Objavljivanje “Grobnice za Borisa Davidoviča” jedan od od najvažnijih događaja u hrvatskoj književnoj povijesti nakon 1945, ali ga na taj način samo malobrojni pamte. I jedva da će se i naći takvih koji će knjigu “Grobnica za Borisa Davidoviča” smatrati hrvatskom knjigom, premda su hrvatski i njezin papir, i karton za korice, i omotnica, hrvatska je i crna štamparska boja, a hrvatski je i njezin hrabri i genijalni urednik. Samo što je i Slavko Goldstein sa stanovišta rulje, kao i Kiš, Židov, stranac i tuđin.
Prvo izdanje knjige teško se nalazi po zagrebačkim antikvarijatima. Pola stoljeća ipak je dugo vrijeme. Ali sljedeće, prvo i jedino hrvatsko poslijeratno izdanje, ono Predraga Lucića i njegove biblioteke Feral Tribune, objavljeno 2003, već se može naći. Kao i mnoštvo beogradskih izdanja, koja su nailazila nakon što je knjiga postala slavna, a njezini lokalni pljuvači doživjeli estetski i moralni slom, što ih, međutim, nije omelo da na kraju iz svega izađu kao politički pobjednici. Danilo Kiš je, međutim, pao mrtav. A oni bi ga tad proizveli u nacionalističkog totema, e da ih u tome nije onemogućila gospođa Mirjana Miočinović. Tako je to bilo, ako nekog još zanima.
Prije nekoliko dana na Hrvatskom radiju slušamo hrvatskog pjesnika koji se opravdava što je nekad napisao neke pjesme o Holokaustu. Danas to, kaže, ne bi, u svjetlu cionističkih zločina, nipošto učinio. Hoće reći da je ispravno postupao ranije, kao što ispravno postupa i sad. Danilu Kišu njegovi su opadači, među ostalim, prigovarali i to da izjednačava komunizam i nacionalsocijalizam, staljinističke i nacističke logore. On, pak, gnjevno im je odgovarao da su komunistički logori bili gori. I u sjeni Auschwitza i stradanja vlastitog oca pod nacistima pisao je “Grobnicu za Borisa Davidoviča”. Kiš je, dakle, činio ono što se iz perspektive kolektiva ne smije činiti. Nije dopuštao ni da mu kolektiv određuje o čemu će pisati, ali ni da jedan zločin poništava ili relativizira drugi zločin. Budemo li čitali “Grobnicu za Borisa Davidoviča”, mogli bismo primijetiti u kojoj je mjeri estetska vjerodostojnost jamac etičkom načelu.
Ovog je proljeća, o pedesetoj godišnjici jedne hrvatske knjige, u Beogradu život napustio Duško Vujošević, čuveni košarkaški trener, poznavalac života, umjetnosti i književnosti. Prije jedanaest godina je, kao trener košarkaša Partizana, skupa s kapetanom ekipe stigao na konferenciju za novinstvo u majicama na kojima je pisalo: “Borise Davidoviču, ne dajte se pasjim sinovima.”
Mladić koji je te riječi u Kišovoj priči izgovorio, bio je u sljedećem trenutku mrtav.
“Istoga časa odjeknuše dva pucnja, skoro istovremeno, jedva čujna, kao kad se izvlači zapušač iz šampanjske flaše. Nije mogao da ne otvori čvrsto stisnute kapke, kako bi se uverio u izvesnost svog zločina: stražari su ponovo gađali iz blizine, u potiljak, s cevima okrenutim prema lobanji; lice mladića bilo je neprepoznatljivo.”
Riječ “svog” Kiš je u priči naglasio kurzivom. Smrt mladića koji je u njemu vidio ostvarenje jednog etičkog načela postala je, voljom ubojica, zločin Borisa Davidoviča Novskog. Koji je moguće poništiti samo tako da se do kraja ne da pasjim sinovima. Duško Vujošević nije se dao.
