Je li sve puka slučajnost ili dobro tempirana ucjena za kojom je, izmolivši dva očenaša i nekoliko zdravomarija, posegnuo hrvatski premijer? Vrag će ga znati, jer baš se on glavom i rogovima umiješao u totalni rat crkve i klerikalne vladajuće stranke. Uz to, teški otpori koji iznutra razdiru tu nacionalističku partiju oko skore ratifikacije Istanbulske konvencije ozbiljno su zaprijetili ionako labavoj poziciji premijera i šefa partije. S jedne strane radikali u vlastitoj stranci, s druge moćna i nepokolebljiva Katolička crkva koju ionako boli đon za suzbijanje nasilja nad ženama, a od svih zajednica priznaje samo muško-žensku, uz implicitnu žensku pokornost, po modelu od prije milijun godina, kada je Eva izašla iz Adamova rebra. Sve ostalo je protuprirodni blud, prkošenje bogu, djelo Sotone…
E, ali onda je u jeku premijerovih žilavih pokušaja da zauzda biskupske lamentacije o sakralnosti muško-ženskih odnosa i sotonizaciji rodno drugačijih, pukla afera o pedofilskim grijesima jednog klerika, koji da je godinama seksualno zlostavljao dječake u crkvi Svetog Frane u Splitu. Skandal je došao za crkvu u zao čas, za premijera pak tajming nije mogao biti bolji, pa baš i ne treba puno sumnjati u spekulacije kako je namjernim otkrićem afere premijer barem na kratko matirao crkvu i otupio oštricu njene predvodničke uloge u konzervativnoj rekonkvisti protiv Istanbulske konvencije. I doista, groteskno je to crkveno uporno protivljenje postojanju „trećeg roda“ koji ne ugrožava nikoga, dok istodobno, stoljećima unatrag, ona u svojim redovima njeguje istospolnu, pri tome još i nasilnu, nedogovornu „ljubav“ fratara prema malim dječacima. A opet, sastavni je to dio dubokog licemjerja Katoličke crkve, njenog temeljnog poslanja da narodnim masama prodaje muda pod bubrege, njene pohlepe zbog koje godišnje od države uzima nemjerljivu količinu novca i istodobno se ne ponaša kao jedna od udruga na budžetu države, nego kao sama država koja priznaje jedino vlastite zakone. Pa je tako i u slučaju novog pedofilskog skandala, i nakon što su o tome kako ih je godinama silovao i ponižavao taj splitski svećenik, svjedočili, danas već odrasli, teško oštećeni ljudi, crkva posegla za takozvanim Kanonskim pravom, odnosno: ona će sama, ignorirajući žrtve, procijeniti je li njen brat seksualni nasilnik. Pa ako ipak jest, e onda će biskupi sami odrediti neku kaznu, to jest skloniti ga u neki svoj dom, daleko od iskušenja slatkih dječjih guza.
Oni koji su od Hrvatske u dva i pol decenija napravili malu zadrtu klerofašističku tvorevinu nisu međutim o zločinu u svojim redovima obavijestili državne organe, iako ih na to obavezuje zakon koji kaže da će se „kaznom do tri godine zatvora kazniti onaj koji ne prijavi kazneno djelo za koje je propisana kazna do deset godina zatvora“. I dok organi represije šute, još jedan zločin pedofilije za koji se u crkvi zna još od 2011., vladajuća je elita, čini se, zgodno iskoristila, najvjerojatnije tihom ucjenom: „Mi vama vaše Kanonsko pravo, a vi umuknite o Istanbulskoj konvenciji.“ U svakom slučaju ne zna se smrde li više postupci klera ili HDZ-ovih predatora koji svakodnevno ližu oltare, pa dok se pod partijskom stegom priklanjaju Istanbulskoj konvenciji, istovremeno poturaju novi obiteljski zakon, jedan krajnje zlokoban dokument, skandalozan čak i za hrvatske prilike. Samo jedan članak toga zakona, naime, glasi kako „roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima“. I doista, ima li išta groznije od pomisli da će, nakon obaveznog vjeronauka u školama, djeca ubuduće učiti „filozofiju“ svojih klerikalnih roditelja o tome da je zemlja ravna ploča, a pobačaj ubojstvo, da je konclogor Jasenovac bio komunistički, a ne ustaški logor… Nešto tako maligno puno je čak i za ultrakonzervativnu, nazadnjačku Hrvatsku u kojoj bi djeca izgubila šansu obrazovati se na principima modernosti, nego tek na roditeljskim, makar koliko ona bila retrogradna, mimo znanstvenih činjenica i edukacijskih standarda. Pristati na takav zakon znači dati isključivo pravo na obrazovanje i onim roditeljima koji smatraju da su homoseksualci bolesne osobe, a da je ustaški pozdrav Za dom spremni baš super, jer tako pozdravlja tata… riječju, znači ozakoniti pravo klerikalnim fundamentalistima, koji ionako već prevladavaju Hrvatskom, da truju vlastitu djecu i oduzimati toj djeci pravo da se obrazuju po civilizacijskim standardima. U takvoj državi onda javnost prirodno nije zgranuta onim svećenikom pedofilom, nego, štoviše, ogovara njegove žrtve.
