Božiće smo slavili kod naše bake na Bjelavama, tamo nas je vodila mati. To je uz Uskrs bio jedini vjerski praznik kojem smo prisustvovali i u kojem smo sudjelovali. A ta naša sudjelovanja su se svodila na kićenje jelke i tucanje šarenim jajima. I dakako, na duga objedovanja za blagdanskom trpezom. Tada bi kod bake na ručak dolazio i naš otac, na par sati, ne više.
“To nisu moje svetkovine“, govorio je mami u dane prije praznika, dok ga je ona ubjeđivala da dođe na Bjelave, da je to red. I on bi navraćao, ali iz poštovanja prema baki, ne prema prazniku i religiji koja ga je uvela. Njegovi praznici se nisu obilježavali okićenim jelkama i pošaranim jajima, nego crvenom bojom: crvenim karanfilima, crvenim proleterskim zastavama, crvenim maramama i glasnim pjevanjem Internacionale i partizanskih pjesama.
Taj Badnjak smo došli kod bake, kao i obično, prije smrkavanja. Baka i tetka Angela, koja je živjela s bakom, postile su, pa je rana predbožićna večera bila bez mesa i bez kolača. Ništa posebno, kuhana riba i posno zelje, i sušeno voće kao desert. No nama ta večera nije ni bila važna, mi smo čekali sumrak da tetka iznese kutije s nakitom kako bismo zajedno s njom počeli kititi jelku, krisbaum, tako ju je zvala baka Ana.
Nakit su činile žućkaste kugle i zvjezdice po kojima je svjetlucalo nešto sitno, nalik na tucano staklo. Šiljak, koji je dolazio na vrh jelke, bio je od istog materijala. Mi smo vješali nakit na niže grane, tetka na one visočije i na sam vrh. Uz nakit su išle i male metalne štipaljice na kojima je s gornje strane bila posudica, nešto nalik rascvalom napršnjaku. Tu smo umetali kratke šarene svijeće. Potom je dolazio meni najdraži dio kićenja, stavljanje šećernih bombona na grane jelke. Bile su to najobičnije šećerne štanglice umotane u srebrenasti ili zlatkasti staniol, s kratkom niti bijelog konca kojom su se kačile na jelku. Ništa posebno, ali meni su bile ukusne - dobivao sam pokoju nakon Božića, kada se skidao nakit s jelke, nikada prije. Na kraju smo čitav bor posipali komadićima bijele vate, pa bi izgledao kao prekriven snijegom.
Kada je kićenje završeno, a mi večerali, došao je trenutak paljenja svijeća i sjedanja pored bora, uživanja u posebnom prizoru. Prethodno je tetka ugasila sijalicu u sobi, tako da je u polutami jelka izgledala veličanstvena, bajkovita. Svijeće su titrale, njihovo svjetlo se odsijavalo na nakitu posutom staklenom prašinom, zlatni i srebreni bomboni su povećavali magiju. Bomboni, bomboni… ja sam samo u njih gledao, na njihovu slast mislio. A nije ni čudo. Bio sam ih željan.
*****
Slatkiše smo samo iznimno dobijali. Bilo je to prvog u mjesecu kad je otac primao plaću. Tada se išlo po fasungu, mjesečnu nabavku hrane za domaćinstvo. Tom zgodom bi nam roditelji kupovali po jednu mliječnu čokoladu od 100 grama, Galeb, s plavim omotom i slikom morske ptice na njemu, ili Seka i Braco, s likom djevojčice i dječaka – to su bile jedine čokolade koje su se tada mogle kupiti u prodavnicama.
Taj dan bismo mi djeca praznovali. Odmah po dolasku kući odlomili bismo nekoliko kockica čokolade i dugo gustirali, lagano ih premećući po ustima i držeći pod jezikom. Ostatak smo sklanjali za drugi dan, treći… Ta čokolada nam je trajala sve do sredine mjeseca, ponekad i duže.
Mama nije pekla kolače, tek bi nam ponekad davala slatki kakao-napitak ili po šolju sutlijaša, u mlijeku gusto kuhane riže, zaslađene šećerom. Ja ga nisam volio, svaki dan smo to dobivali za užinu u školi, pa sam dio maminog deserta krišom doturao sestri.
Ne znam da li se to smatra slatkišem, ali smo za vrijeme igre u kućnom dvorištu dobivali kriške kruha namazane svinjskom mašću preko čega je mati, ponekad, umjesto bibera ili mljevene paprika, posipala sitni kristal šećer. Dvije podebele šnite bi nam zamotala u novinski papir i bacala s trećeg kata. Prethodno bismo mi poslali porudžbu odozdo, iz dvorišta, dovikujući majci da bi nas čuo sav komšiluk.
“Mama, kruha-masti!!!“
Za koji minut, smotuljak bi letio kroz zrak. Rijetko smo ga uspijevali uhvatiti rukama. Kao po pravilu, pao bi nam pod noge, otvorio se i kruh bi se našao na zemlji. Bili smo sretni kada ne bi prizemljio na namazanu stranu.
*****
Gledao sam u okićenu jelku, a ustvari zurio u bombone na njoj. U jednom trenutku začu se bakin glas iz kuhinje, mama i tetka pođoše tamo. Sestra je gledala za njima. Shvatih da je to prilika. Munjevito ustadoh, protegnuh se da dohvatim bombon sa bora. Pritom nespretno laktom zakačih štipaljicu sa svijećom, ona se otkide s grane i pade na pahuljicu od vate. Vatra zahvati tu, pa susjednu pahulju, pa još nekoliko. U tren je pola jelke bilo u plamenu.
Ja se uplaših, sestra vrisnu. U sobi se začas nađe tetka, proviri, pa u sekundi dignu ponjavu s poda i baci je preko jelke. Onda ode po škaf vode i poli jelku, jednom pa drugi put. Vatra se ugasi. Iz dima izroni jelka, napola izgorena, nekako jadna, obješenih golih grana. Nakvašeni komadi vate davali su joj još žalosniji izgled.
Tetka upita kako se sve desilo, sestra reče da ne zna, da ona ništa nije dirala. Ja zamuckujući ponovih njene riječi. Tetka me sumnjičavo pogleda, zamrda glavom, ali mi ne reče ništa, nego govoreći sebi u njedra izusti:
“Hvala Bogu da se sve ovako završilo. Mogla je čitava kuća planuti.“
Onda se sagnu da pokupi krhotine razbijenog nakita što je popadao po podu kad je ponjavu bacila preko zapaljene jelke.
Ubrzo svi pođosmo na spavanje, puno prije ponoći i Božića. Ja sam još dugo ležao u krevetu, budan, strah me hvatao pri svakoj pomisli na protekli događaj.
Uto se oglasiše zvona s Katedrale. Znao sam da ona obilježavaju nešto posebno, nešto važno. Baka je u tim trenucima uvijek ustajala sa stolice i krstila se. Iako nisam razumio značenje njenog gesta, zavukoh se pod jorgan i krišom učinih isto.
(iz autorovog još neobjavljenog romana PEČATI DJETINJSTVA, OTISCI MLADOSTI)
