‘Neki od največih Božjih darova su neuslišane molitve.’ – Garth Brooks, američki countru-pjevač i kompozitor (1962- )
Bilo je to u Glasgow-u prije nekih petnaestak godina, u vrijeme kada sam sumanuto trčao za uspjehom i novcem, tražio više, neprestano više i bolje. Tamo sam doputovao kako bih obavio intervju za posao u ODA – Britanskoj agenciji za prekomorski razvoji. Radilo se o interesantnoj funciji, prestižnoj poziciji i, što mi je tada bilo najbitnije, odlično plaćenu poslu. Ovo zadnje mi je bilo posebno bitno, važnije od sigurna zaposlenja i ugodna života kojeg sam već imao u Holandiji.
Doputovao sam kasno popodne, smjestio se u hotel i odmah počeo zadnje pripremao za intervju. Pokušavao sam predvidjeti njegov tok, zamišljao najneugodnija pitanja koja bi mi ispitivači mogli postavljati, smišljao odgovore na njih, tražio formulacije kojima bih mogao pridobiti njihovu naklonost. Bilo je već uveliko iza ponoći kada sam otišao u krevet.
Ustadoh rano kako bih na vrijeme stigao na naznačenu adresu. Taxi, onaj tipičan engleski me dovede na odredište, pred neku bijelu, blještavu palaču, čitav dvorac. Mlada dama me dočeka na recepciji, vjerovatno asistentica, pa povede na sprat. Na kraju dugačkog hodnika po čijim su zidovima visili portreti likova u srednjovjekovnim odoroma, nalazila se sala za intervjue. Djevojka u mojoj pratnji s naporom otvori vrata, teška drvena, majstorski izrezbarena i okovana. Ja udjoh za njom i kročih u neki poveliki hol. Tamo je vec bilo 5-6 kandidata, svi posjedali u to predvorje ispred sale, gdje je čekala selekciona komisija. Tako nas obavijasti mlada dama. Jošnam saopšti da će nas komisija pozivati jednog po jednog na razgovor koji će trajati 30-40 minuta.
Sjedili smo u tišini, na stolicama poredanim uz zid, dvostruko više stolica nego li nas. Neka čudna nervoza se osjećala u zraku, svi kandidati su mi bili kao jedan: šuteći nešto zapisuju, pa čitaju zapisano, nečujno miču usnama, u sebi ponavljaju. Onda pogledju unaokolo u okupljena lica, mjerkaju ih pokušavajući da procijene da li su drugi manje dobri, jesu li oni sami bolji od ostalih. Potom opet spuštaju glavu prema papirima i papirićima razastrtim po aktovkama na njihovu krilu, čini se čine posljednje pripreme.
Ja u toj tišini počeh ćaskati sa jednim Indijcem što je sjedio pored mene. Nekako mi se učini simpatičnim i prijateljskim nakon osmijeha što mi ga uputi kada su nam se sudarili pogledi dok su istrazivački lutali preko lica prisutnih kandidata. Ne razmijenismo više od nekoliko rečenica kada sekretarica, neka srednjovječna gospodja stroga lica prozva moje ime, a onda me zamoli da krenem za njom. Ja se ustajući sa stolice zahvalih Indijcu na kratkoj konverizaciji i pružih mu ruku. On stade na noge, prihvati moju šaku i stegnu je srčano, dok je drugom rukom toplo pridržavao naše desnice zagrljene u pozdravu. Opet mu ugledah osmjeh na licu i blještavo bijele zube. Nakon kratka rukovanja poželi mi sreću tiho prozborivši: ’Good luck, Sir! All the best!’ Pa onda još jednom ponovi isto. Potom se okrenuh prema sekretarici i u istom trenu osjetih tapšanje po ramenu, dva blaga dodira dok sam kročio da slijedim njen put ka sali za intervjue. To je bio on, Indijac. I pri tom me je još šapatom blagoslovio izustivši sasvim tiho, gotovo nečujno ‘God bless you’ dok sam se bio udaljavao.
Intervju je bio veoma iscrpljujući, komisija, njih 4-5 su me mljeli svakojakim pitanjima. Neka su me zbunjivala, čak bila provokativna. Valjda je to bio njihov način da vide kako kandidati reaguju na nepredvidive situacije. Bilo kako bilo, ja ne dobih taj posao za kojeg sam tada mislio da je posao iz mojih snova, a čijeg se naziva i opisa danas više i ne sjećam. Jedino što mi se urezalo u pamćenje je moj kratki razgovor sa Indijcem, onih nekoliko riječi ohrabrenja koje mi je bio uputio prije intervjua, i ta naša neduga besjeda nakon što sam iscrpljen propitivanjem komisije izašao iz sale. A evo kako se sve zbilo.
