To što predsjednik Mosta i saborski zastupnik Božo Petrov najavljuje tužbu protiv Zagreb Pridea, smatram, govori o tomu da taj lik ne prihvaća homoseksualnost kao normalnu pojavu. Imam i dokaz za ovu tvrdnju, pak, ovu kolumnu pišem u prvome redu zbog izjave Bože Petrova, objavljene na FB profilu tog političara, a koju valja u cijelosti prenijeti, ističući, po mom mišljenju, sporan dio koji ga otkriva i kao homofoba i kao nepoznavatelja demokratske kulture:
”Smetam li nekome da reklamira svoja prava? Zbog čega netko ima problem kad ja izreknem svoj stav ili Nikola Grmoja svoj stav? Trebamo biti tolerantni. Očito su oni koji mene prozivaju radikalom, zapravo čisti radikali, jer se ponašaju na način da svatko ima pravo samo na njihov stav. Moje je legitimno pravo tražiti zaštitu za svoju djecu. To što sam tolerantna i mirna osoba, ne daje pravo manjini da mi nameće kako se trebam ponašati i što misliti. Trebaju se probuditi u našoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi toleriramo to (istaknuo D. P.). Ali moraju shvatiti da ću se ja za svoju djecu boriti isto kao što će se oni boriti za svoju. Želim za svoju djecu ono što je društveni konsenzus i stavove temeljene na dokazima, a ne da mi manjina nameće što će učiti moja djeca i kako ću se ja osobno ponašati”.
Ponovimo: Božo Petrov homoseksualnim osobama poručuje: ”Trebaju se probuditi u našoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi toleriramo to”.
Spisateljica Ivana Bodrožić u izjavi za N1 je ovu rečenicu okarakterizirala kao ”fašističku”. Rekla je da ”dugo nije čula izjavu tako fašističku” poput one šefa Mosta. Pretjeruje li gospođa Bodrožić? Ne, smatram da je s pravom zgranuta.
Petrovova je izjava izuzetno netrpeljiva i uvredljiva ne samo za homoseksualne osobe nego i za svaku manjinu jer poziva na stanje latentne agresije većine. Tim više što izjavu daje osoba koja se legitimira kao kršćanin, izjava je poraznija jer kršćanski nauk i moral ne poznaju netoleranciju premda se mnogi kršćani, nažalost, ponašaju netolerantno. Netolerantnost koju manifestira Petrov je, znamo, bila svojstvena fašizmu. Ja bih rekao čak i ovo: da je Petrov ispalio fašistoidnu rečenicu godine.
”Tolerantnost u autentičnom smislu aktivan je stav pojedinca, koji podrazumijeva trpeljivost, strpljivost, povjerenje, poštivanje, blagost, dobrohotnost i obzirnost prema mišljenjima i uvjerenjima onih koji drukčije misle. (…) Tolerantnost je jedna od osnovnih pretpostavki dijaloga. Jer dijalog ne može bez tolerancije, premda tolerancija može bez dijaloga” (Ankica Marinović-Bobinac, Institut za društvena istraživanja, Zagreb, u ”Manjinske crkve i tolerancija”, Društvena istraživanja, Zagreb, God. 5/1996/, Br. 2 (22), str. 399-414).
Osim toga, ”razumijevanje većine za manjinu, kao i solidarnost većine s manjinom, morali bi biti bezmjerno veći, sadržajniji i dublji od razumijevanja manjine za većinu. Kada većina poziva manjinu da se s njome solidarizira, onda je poziva na poslušnost” (Miljenko Jergović, ”Mate Uzinić, kršćanin koji se solidarizira s drugim”, Večernji list, 2. svibnja 2021.).
Božo Petrov je rekao nešto, na kraju krajeva, duboko nemoralno, čak i opasno i zabrinjavajuće. Okružuje nas toliko zla i laži da jednostavno moramo reći i vjerovati da je zlo vrijeme za dobro.
Danas, naime, postaje sve očitije i jasnije da moralno djelovanje nije samo potrebno, nego da je ono uopće temelj ljudskoga života. Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.
