‘Srce mora biti čisto. Tu se nema šta više dodati.’ –Yogaswami, cejlonski mislilac (1872-1964)
Otisnuo sam se vani još prije četvrt stoljeća, u jesen 1989. Pošao sam u Holandiju, kasnije još dalje, u Irsku No, za svaki praznik sam dolazio u Sarajevo, redovno, jednako često prije i poslije rata. To je moj rodni grad, grad u kojem je donedavna živjela moja majka. Išao sam mu dva, tri, ponekada i više puta godišnje. To je grad kojeg volim. Zbog njega sam godinama patio u tudjini sve dok tudjina nije postala moj dom. I sada ga volim. Volim prijatelje koji u njemu žive, volim ulice po kojima sam kao dječak šetao, kao mladić ljubio. Zato mu se i danas vraćam. Doduše rjedje otkako mame više nema.
Tokom mojih posjeta gradu obišao bih i rodjaka Petra. Istina, počeo sam ga vidjati tek odnedavno, za mojih skorašnjih dolazaka u Sarajevu, ovih poratnih. Bio je nešto stariji od mene, ali meni nekako preozbiljan, pa se zbog te njegove ozbiljnosti, više nego li zbog razlike u godinama, nismo družili dok smo bili momci, pa ni kasnije kao zreli ljudi. Osim toga, njega je oduvijek zanimala politika, mene nikada. Ukratko, nismo bili naročito bliski, ali pošto je većinu srodnika i sa majčine i sa očeve strane rat rasuo po svijetu –onom ili ovom- počeli smo se sretati kada god bih došao u rodni grad.
Za jedne moje posjete njemu i supruzi mu Azri, dok smo nakon večere opušteno ćaskali uz izvrsno čitlučko vino, on reče nešto što ne mogu ni danas zaboraviti. Unesen u priču o ratu u Bosni, dvostrukom ratu kojeg je on proživio u Sarajevu (‘Izvana - srpska vojska granatira grad, snajperisti odstreljuju nevine po ulicama, a iznutra – kriminalci i svakojak probisvijet unosi anarhiju u ono malo reda što su ga zvanične vlasti nastojale uspostaviti…’) on onako, odjedanput, nevezano za tekuću priču, sav ozbiljen izusti : ‘Čovjekov identitet čine ništa drugo nego li njegova zemlja i nacija, njegov jezik i njegova vjera - bez toga je on ništa. Baš ništa! Zapamti Brano, i tebe odredjuju te tri stvari - tvoja rodna zemlja i zemlja tvojih očeva, tvoje hrvatsko porijeklo i jezik, tvoja katolička crkva i vjera. To je suština tebe, tvoj identitet, tvoja lična karta. (‘osobna’ to je izraz kojeg je, čini mi se, upotrijebio). Tvoja ID card. Ostalo su tek sitnice, manje važni detalji.’ Azra pogleda Petra, pa mene istovremeno klimajući potvrdno glavom dajuci nam na znanje da odobrava suprugove riječi.
Ja zastadoh za tren, zanijemih zbunjen Petrovom iznenadnom i meni čudnom konstatacijom. A onda se polagano vratih u njegovu priču koja je već bila nastavila nekim drugim pravcem, o aktuelnoj političkoj situaciji u zemlji ili o predratnim danima, ne sjećam se više. No, vratih se tek jednim uhom. Moj um je još uvijek preradjivao njegovu izjavu o mom identitetu i mojoj ID. Možda bih je ja bio zaboravio da je nije ponovio dva puta, jednom onako uopšteno, kao, to je apsolutna i svima znana istina, a drugi put koristeći dedukciju: u smislu, svi ljudi su definisani tim trima odrednicama – ti Brano si čovjek – dakle, i ti si njima odredjen.
Večer sa Petrom je nekako tekla dalje, ja sam mehanički klimao glavom potvrdjujući njegove riječi koje uistinu nisu dopirale do moga uma. Samo su se te dvije rečenice vrtile u mojoj glavi. Sve do rastanka na njegovu pragu.
A kada sam mu rekao zbogom, te dvije rečenice su počele da se uvrću u moj mozak još jače, nekako bolno, baš kao da mu dva svrdla probijaju koru i ulaze u dubinu njegove sive mase. Duboko, do samog jezgra. Da bih se odbranio od te boli počeh grozničavo analizirati svaku riječ koju je Petar izgovorio. I odmah mi se nametnu ona najčešće ponovljena riječ ‘tvoja’, riječ koju je nekako posebno naglašavao prije nego bi izustio riječi ‘zemlja’, ‘hrvatsko porijeklo i jezik’, ‘katolička crkva i vjera’. ‘Kako moja, šta moja?’- pitao sam se naglas hodajući besciljno ulicama već odavno usnula grada. Pa ja niti jednu od te tri stvari nisam osjećao kao nešto posebno važno, nešto bez čega ne mogu ili nešto što bi me izdvojilo od drugih i dalo mi poseban identitet i značenje. Možda su one, jedna, dvije ili sve tri računale da sam ja njihov, ali za mene one nisu bile ni posebno bitne, niti posebno moje. U svakom slučaju ne toliko bitne i ne toliko moje da bi se mene njima odredilo, da bih se ja na njih sveo, na njih reducirao.