Posvete
U knjizi čiji je podnaslov “Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti” šest od sedam novela nosi personalnu posvetu: “Nož sa drškom od ružinog drveta”, Mirku Kovaču; “Krmača koja proždire svoj okot”, Borislavu Pekiću; “Mehanički lavovi”, Hommage à André Gide; “Magijsko kruženje karata”, Karlu Štajneru; “Grobnica za Borisa Davidoviča”, Uspomeni Leonida Šejke; “Psi i knjige”, Za Filipa Davida. Jedino posljednja, najkraća priča, naslova “Kratka biografija A. A. Darmolatova (1892. – 1968.), nema posvete. A nema je vjerojatno i zato što je vrlo personalna, nema u njoj mjesta za promatrača, ni prostora na priču, nego je sva u sažetosti kakve enciklopedijske natuknice. Razlog je i u tome što ova noveleta funkcionira i kao epilog knjige, ali kakav! Posljednji njezini reci, pa tako i posljednji reci “Grobnice za Borisa Davidoviča”, objavljeni kao Post scriptum “Kratke biografije A. A. Darmolatova (1892. – 1968.) glase:
“Ostaje u ruskoj literaturi kao medicinski fenomen: slučaj Darmolatova ušao je u sve novije udžbenike patologije. Snimak njegovih mošnji, veličine najveće kolhozne tikve, preštampava se i u stranim stručnim knjigama gde god je reč o elefantijazisu (elephantiasis nostras) i kao naravoučenije piscima da za pisanje nisu dovoljna samo muda
Borise Davidoviču, ne dajte se pasjim sinovima! Konceptualnu knjigu od sedam novela, naslova “Grobnica za Borisa Davidoviča”, u Zagrebu je, prije ravnih pola stoljeća, objavio Slavko Goldstein. Ustvari, objavili su je, u koprodukciji beogradski BIGZ i zagrebački Liber, ali uistinu, bila je to samo Slavkova knjiga. Nitko drugi nije se odvažio da je objavi. U Beogradu, dijelom radi odnosa sa Sovjetskim Savezom, a dijelom i zbog unutarčaršijskih previranja, bila je to opasna i osjetljiva stvar. U Zagrebu, pak, Zlatko je Crnković, nestor jugoslavenskog hit nakladništva, procijenio da knjiga ne valja, ili da neće ostvariti značajne tržišne rezultate. Ili se naprosto uplašio, pa je onda svoj strah zaodjenuo u ponešto dostojanstvenije ruho. Dakle, prije pedeset godina u Zagrebu premijerno objavljena je knjiga o kojoj će pisati i govoriti najveći književni umovi Zapada, bit će prevedena na sve europske jezike, a svom će autoru donijeti mnoge jade, skratiti mu život, odgurnuti ga u tuđinu. Kiša će optužiti da je plagijator, ali i to će biti samo zaodijevanje nečasnih misli i osjećaja u dostojanstvenije ruho. Ono čime će njegovi opadači i krvnici biti vođeni nešto je sasvim drugo: u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Danilo Kiš grdno je denuncirao svaki emocionalni ili misaoni kolektivizam, obračunao se s komunizmom, izašao je sam pred taj golemi hladni stroj, unutar kojeg je još uvijek tiho drijemala cijela zajednica, i rekao ono što se imalo za reći. Ustvari, nije rekao ništa, nego je ispričao svojih sedam priča. I kako to već biva kada osamljen čovjek stane pred rulju, tražile su mu se i nalazile mane, ali tako da svaka bude zaogrnuta nekim ponešto dostojanstvenijim ruhom. Jer ono što rulja nalazi u talentiranom pojedincu i nisu mane. U Kišu, tako, otkrili su Židova, stranca i tuđina, antikomunista naravno, antinacionalista, nenarodnu dušu. Ali ništa od toga neće biti tako i izgovoreno.