Teško da se može ići naprijed bez samosavladavanja i bez tolerancije. Ali tolerancija nije trpljenje nečega, nije ni odustajanje od intervencije u postupke koji se subjektu čine prihvatljivima niti je odustajanje od intervencije zbog nepoznavanja problema ili puke ravnodušnosti. Na striktno moralnome planu tolerancija upućuje na dva ključna problema: nužnost samosvladavanja te odnos brige za drugoga i autonomije.
Tolerancija ne liječi mržnju niti nadomješta ljubav ili solidarnost niti društvo čini sretnim, slobodnim ili bogatim. Ona društvo čini društvom. Sve ostalo tek potom slijedi.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći. Prepoznajete li iz ovih Petrovljevih riječi tu volju? Ja ne.
Kada se svodimo na proračun čiste moći i sračunavanje koristi izgubljena je, dakle, moralna procjena.
Ako neka skupina ljudi jednostavno mrzi drugu, zahtijevali bismo od njih ne toleranciju, već odbacivanje mržnje. I ne smatramo zagriženika tolerantnim ako se preko velikog trošenja psihičke energije usteže djelovati prema svojoj predrasudi. Činjenica da, iako ima mogućnosti, netko nije otišao zapaliti tuđu crkvu ili napisati o nekoj manjini ružan tekst (premda Petrov krivo piše o homoseksualnim osobama), ne čini ga tolerantnim pojedincem.
Ravnodušnost ili neutralnost nisu tolerancija. I to mnogi naši novinari teško shvaćaju. Tolerancija kao praksa potječe iz autonomije kao vrline ili dobra. Samo postojano stanovište o dobrima kao što je autonomija može dati vrijednost izraženu praksom tolerancije. Postavljanje dobra uvijek nas uključuje u tu poznatu situaciju sukoba dobara.
Civilno društvo koje želimo stvoriti u ovim našim sredinama podrazumijeva permanentni, horizontalni pluralizam, sustavnu jednakopravnost sudionika civilnoga društva koja mora trpjeti pluralizam vertikalnog tipa koji je specifičan za političku zajednicu u kojoj se stalno događa supremacija jednoga od nazočnih političkih stajališta.
Tolerancija je princip koji rješava obje napetosti. A nemamo je jer nemamo demokratsku tradiciju. Tolerancija je, čini mi se da je jednom konstatirao prof. Žarko Puhovski, konstitutivna pretpostavka samog opstanka civilnoga društva, a ne tek jedna od vrijednosti koje mu se pridijevaju. Ona, naime, jedina omogućuje da se realizira načelo ”težnje sreći”, formulirano u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti kao striktno individualno – na razini društva stoga jedino pluralno izvodivo – pravo.
Samostalnost individua u civilnom društvu moguća je tek pod pretpostavkom da svaka od njih raspolaže elementarnom i autonomnom moći koja im tek jamči održanje individualnosti u odnosu s drugima.
Polazeći od samo zakonitosti subjekta odustaje se od interveniranja u njegova djelovanja koja drugi subjekt ne odobrava. Tako nastaje civilno društvo. Iako se tolerancija osjeća kao ravnodušnost, u osnovi je moralna vrednota, načelo koje omogućuje druge vrijednosti. Ovo odvajanje privatne od javne sfere, uz težnju za civiliziranjem emocionalnih izboja u javnosti, temeljna je sastavnica nastojanja što ga ovdje želimo zastupati.
Mi danas ovdje na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Zato smo došli unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Moramo jasno znati reći sebi, ali i bilo kome u vlasti, da ne možemo više sebi dopustiti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti.
Božo Petrov je gadno pogriješio i njemu treba osnovni građanski odgoj, pak, nikakva tužba neće pomoći da ispravi nepravdu učinjenu manjinama, osobito homoseksualcima.