Jedva sam preživio taj intervju. Kada sam u povratku kročio u predvorje puno zabrinutih i pomalo uplašenih kandidata što su čekali da budu prozvani, odmah me presrete široki osmijeh i nìska snježno bijelih zuba ‘mog’ Indijca. Krupnim crnim očima me upita kako je bilo, a onda to tiho ponovi na onom, pomalo čudnom engleskom jeziku kakvim govore svi njegovi sunarodnjaci: ‘Was it O.K. Sir? Do you have a good feeling about the interview?” zapita me prijateljski toplo, gotovo očinski o toku i ishodu razgovora. ‘Not bad, not bad at all’ – odgovorih ja dajuci mu do znanja da je sve bilo dobro. I ne mogoh da se suzdržim, a da ga ne upitam nešto što sam htio još dok sam ulazio u salu za intervju, nešto zbog čega se umalo ne vratih da mi pojasni još prije nego što ću se sresti sa selekcionom komisijom. Rekoh mu: ‘Meni je pomalo čudno da ste mi zaželjeli sreću na intervjuu, da mi poželjeste da uspijem. To nisam očekivao od neznanca, još manje od direktnog konkurenta za ovaj dobar posao, od nekoga ko takodjer želi da zasjedne na ovu visoku i izvrsno vrijednovanu poziciju.’
On ponovo razvuče usne u meni već poznat i drag osmjeh, te odgovori: ’Istina je, ja bih tako volio da dobijem ovaj posao, ali opet, samo ako je to volja moga Gospoda, ako je to dio misije koju je on meni za život namjenio. Znam i potpuno sam ubjedjen da, ukoliko ne dobijem ovaj nadasve zanimljiv mi i privlačan posao, da Bog ima bolji plan za mene, mnogo bolji. Najbolji! Tako ja mislim, tako osjećam i vjerujem’, zaključi on i zaželi mi lijep i ugodan ostatak dana sa onim ljubaznim “Have a nice day, Sir.’ Ja mu se zahvalih na odgovoru i poželih mu uspjeh na intervju-u istim njegovim riječima koje, ni sam ne znam kako, potekoše direktno iz moga srca: ‘Good luck Sir and God bless you.’
Nekoliko sedmica kasnije primih žutu kovertu sa teškim kraljičinim grbom sprijeda i suhim pečatom odozada, onim što ga nose sve pošiljke upućene od kakva britanska državna ureda. Bilo je to pismo moga nesudjena poslodavca u kojem mi zahvaljuju na pokazanom interesu za oglašenu funkciju, ali žale što me moraju izvjestiti da su je ponudili jednom, takodjer izvrsnom kandidatu koji je imao nesto više iskustva na sličnim poslovima, izvjesnom gospodinu M. Desai-ju. Odmah prepoznah indijsko porijeklo navedenog prezimena i bi mi drago. Postade mi toplo oko srca. Istinski toplo.
Odbijenica za posao u Glasgow-u: upomena mi na susret sa gosp. Desai
Ja ostadoh raditi u Holandiji. Moj put zivotni put se nastavio drugim tokom, nije isao preko Glasgowa. On je je krenuo ka medjustanici koja se srce zove. Poveo me ka spoznaji da prava i trajna radost nije u blještavoj karijeri, zavidnim pozicijama i visokim plaćama, već u neprestalnom otvaranju srca kako bi bilo spremno ugostiti druge, ponuditi im toplinu, suosjećati sa onima koji pate i samuju, koji nas trebaju. Život mi je pokazao da je istinska sreća u potpunom predavanju, a ljubav u davanju. Da, naučio sam da moj život nije samo moj, da je najmanje moj, već da ga živim zajedno sa drugima s kojima sam nerazdvojivo, sudbinski povezan – uključujući i okoliš u kojem naši životi teku.
A kada sam nastavio iz te medjustanice, nisam samo gledao više pozicije i veće plaće za sebe. Tražio sam da me život povede tamo gdje će moji talenti i znanja najviše biti od koristiti, tamo gdje ću radeći i djelujući najviše moći doprinijeti opštem dobru. Tamo gdje će moja ovozemaljska misija biti ispunjena. Tako sam se počeo i moliti.
Molio sam se sve dok moja molitva nije bila uslišena. I od tada stalno molim tu istu tu molitvu. Molim je i danas. Svakodnevno.
**********
Nedavno pročitah jedan zanimljiv odlomak u omiljenoj knjizi moje mame, a i meni sada dragu štivu. On mi pojasni zašto često ne dobijemo ono što želimo, ono čemu se skrštenih ruku i klečeći molimo. Tamo (Jakovljeva 4:2-3) doslovice stoji: ‘Hoćete sve ono što nemate i zbog toga otimate i ubijate. Ljubomorni ste na ono što drugi imaju i hoćete im oteti. A razlog što nemate je da ne molite i ne tražite od Boga. A i kada tražite, ne dobivate jer su vam namjere pogrešne – hoćete za sebe ono što samo vama i jedino vama može priuštiti tjelesno zadovoljstvo.’
Kada ovo pročitah u trenu shvatih da je onaj ‘moj’ Indijac već mnogo prije mene zavirio u korice iste knjige, da je iz nje naučio kako treba moliti i tražiti. Da je saznao kako treba živjeti. Ne sebično i jedino za sebe, ne obazirući se na ovozemaljski i kosmički sklad koji time narušavamo, već velkodušno, tražeći ono što će biti za našu i ujedno za opstu dobrobit, ono što će se uklopiti u sveopštu harmoniju koju za nas i za sve druge tako brižljivo načini naš stvoritelj - Bog ili Ljubav. Meni su oboje isto, tek dvije strane jedne proste jednadžbe.
