Prve razrede osmoljetke pohađao sam u Vježbaoni koja je bila u zgradi Učiteljske škole, na Obali. Sjećam se, u učionicu su nam dolazili maturanti te škole pa su, pod budnim okom svojih profesora, izvodili nastavu s nama i vježbali se za skorašnji posao učitelja. U njoj je, u vrijeme kada sam krenuo u školu, bio naš susjed Filip, u četvrtom, završnom razredu.
Jedne nedjelje dođe kod nas kući i saopšti da će za ispit morati održati školski čas s prvačićima, i to s mojim razredom. Zamoli roditelje da sa mnom prođe kroz gradivo. Moji se složiše i on odmah krenu.
Govorio je o narodima koji žive drugdje po svijetu, u Africi, u Aziji, ispod Sjevernog pola. Pritom je otvarao knjigu sličnu slikovnici u kojoj je uz malo teksta bilo pokazano ono što će izložiti na školskom času. Sa mnom je tu večer prošao sve, ne jednom nego par puta. I pred oba moja roditelja. Vježbao je kako bi razbio tremu pred sutrašnji nastup u punoj učionici.
Ja sam zapitkivao, upadao mu u riječ, radoznalo htio saznati i više nego je u knjizi bilo kazano. Sve mi je bilo novo, nikada ranije nisam vidio ljude drugih rasa, u drugačijim odijelima, u nastambama koje ne liče na one u Sarajevu, niti slušao o prašumama i zvijerima koje nisu bile nalik lisici ili vuku. Filip je bio strpljiv, upućivao me u sadržaj slikovnice, očekivao je da sve dobro zapamtim. I onda smislio dva pitanja koja bih ja trebao postaviti u razredu, na času koji on bude vodio. Bila su to pitanja tipa koliko je slon velik, je li veći od konja, i šta jedu Kinezi umjesto kruha.
Odgovore mi je rekao, ja sam pitanja u vezi njih ponovio. Sav zadovoljan, Filip ustade od stola, pozdravi se sa svima i pođe van.
Kad je bio na vratima, Filip se okrenu mojima.
“Hvala vam za pomoć u pripremi sutrašnjeg časa, to sam zaboravio reći. A i Bogu hvala što nas je okupio. Večeras ću mu se moliti, pozvati ga da sutra na nastavi bude uz mene i uz Branu, da nam pomogne. Tako me mati posavjetovala.”
Ja se obradovah kad čuh da će Filip dovesti na čas nekoga koga je moja baka s osmijehom spominjala, kome se uvijek na pomoći zahvaljivala. Htjedoh mu reći da ga svakako pozove, da će mi biti lakše ako taj bude sjedio uz mene. No otac upade Filipu u riječ, meni ne dozvoli da kažem svoje.
“Ne zahvaljuj nam, to smo draga srca tebi uradili. A što se Boga tiče, nemoj ti njega prizivati ni Branu mu spominjati. Nego, kod kuće ponovi gradivo još par puta, pa ne trebaš brinuti za sutra”, reče mu otac.
Dok je izlazio, susjed se još jednom okrenu i glasno dobaci ocu:
“Hoću, čika Anto, sve ću opet ponoviti, još prije večere. Hvala na dobrom savjetu.”
Narednog dana, Filip se pojavio u razredu. Bio je sam. Vidno uzbuđen, pozdravio je svoje profesore i našu učiteljicu, a onda nas đake. Na katedru je položio povelike smotuljke papira i odmah počeo s nastavom. Pričao je o raznim narodima, Afrikancima i Indijancima, Eskimima i Kinezima, i o dalekim predjelima. Pritom je povremeno zastajkivao da bi sve potkrijepio crtežima s papira. Pri kraju časa se obrati nama đacima, pozva nas da postavimo pitanja ako ih imamo.
Nakon trenutaka mukle tišine, shvatih da je došla prilika za koju me jučer pripremao. Dignem ruku s ispružena dva prsta. On me prozva, i praveći se da me ne poznaje, upita za ime. Ja se predstavih. Reče mi da slobodno postavim svoje pitanje.
Htjedoh postaviti jedno od dva pitanja koja sam s njim dogovorio, ali iznenada meni dođe nešto drugo na pamet. Svjestan da već znam odgovore na oba s njim pripremljena pitanja, osjetih da je prilika da saznam još nešto novo, nešto na što odgovora nisam imao, a zagolicalo me tokom njegovog izlaganja. Moja radoznalost me snažno vukla na tu stranu.
Lomio sam se, ali samo par trenutaka. Za to vrijeme je Filip samouvjereno, visoko uzdignute glave, kružio pogledom po razredu. Znao je šta ću ga upitati, imao je spreman odgovor kojim će zadovoljiti svoje profesore.
A onda iz mene izleti pitanje, moje, ne njegovo.
“Da li se Eskimi rađaju u onom krznu?“
Kad ču moje pitanje, Filip se zapanji, sav pocrvenje. Na tren stade kao ukopan. I sam se prepadoh, pomislih kako sam nešto loše uradio, grdno pogriješio.
Potom zbunjeno, pomalo zamuckujući, poče pričati o igloima koje Eskimi prave od leda, o hladnoći što u njima vlada, o velikim ribama kojima se ti ljudi hrane. Odgovor o tome otkud krzno na Eskimima nije nam davao. Mislio sam da će i to doći na red. No utom se oglasi školsko zvono.
Na Filipovom licu se ukaza smiješak, znak olakšanja. Onda nabrzinu i još pomalo smušen, završi čas i poče kupiti role papira sa stola. Njegovi profesori su izlazili iz učionice.
Meni priđe moja učiteljica i pomilova me po glavi.
“Tvoja pitanja i mene ponekad zbune. Ali to si ti, Brano.”
Onda i ona pođe van. Prije negoli je napustila učionicu, okrenu mi se i dobaci:
“Nastavi tako. Slobodno postavljaj pitanja, i traži odgovore. Samo tako ćeš doći do znanja.”