Došlo je vrijeme, takvim raspoloženjem već 20 godina pratim Zagreb Pride, da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.
autograf
”Smetam li nekome da reklamira svoja prava? Zbog čega netko ima problem kad ja izreknem svoj stav ili Nikola Grmoja svoj stav? Trebamo biti tolerantni. Očito su oni koji mene prozivaju radikalom, zapravo čisti radikali, jer se ponašaju na način da svatko ima pravo samo na njihov stav. Moje je legitimno pravo tražiti zaštitu za svoju djecu. To što sam tolerantna i mirna osoba, ne daje pravo manjini da mi nameće kako se trebam ponašati i što misliti. Trebaju se probuditi u našoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi toleriramo to (istaknuo D. P.). Ali moraju shvatiti da ću se ja za svoju djecu boriti isto kao što će se oni boriti za svoju. Želim za svoju djecu ono što je društveni konsenzus i stavove temeljene na dokazima, a ne da mi manjina nameće što će učiti moja djeca i kako ću se ja osobno ponašati”.
Ponovimo: Božo Petrov homoseksualnim osobama poručuje: ”Trebaju se probuditi u našoj Hrvatskoj i shvatiti da su u manjini i da im mi toleriramo to”.
Spisateljica Ivana Bodrožić u izjavi za N1 je ovu rečenicu okarakterizirala kao ”fašističku”. Rekla je da ”dugo nije čula izjavu tako fašističku” poput one šefa Mosta. Pretjeruje li gospođa Bodrožić? Ne, smatram da je s pravom zgranuta.
Petrovova je izjava izuzetno netrpeljiva i uvredljiva ne samo za homoseksualne osobe nego i za svaku manjinu jer poziva na stanje latentne agresije većine. Tim više što izjavu daje osoba koja se legitimira kao kršćanin, izjava je poraznija jer kršćanski nauk i moral ne poznaju netoleranciju premda se mnogi kršćani, nažalost, ponašaju netolerantno. Netolerantnost koju manifestira Petrov je, znamo, bila svojstvena fašizmu. Ja bih rekao čak i ovo: da je Petrov ispalio fašistoidnu rečenicu godine
Petrovova je izjava izuzetno netrpeljiva i uvredljiva ne samo za homoseksualne osobe nego i za svaku manjinu jer poziva na stanje latentne agresije većine. Tim više što izjavu daje osoba koja se legitimira kao kršćanin, izjava je poraznija jer kršćanski nauk i moral ne poznaju netoleranciju premda se mnogi kršćani, nažalost, ponašaju netolerantno. Netolerantnost koju manifestira Petrov je, znamo, bila svojstvena fašizmu. Ja bih rekao čak i ovo: da je Petrov ispalio fašistoidnu rečenicu godine.
”Tolerantnost u autentičnom smislu aktivan je stav pojedinca, koji podrazumijeva trpeljivost, strpljivost, povjerenje, poštivanje, blagost, dobrohotnost i obzirnost prema mišljenjima i uvjerenjima onih koji drukčije misle. (…) Tolerantnost je jedna od osnovnih pretpostavki dijaloga. Jer dijalog ne može bez tolerancije, premda tolerancija može bez dijaloga” (Ankica Marinović-Bobinac, Institut za društvena istraživanja, Zagreb, u ”Manjinske crkve i tolerancija”, Društvena istraživanja, Zagreb, God. 5/1996/, Br. 2 (22), str. 399-414).
Osim toga, ”razumijevanje većine za manjinu, kao i solidarnost većine s manjinom, morali bi biti bezmjerno veći, sadržajniji i dublji od razumijevanja manjine za većinu. Kada većina poziva manjinu da se s njome solidarizira, onda je poziva na poslušnost” (Miljenko Jergović, ”Mate Uzinić, kršćanin koji se solidarizira s drugim”, Večernji list, 2. svibnja 2021.).
Božo Petrov je rekao nešto, na kraju krajeva, duboko nemoralno, čak i opasno i zabrinjavajuće. Okružuje nas toliko zla i laži da jednostavno moramo reći i vjerovati da je zlo vrijeme za dobro.
Danas, naime, postaje sve očitije i jasnije da moralno djelovanje nije samo potrebno, nego da je ono uopće temelj ljudskoga života. Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.