Šetajući nastavih odgonetati značenje ostalih rodjakovih riječi – ‘zemlja’ je ona što je prvu pomenu. Svijet sam ugledao u Sarajevu, a Jugoslavija je bila upisana kao zemlja moga rodjenja. Tako su me i odgajali. Sada mi kažu da je to Bosna. Bilo kako, to sve se desilo mimo mene. Drugi su odabrali moju rodnu grudu, bez moga znanja i pristanka. No, i pored toga ne žalim se na nju, to nikako. Ali da sam mogao birati zemlju sopstvena rodjenja, nije sigurno da bih baš nju izabrao za moju nastambu – nju pored toliko drugih za koje se bogati ovog svijeta otimaju i u koje se tiskaju ne pitajući za cijenu. To sam spoznao šetajući kejom duž ženevskog jezera, vozeći se uz kalifornijske obale Pacifika izmedju prelijepih mjesta nazvanih po sveticama Monii i Barbari, pohodeći taverne u marini blještavo bijele Marbelje.
Imam jezik maternji, ni njega nisam birao. Drugi su me njemu učili naivno misleći da je to najbolje što su za me odabrali. A ispade drugačije. U zrelim godinama sam morao učiti dva druga jezika, utrošiti mnogostruko više energije da bih tečno vladao tim orudjem u ustima kako bih si otvorio velika vrata života. Povrh svega, moj maternji jezik nije bio hrvatski, bar ne onaj kojim se služi moj rodjak Petar, govorila spikerica Helga Vlahović i na kojem je pisao zagrebački Vjesnik. U mojoj kući se govorilo na način kako su čitane vijesti Radio Sarajeva, a pisalo slično kao što je stajalo u ‘Oslobodjenju’ i ‘Malim novinama’ koje bi nam nedjeljom ujutro neka sjenka gurnula ispod ulaznih vrata da bih ih ja onda otišao uzeti, a potom se uvući u očev krevet, smjestiti glavu na njegovo toplo rame i čitati zajedno s njim sve dok mati ne bi rekla da je doručak na stolu. Taj jezik kojeg sam učio na ramenu moga oca smo svi u školi zvali srpsko-hrvatskim, popularno ‘es-ha’. Ja i danas govorim tim jezikom, moja djeca takodjer. Za rodjaka Petra i sve one sa ličnom kartom što sliči njegovoj, tog jezika sada nema, za njih on više ne postoji.
Vjeru, koju bih trebao navoditi kao moju samo zato jer je to bila vjera mojih djedova (nikako vjera moga oca, on je vjerovao u socijalizam, bio sarajevski ilegalac, partizan i ateista), su drugi izabrali za mene. Ne ja, moji preci su to učinili umjesto mene. Možda iz straha da ih okolina kao inovjerce neće prihvatiti, da će ih osuditi i izopštiti. Možda iz pukog interesa, iz šićardžijskih razloga jer je uvijek bilo da su oni koji su se priklanjali vjeri vladara imali manje namete i daće. Najvjerovatnije iz neznanja – izabrali su onu koja im je pod nos bila poturena jer nisu znali da postoje druge. Onako nepismeni nisi bili kadri čitati ni svoje, a kamo li tudje svete knjige. Gutali su ono sto im je poluuko svećenstvo predstavljalo kao vjeru i spasenje. Gutali i bez pogovora prihvatali. Ja tako nisam mogao, nisam htio, i neću.
