću cijenu.
To je nama naša borba dala! Zagreb i Florida se, po kupovnoj moći i svim ekonomskim parametrima, nikad neće moći uspoređivati. Florida je dio SAD, u kojemu slobodno tržište, prema elementarnom zakonu ponude i potražnje, ipak regulira cijene: nekretnine su na Floridi zadnjih godina pojeftinile 25 posto, a kamate osjetno pale. Kod nas nisu ni jedne ni druge, ni približno. Hrvatske cijene diktirao je i diktira oligopol banaka (koje bi prema američkim propisima odavno došle pod udar zakona jer su se dogovorile oko svih tržišnih uvjeta i time ubile konkurenciju, što je protuzakonito). Na taj kartel zla nadogradile su se sve hrvatske mafije minulog vremena – građevinska i politička prije svih – koje su hrvatski kvadrat učinile višestruko skupljim od floridskog, a hrvatsku plaću višestruko manjom od američke, što se dakako ne može ne svršiti nego općim slomom, tlo je spirala sloma, ali živi bili pa vidjeli.
OVCA GREGOR CRKLA OD SRAMA
Bilo je nešto krajnje sumnjivo u odvratnoj, agresivnoj reklamnoj kampanji za “Revolucija tarifu”, to se odmah vidjelo. Đuro Lubura, predsjednik udruge “Telekom” raskrinkao je ovih dana prevarante. Gregor je u reklami nudio neograničeno sve pozive prema fiksnim i mobilnim mrežama u Hrvatskoj, zaklinjući se da u ugovorima ne postoje sitna slova. Svinja nas je pravila ovcama za širšanje. No, Lubura ih je otkrio: sitnim slovima u ugovorima korisnika pisalo je da se operater drži tzv. Načela pravednosti “gdje je granica korištenja usluge trenutno postavljena na 5.000 odlaznih minuta i 3.000 odlaznih tekstualnih poruka u obračunskom razdoblju”.
Na Luburino pitanje zašto korisnici ne znaju za to, službenica operatera odgovorila mu je da su uvjeti korištenja “dostupni svim korisnicima”. Standardna prevarantska logika. Kad je pukla bruka po selu, Tele 2 se ispričao korisnicima i povukao spornu odredbu, ali to je iznuđena moralnost. Nadamo se da se Gregor više neće pojavljivati na televiziji jer je crkao od srama.
Izvor: www.novossti.com
Danko Družijanić napravio je u ponedjeljak odličan, cjelovit prilog o genezi darovanja vrha poluotka Klek i dva otočića u malostonskome zaljevu Bosni i Hercegovini. U njegovom prilogu, naime, vidimo da je potpisnik sporazuma – Franjo Tuđman – bio odrastao čovjek, zdrave pameti, onakav kakvim ga poznajemo i kakvoga pamtimo od 1991. do 1999. godine. To je isti onaj striček u koga su se nedavno zaklinjali svi živi hadezeovci, od Jace Kosor do Tome Karamarka. Tuđman, vidimo u slici, čujemo u tonu, kaže da je sporazum temelj dugotrajnog mira i dobrosusjedskih odnosa. Izgleda malo izbezumljeno, koluta očima, prorijeđena kosa upućuje na kemoterapiju, ali to je on, takav je bio i tako izgledao, nema nikakve sumnje i ne izgleda kao da ga je netko na nešto natjerao. On je legitimno bio Država.
Sad, najedanput, kad treba ratificirati ovaj proizvod njegove političke arhitektonike javlja se tu neki Vladimir Šeks, šesnaesti građanin Koriolana, epizodistička nula (definiciju pozajmljujemo od Ranka Marinkovića) da bi postavio anamnezu – Tuđman je prigodom potpisivanja sporazuma bio bolestan. Šeks, zapravo, insinuira da je Tuđman bio neubrojiv.
Nepopularni Andrija Hebrang, čovjek kojega možda samo uža obitelj smatra moralnom vertikalom, u ta je vremena javno zamolio Svevišnjeg da Franji Tuđmanu da snage za razlikovanje dobra od zla – drugim riječima rekao je isto što i Šeks danas – i podnio ostavku na mjesto ministra obrane! Šeks je ostao. Isti taj Šeks majstorski je – ili šibicarski, što je u nas jedno te isto – prigodom rasprave o granici u Piranskom zaljevu, prosudio da Sabor može izglasati arbitražu običnom, a ne dvotrećinskom većinom, jer se granica ne mijenja, nego tek utvrđuje. Ovdje je isti slučaj, granica se ne mijenja nego potvrđuje, no isti Šeks sada zahtijeva dvotrećinsku većinu. Pa je li ga sram? Vjeruje li da su svi tako kratkog pamćenja? Odgovor na oba pitanja je isti: ne. Vladimir Šeks, jednostavno, spada u onu antropološku skupinu koja umjesto bilo kakvog morala, u temeljima ličnosti ima samo brutalni makijavelizam, a kod nas se nekom greškom naziva desnicom.