Teško da se može ići naprijed bez samosavladavanja i bez tolerancije. Ali tolerancija nije trpljenje nečega, nije ni odustajanje od intervencije u postupke koji se subjektu čine prihvatljivima niti je odustajanje od intervencije zbog nepoznavanja problema ili puke ravnodušnosti. Na striktno moralnome planu tolerancija upućuje na dva ključna problema: nužnost samosvladavanja te odnos brige za drugoga i autonomije.
Tolerancija ne liječi mržnju niti nadomješta ljubav ili solidarnost niti društvo čini sretnim, slobodnim ili bogatim. Ona društvo čini društvom. Sve ostalo tek potom slijedi.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći. Prepoznajete li iz ovih Petrovljevih riječi tu volju? Ja ne.
Kada se svodimo na proračun čiste moći i sračunavanje koristi izgubljena je, dakle, moralna procjena.
Ako neka skupina ljudi jednostavno mrzi drugu, zahtijevali bismo od njih ne toleranciju, već odbacivanje mržnje. I ne smatramo zagriženika tolerantnim ako se preko velikog trošenja psihičke energije usteže djelovati prema svojoj predrasudi. Činjenica da, iako ima mogućnosti, netko nije otišao zapaliti tuđu crkvu ili napisati o nekoj manjini ružan tekst (premda Petrov krivo piše o homoseksualnim osobama), ne čini ga tolerantnim pojedincem.
Ravnodušnost ili neutralnost nisu tolerancija. I to mnogi naši novinari teško shvaćaju. Tolerancija kao praksa potječe iz autonomije kao vrline ili dobra. Samo postojano stanovište o dobrima kao što je autonomija može dati vrijednost izraženu praksom tolerancije. Postavljanje dobra uvijek nas uključuje u tu poznatu situaciju sukoba dobara.
Civilno društvo koje želimo stvoriti u ovim našim sredinama podrazumijeva permanentni, horizontalni pluralizam, sustavnu jednakopravnost sudionika civilnoga društva koja mora trpjeti pluralizam vertikalnog tipa koji je specifičan za političku zajednicu u kojoj se stalno događa supremacija jednoga od nazočnih političkih stajališta.
Tolerancija je princip koji rješava obje napetosti. A nemamo je jer nemamo demokratsku tradiciju. Tolerancija je, čini mi se da je jednom konstatirao prof. Žarko Puhovski, konstitutivna pretpostavka samog opstanka civilnoga društva, a ne tek jedna od vrijednosti koje mu se pridijevaju. Ona, naime, jedina omogućuje da se realizira načelo ”težnje sreći”, formulirano u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti kao striktno individualno – na razini društva stoga jedino pluralno izvodivo – pravo.
”Razumijevanje većine za manjinu, kao i solidarnost većine s manjinom, morali bi biti bezmjerno veći, sadržajniji i dublji od razumijevanja manjine za većinu. Kada većina poziva manjinu da se s njome solidarizira, onda je poziva na poslušnost” (Miljenko Jergović)
Samostalnost individua u civilnom društvu moguća je tek pod pretpostavkom da svaka od njih raspolaže elementarnom i autonomnom moći koja im tek jamči održanje individualnosti u odnosu s drugima.
Polazeći od samo zakonitosti subjekta odustaje se od interveniranja u njegova djelovanja koja drugi subjekt ne odobrava. Tako nastaje civilno društvo. Iako se tolerancija osjeća kao ravnodušnost, u osnovi je moralna vrednota, načelo koje omogućuje druge vrijednosti. Ovo odvajanje privatne od javne sfere, uz težnju za civiliziranjem emocionalnih izboja u javnosti, temeljna je sastavnica nastojanja što ga ovdje želimo zastupati.
Mi danas ovdje na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Zato smo došli unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Moramo jasno znati reći sebi, ali i bilo kome u vlasti, da ne možemo više sebi dopustiti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti.
Božo Petrov je gadno pogriješio i njemu treba osnovni građanski odgoj, pak, nikakva tužba neće pomoći da ispravi nepravdu učinjenu manjinama, osobito homoseksualcima.
Došlo je vrijeme, takvim raspoloženjem već 20 godina pratim Zagreb Pride, da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.
autograf