Ja sam tražio moju vjeru, onu koja će odgovarati mome biću, koja će ući u moje srce. Nekako prirodno, prvo sam probao da slijedim onu mojih djedova, ali nije išlo. Neću da je krivim, ne volim krivicu bacati na druge – recimo meni nije ‘legla’. Mom djedu jeste. Tragajući za vlastitom vjerom pročitah tomove knjiga o većini postojećih – razasutih od Indije do Pacifika i od Perzije do Haitija. Pa počeh slijediti jednu, probati drugu, okušati treću. I vidjeh da je i to dobro - baš kao tri domovine, tri jezika isprobati. I evo, na koncu, pronadjoh vjeru svoju, djedovu i Petrovu zaboravih. Pronadjoh mog sopstvenog Boga, jedinog, unikatnog, onog što u mome srcu prebiva. Boga koji se ljubav zove, a na ljubav odaziva. Njega sada slijedim i Njemu se jedinom klanjam
Jutro je već svitalo nad Sarajevom, ono najljepše, majsko. I onda mi namah prostruji kroz glavu da su sve tri stvari što po Petru i sličnima čine moj identitet, drugi odabrali za mene. Odlučivali su o tome kada ja nisam imao izbora - dok sam bio dijete, ili čak prije toga. Na moju sreću, ja im se nisam pokorio. Radoznao kakav jesam, ne pristadoh na to. Oduvijek sam želio da vidim jesu li mogli šta bolje da mi podare, ostave u miraz kakvu srećniju zemlju, moćniji jezik, topliju mi religiju. Decenijama lutajući po svijetu, često mučeći se s drugima ili protiv sama sebe, otkrih da u božjoj bašti koja se svijet zove ima mirisnijeg cvijeća nego u djedovoj. I ja se ne vratih djedovu ognjištu, niti djedovini. Ostadoh da udišem te zanosne mirise velike bašte našeg Stvoritelja. Šetajući godinama po tom perivoju ja zaboravih identitet, onaj kojeg mi sinoć za stolom htjede poturiti rodjak Pero, onako zdušno i žustro nabrajajući: ‘tvoja zemlja - tvoj jezik - tvoja vjera!’. I odjednom se sav naježih jer me eho ovih rodjakovih riječi, što je još odzvanjao u mojim ušima, podsjeti na kukaste i krištave govore što u transu završavahu istim ritmom, sa ‘Ein Volk, ein Reich, ein Führer ! ’
Šetajući u to prelijepo majsko praskozorje shvatih da sam već davno raskrstio sa svakim identitetom koji sliči onom čiju mi definiciju Petar prethodne večeri gordo izdeklamova. Ja takav identitet nikada nisam imao, niti sam ga takvog želio imati. Ja sam osjećao nešto drugo. I po tom osjećaju sam tragao. U sebi i u ljudima sam tražio stvari po kojima ćemo se prepoznati i privlačiti. Pri svakom susretu s novim ljudskim bićem sam tragao za odrednicama koje će mi govoriti o njemu kao unikatnoj božanskoj kreaciji, o njegovim talentima i vrlinama, o njegovim posebnostima, onima koje će nas istovremeno spajati i kazivati nam da smo jedan rod. Da smo svi jedno.
U početku sam gledao na pogrešne znakove. Pazio sam na koji način ljudi hodaju, kako govore, koje cipele biraju, kako se češljaju. Posmatrao sam i sebe kroz to ogledalo, uporedjivao se s drugima. Pitao ih gdje su zaposleni, šta rade, gdje stanuju i s kim, odakle dolaze. Odgovarao im na ista pitanja. No, trud bijaše uzalud. Pored svih mojih nastojanja nisam mogao doseći šta su ti ljudi, po čemu se razlikuju od mene, u čemu sam im sličan. Nisam mogao odgonetnuti ko su, nisam im mogao pokazati ko sam ja. Pitajući ih saznavao sam o njihovim poslodavcima, o prodavnicama u koje zaviruju, o ulicama i kvartovima gdje stanuju, a o njima ništa, ili skoro ništa nisam doznavao. Ni oni o meni. I pored svih tih ispitivačkih napora ostajali smo anonimni jedni za druge, nas identitet je ostajao tajnom. Bivao skriven iza fasade naše pojave - nejasan, tek nagovješten, nešto kao silueta nas samih.
A onda sam počeo gledati u oči ljudi, ta vrata ljudske duše. Dozvolio sam da i oni gledaju u moje. I šta sam najčešće vidio? Osmijeh, blag i topao osmijeh. Osmijeh kao poziv na zbližavanje, na otvaranje srca, na ispovijedanje i intimnu priču. Poziv da saslušamo priču sagovornika o njegovim snovima, radostima i bolima. Poziv da mu mi kažemo našu priču. To je obostrani poziv na legitimisanje, na razmjenu naših osobnih isprava, na pokazivanje najintimnijih tajni duše, na otkrivanje našeg srca.
Vježbajući ovu igru zbližavanja očiju i duše upoznao sam ljude, otkrio ko su, šta nose u srcu. Otkrio sam njihov pravi i jedini identitet. Istovremeno sam im otkrivao ko sam ja, koliko sam drugačiji od njih i kako to drugačije što je u meni mogu podjeliti s njima. Spoznao sam da je SRCE jedina odrednica mog i njihova identiteta. Spoznao sam da je moje srce osobni dokumenat na osnovu kojeg me ljudi prepoznaju -– ako je zlo, oni će brzo saznati ko sam i kloniće me se, ako je pak toplo, puno ljubavi i razumijevanja, poželiće biti u mojoj blizini, upoznati me i dijeliti moje darove s njihovim. Ako im otvorim srce sve će im se o meni kazati - neće im trebati moja lična karta, moj ID sa podacima o zemlji rodjenja, maternjem jeziku i religiji mojih djedova.
A ni Petrova im neće trebati kada ga sretnu. Dakako, ukoliko im ponudi otvoreno srce. Čitavo.
U Dublinu, juna 2012