U vijestima drugih televizija Tuđmanove izjave nije bilo. Tehnički, stvar je razumljiva. One u vrijeme potpisivanja sporazuma nisu postojale, pa u arhivi nemaju sliku. Mogli su je kupiti iz arhive HTV. Stvar je, naime, politički jako bitna: nije isto je li sporazum osmislio Tuđman ili Račan. Na Novoj TV vidimo odmah manipulaciju iz HDZ-a: Davor Stier tvrdi da je prtljanje oko sporazuma rezultat nesposobnosti nove vlade. Zašto ga nisu pitali odriče li se to stranka svoga tvorca? Je li Tuđman bio veleizdajnik? U koje komadiće njegova nasljeđa se zaklinju? Družijanić je, povrh toga, jedini objavio stav Davorina Rudolfa – Tuđmanovog ambasadora u Rimu i stručnjaka za međunarodno pravo – koji tvrdi da će se sporazum morati ratificirati jer, notorno, pacta sut servanda – sporazumi obvezuju, a pozivanje na neku Tuđmanovu bolest nije uvjerljivo. Hoće li i treba li Sabor ratificirati ovaj sporazum, ne treba prejudicirati – ali oko toga treba reći sve poznate činjenice. To je zadaća novinara i čini se da je HTV, koji ju je prvi zaboravio, prvi počeo i obnavljati. No, to su tek fragmenti poželjne buduće cjeline. Žalosno je, naime, da javna televizija nije iste večeri organizirala, u udarnom terminu na prvom programu, debatu u koju je mogla pozvati Vladimira Đuru Degana, Davorina Rudolfa, Matu Granića, Mira Kučića, Vladimira Iblera, Šeksa, Karamarka, Milanovića… da pred cijelom nacijom sučele argumente, da rasprave stvar pred kartama, da vidimo što je BiH dala u razgraničenju na crti dugoj tisuću kilometara, da se podsjetimo što je Demirel dao Tuđmanu, da dakle vidimo cjelinu slike, pa da onda sami zaključimo čija mama crnu vunu prede.
Ta zapanjujuća informativna rupa rezultat je idejne i informativne pustoši koju su iza sebe ostavili korumpirani urednici i novinari, koji su godinama držali oči širom zatvorene, a zauzvrat slobodno prodavali nastupe u emisijama, pridržavajući ljestve još većim lopovima. HTV je javno poduzeće, i bilo bi ljekovito objaviti sve detalje financijskog poslovanja te kuće, čiji, recimo, udarni humoristi – koji se lažno predstavljaju kao voditelji – za jednu emisiju tjedno mjesečno zarađuju plaću predsjednika republike, a vodeći ljudi vanjskih produkcija beru milijune. Ugovore o cijenama i troškovnicima vanjskih produkcija također treba objaviti. Javni novac – javni podaci, nema tu nikakve druge logike. Kako će tu letjeti perje! Kartagu je trebalo razoriti. Bitno je da se što prije definira kvalitetna jesenska shema, da se oživi dijalog i da ova, prevažna javna ustanova, napokon počne raditi javnu funkciju.
MJESTO POD SUNCEM, HTV 1
I slogan “Odabrala Mira Vočinkić” može biti sinonim kvalitete, jer odabrati nešto dobro, u TV žanru, na tržištu koje se zove svijet, i nije neki kunst. Serija prikazuje ljude iz Velike Britanije koji kupuju novi dom. Obitelj Leackok želi, tako, preseliti s Otoka i kupiti novi dom na Floridi. Jedini limit im je cijena, spremni su platiti do 350 000 eura. Nije malo. No ubrzo potom vidimo kuću na Floridi, sa pet soba i bazenom, po cijeni od 130.000 eura. To je po prilici novac za koji možete kupiti dvosobni stan u centru Zagreba. Derutan, skup, bez parkirališta, o bazenu da i ne govorimo. Za taj standard na Pantovčaku biste trebali platiti desetak puta veću cijenu.
To je nama naša borba dala! Zagreb i Florida se, po kupovnoj moći i svim ekonomskim parametrima, nikad neće moći uspoređivati. Florida je dio SAD, u kojemu slobodno tržište, prema elementarnom zakonu ponude i potražnje, ipak regulira cijene: nekretnine su na Floridi zadnjih godina pojeftinile 25 posto, a kamate osjetno pale. Kod nas nisu ni jedne ni druge, ni približno. Hrvatske cijene diktirao je i diktira oligopol banaka (koje bi prema američkim propisima odavno došle pod udar zakona jer su se dogovorile oko svih tržišnih uvjeta i time ubile konkurenciju, što je protuzakonito). Na taj kartel zla nadogradile su se sve hrvatske mafije minulog vremena – građevinska i politička prije svih – koje su hrvatski kvadrat učinile višestruko skupljim od floridskog, a hrvatsku plaću višestruko manjom od američke, što se dakako ne može ne svršiti nego općim slomom, tlo je spirala sloma, ali živi bili pa vidjeli.
OVCA GREGOR CRKLA OD SRAMA
Bilo je nešto krajnje sumnjivo u odvratnoj, agresivnoj reklamnoj kampanji za “Revolucija tarifu”, to se odmah vidjelo. Đuro Lubura, predsjednik udruge “Telekom” raskrinkao je ovih dana prevarante. Gregor je u reklami nudio neograničeno sve pozive prema fiksnim i mobilnim mrežama u Hrvatskoj, zaklinjući se da u ugovorima ne postoje sitna slova. Svinja nas je pravila ovcama za širšanje. No, Lubura ih je otkrio: sitnim slovima u ugovorima korisnika pisalo je da se operater drži tzv. Načela pravednosti “gdje je granica korištenja usluge trenutno postavljena na 5.000 odlaznih minuta i 3.000 odlaznih tekstualnih poruka u obračunskom razdoblju”.
Na Luburino pitanje zašto korisnici ne znaju za to, službenica operatera odgovorila mu je da su uvjeti korištenja “dostupni svim korisnicima”. Standardna prevarantska logika. Kad je pukla bruka po selu, Tele 2 se ispričao korisnicima i povukao spornu odredbu, ali to je iznuđena moralnost. Nadamo se da se Gregor više neće pojavljivati na televiziji jer je crkao od srama.
Izvor: www.novossti.com
