Trebaš imati muda do poda da bi shvatio kolika su njegova muda kad je uradio to što je uradio. Kukavice to ne mogu shvatiti. To je kao besa kod kosovskih Albanaca. Kad daš besu, nećeš je prekršiti nikad dok si živ. Ja na to njegovo gledam kao da dao besu. On je prekrižio sve nas ovdje. I ne želi imati nikakvog posla s nama. Kakva god odluka bila, njegova je. I treba je poštovati’, tako mi je ukratko opisao viđenje Branimira Štulića jedan zagrebački intelektualac, njegov vršnjak, koji ne želi biti imenovan ovom prilikom, dok smo nedavno sjedili na terasi kafića Pif u Zagrebu i u razgovoru ga se dotaknuli.
Otišao je Branimir Štulić živjeti preko tisuću kilometara daleko od nas, no izgleda ne dovoljno daleko, a čini se da ne bi bio dovoljno daleko ni da je otišao u Afriku, Ameriku, a ni na Mjesec da se tamo kojim slučajem da živjeti. Bit će i ostat će poput kralja koji je s gnušanjem odbacio krunu i odlučio živjeti u egzilu kao svaki obični smrtnik negdje daleko, u tom istom egzilu. Možda bi tako i bilo, u smislu da se poštuje njegova osobna odluka, da je Balkan silan i da dobro stoji, ali ipak, mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti, zbog čega Štulić i u svojoj sedmoj deceniji života mora do srži kusati karmu svog imena.
Branimir. Brani mir. Brani on svoj mir cijelo ovo vrijeme, ali bez previše uspjeha, jer Balkan mu je tu, na jedan klik zahvaljujući internetu. I opasno ga nervira. Iako je na preko tisuću kilometara od njega.
Njegovi recentni i obimni albumi „Splet“ i „Kavern“ objavljeni na Youtubeu upravo su rezultat Branimirovog branjenja mira. Brani ga onako kako ga je branio u 1980-ima – stihovima i gitarom. Što je više nemira (ili bolje: ‘ne mira’), to je stihova više. Plasira ih onako kako zna, umije i želi – snima ih u svom kućnom bastionu mira. Termini u studijima, tonski majstori, producenti, produkcija… Ne zanima to njega. Iziskuje to živaca i novaca. Za nekog tko svoj rad daje svima besplatno preko Youtube kanala tu računice nema.
Dakle, do it yourself metoda, poznatija kao skraćenica „DIY“. U roku od osam mjeseci Branimir Štulić je, kad se zbroje „Splet“ i „Kavern“ snimio i objavio 70 pjesama. 70 pjesama u svojoj 70. godini života. Znate, postoji problem vezan za vizualizaciju u našoj kolektivnoj memoriji. Naime, Štulićeva dob je u kolektivnoj memoriji zapečaćena kroz desetak jedno te istih prastarih fotografija koje su u medijskoj cirkulaciji, a čovjek će 11. travnja iduće godine napuniti 70 godina.
Nebitno je jesu li te pjesme novi autorski originali, obrade pjesama iz perioda Azre ili pak starogradski biseri, no u toj dobi je malo njih koji su učinili takav pothvat ili bar pomislili na njega, u svjetskim razmjerima gledano. Pokušamo li povući paralele s onima najplodnijima i najpopularnijima poput Dylana, McCartneya ili pak Springsteena, zamislimo ih samo kao eventualno opelješene disidente u stranim sredinama. Zamislimo njihovu motivaciju u tim uvjetima pred nekim četverokanalnim Tascamom, par efekata, standardnom zvučnom karticom i nekim neapgrejdanim Q-Base programom kako šibaju kao na traci 70 pjesama. Da kojim slučajem to nisu priznate kulturne ikone u svojim sredinama, do te mjere da je jedan Nobelovac, a drugi plemić koji svoju titulu nije naslijedio, već je za života stvorio? Te stvari su jednostavno nekompatibilne za bilo koju vrstu mjerenja s radom Branimira Štulića.
Branimir Štulić je u ‘hardcore DIY’ segmentu na način kako je to bio pokojni Daniel Johnston – strahovita snaga i volja unatoč svemu, jer su na strani društveno poraženih, svaki na svoj način.
Takvi su i „Splet“ i „Kavern“ – to su biseri DIY filozofije neokrznuti konzumerističkim načinom razmišljanja, konzumerističkim formatom, time i svima nama znanih oblika tržišne promocije. Pjesme stopljene u jedan niz koje imaju šmek davnih demo snimki (onih koje su mnogima od nas rođenima u XX stoljeću bile ponekad jače inicijacije u rock od regularnih diskografskih izdanja, kao uostalom i fanzini pred regularnim glazbenim tiskovinama).
Na ta vremena podsjećaju stil i korak metrike, i ono najvažnije; lirika. Štulićevo forsiranje efekata koji proizvode jaki hal, ili pak neparno brojanje taktova (tamo gdje uho očekuje četiri četvrtine) proizvodi osjećaj da glazba dolazi odnekud eonima daleko – za neke prljavi zvučni pakao, a za druge, poput mene, nepatvoreni trzaj buntovničkog nerva, nadasve iskren i od poznatog glasa koji se nekad jedva čuje od hala buke oko njega.
Nije li taj hal buke koji ostavlja Branimira u nerazgovjetnosti preslika stvarnosti? Bio taj hal ‘vječito’ uspoređivanje njegovog kasnijeg rada s Azrom ili ga stvarale brojne neautorizirane biografije, a recentno i želja diskografa za objavom albuma „Ravno do dna“, činjenica je da sve to ostavlja živog i originalnog Branimira Štulića u nerazgovjetnosti. Slično ovoj koju je uobličio u dva albuma i sedamdeset pjesama objavljenih u razmaku od nepunih godinu dana.
„Splet“ i „Kavern“ su zato tako opori i prljavi, tako vješto početnički i naivno složeni, točno onoliko koliko treba da Štulić i u svojoj poodmakloj dobi kroz sito prosijava one koji ga vole od onih kojima treba ‘krunski dokaz’ da mu se sa sigurne distance lice zabije u blato i konačno ga se proglasi nakazom.
I, jebiga, uspio je u tome. Meni se „Splet“ i „Kavern“ vrte na repeatu. Taj predivni kaos koji sublimira Azru, Štulićev nerv prema narodnoj glazbi i neke nove izlete, samo šiba iz zvučnika i melje čas neskrivenom nervozom, čas onom sto tona teškom južnjačkom tugom.
Johann Štulić alive and kicking.
Balkan je uspio raspizditi i starca u najboljim godinama. Starac mu je vratio pljusku i servirao ju umotanu u pomije. Balkan, naučen da dobije govno umotano u celofan ostao je pomalo zbunjen u ishitrenim zaključcima da je Johannu ponestalo celofana.
No, u srži je najbolji rokenrol koji netko s Balkana u svojoj sedamdesetoj može isporučiti. Dakako, ako rokenrol doživljavate kroz stav.