Uglavnom, pet godina od ulaska Hrvatske u EU ministar zdravstva predlaže da crkva sudjeluje u izradi zakona o pobačaju, a morbidni obiteljski zakon izrađuje vedeta desno klerikalne javnosti, žena kojoj opasnost za brak predstavljaju udruge civilnog društva, žene bez partnera, LGBT osobe, umjetna oplodnja… Pa hoće li u sklopu obiteljskog zakona, rađenog u okrilju crkve, dječaci u sakristiji mirno podnositi perverzije i nasilje nekog fra Joze? Jer „filozofija“ tate i mame kaže da je to božja volja.
tacno
E, ali onda je u jeku premijerovih žilavih pokušaja da zauzda biskupske lamentacije o sakralnosti muško-ženskih odnosa i sotonizaciji rodno drugačijih, pukla afera o pedofilskim grijesima jednog klerika, koji da je godinama seksualno zlostavljao dječake u crkvi Svetog Frane u Splitu. Skandal je došao za crkvu u zao čas, za premijera pak tajming nije mogao biti bolji, pa baš i ne treba puno sumnjati u spekulacije kako je namjernim otkrićem afere premijer barem na kratko matirao crkvu i otupio oštricu njene predvodničke uloge u konzervativnoj rekonkvisti protiv Istanbulske konvencije. I doista, groteskno je to crkveno uporno protivljenje postojanju „trećeg roda“ koji ne ugrožava nikoga, dok istodobno, stoljećima unatrag, ona u svojim redovima njeguje istospolnu, pri tome još i nasilnu, nedogovornu „ljubav“ fratara prema malim dječacima. A opet, sastavni je to dio dubokog licemjerja Katoličke crkve, njenog temeljnog poslanja da narodnim masama prodaje muda pod bubrege, njene pohlepe zbog koje godišnje od države uzima nemjerljivu količinu novca i istodobno se ne ponaša kao jedna od udruga na budžetu države, nego kao sama država koja priznaje jedino vlastite zakone. Pa je tako i u slučaju novog pedofilskog skandala, i nakon što su o tome kako ih je godinama silovao i ponižavao taj splitski svećenik, svjedočili, danas već odrasli, teško oštećeni ljudi, crkva posegla za takozvanim Kanonskim pravom, odnosno: ona će sama, ignorirajući žrtve, procijeniti je li njen brat seksualni nasilnik. Pa ako ipak jest, e onda će biskupi sami odrediti neku kaznu, to jest skloniti ga u neki svoj dom, daleko od iskušenja slatkih dječjih guza.
Oni koji su od Hrvatske u dva i pol decenija napravili malu zadrtu klerofašističku tvorevinu nisu međutim o zločinu u svojim redovima obavijestili državne organe, iako ih na to obavezuje zakon koji kaže da će se „kaznom do tri godine zatvora kazniti onaj koji ne prijavi kazneno djelo za koje je propisana kazna do deset godina zatvora“. I dok organi represije šute, još jedan zločin pedofilije za koji se u crkvi zna još od 2011., vladajuća je elita, čini se, zgodno iskoristila, najvjerojatnije tihom ucjenom: „Mi vama vaše Kanonsko pravo, a vi umuknite o Istanbulskoj konvenciji.“ U svakom slučaju ne zna se smrde li više postupci klera ili HDZ-ovih predatora koji svakodnevno ližu oltare, pa dok se pod partijskom stegom priklanjaju Istanbulskoj konvenciji, istovremeno poturaju novi obiteljski zakon, jedan krajnje zlokoban dokument, skandalozan čak i za hrvatske prilike. Samo jedan članak toga zakona, naime, glasi kako „roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima“. I doista, ima li išta groznije od pomisli da će, nakon obaveznog vjeronauka u školama, djeca ubuduće učiti „filozofiju“ svojih klerikalnih roditelja o tome da je zemlja ravna ploča, a pobačaj ubojstvo, da je konclogor Jasenovac bio komunistički, a ne ustaški logor… Nešto tako maligno puno je čak i za ultrakonzervativnu, nazadnjačku Hrvatsku u kojoj bi djeca izgubila šansu obrazovati se na principima modernosti, nego tek na roditeljskim, makar koliko ona bila retrogradna, mimo znanstvenih činjenica i edukacijskih standarda. Pristati na takav zakon znači dati isključivo pravo na obrazovanje i onim roditeljima koji smatraju da su homoseksualci bolesne osobe, a da je ustaški pozdrav Za dom spremni baš super, jer tako pozdravlja tata… riječju, znači ozakoniti pravo klerikalnim fundamentalistima, koji ionako već prevladavaju Hrvatskom, da truju vlastitu djecu i oduzimati toj djeci pravo da se obrazuju po civilizacijskim standardima. U takvoj državi onda javnost prirodno nije zgranuta onim svećenikom pedofilom, nego, štoviše, ogovara njegove žrtve.
Uglavnom, pet godina od ulaska Hrvatske u EU ministar zdravstva predlaže da crkva sudjeluje u izradi zakona o pobačaju, a morbidni obiteljski zakon izrađuje vedeta desno klerikalne javnosti, žena kojoj opasnost za brak predstavljaju udruge civilnog društva, žene bez partnera, LGBT osobe, umjetna oplodnja… Pa hoće li u sklopu obiteljskog zakona, rađenog u okrilju crkve, dječaci u sakristiji mirno podnositi perverzije i nasilje nekog fra Joze? Jer „filozofija“ tate i mame kaže da je to božja volja.
tacno
