Branitelji mogu sve, za njih ne vrijede zakoni - jer branitelji su zakon. Mi "gnjavitelji" smo oni koji plaćaju porez. Porez kojim se plaća Zoran Milanović i njegova vlada, ali i branitelji koji su iznad zakona. "Gnjavitelja" je u ovoj zemlji ogroman broj. Baš kao što branitelji silom mogu iznuditi sve, tako "gnjavitelji" argumentima ne mogu postići ništa. Branitelji i "gnjavitelji" su dvije jasno suprotstavljene skupine i jaz između njih postajat će sve veći.
Nakon 25 godina, otprilike to je to. Postoje "branitelji" i oni koji to nisu. Branitelji tako mogu sve, za njih ne vrijede zakoni - jer "branitelji" su zakon. Zakoni koji su u ovoj zemlji Ustav, pa sve ispod toga su za nas "gnjavitelje". Poprilično je čisto tko su "branitelji", pa da objasnim tko su "gnjavitelji".
Imali smo situaciju kada ministar pravosuđa Orsat Miljenić, snimljen kamerom mobitela, razgovara s čovjekom koji moli, moli posao za svoje dijete. Orsat Miljenić obećava pomoći čovjeku oko zaposlenja djeteta. Kasnije, nakon velikog pritiska javnosti, Zoran Milanović je ispričao svojegministra pravosuđa tako što je očajnog čovjeka koji moli posao za svoje dijete nazvao "gnjavatorom". Tako smo mogli čuti od drugih ministara da se oni svakodnevno tako nađu pod pritiskom "gnjavatora", odnosno "gnjavitelja", kako ću ih ja od danas nazivati.
Mi, "gnjavitelji" smo oni koji plaćaju porez. Porez kojim se plaća i Zoran Milanović, ali i "branitelji" koji su - kako to žele pokazati pripadnici političke kaste - iznad zakona. "Gnjavitelja" je u ovoj zemlji ogroman broj. "Gnjavitelji" su 300 000 nezaposlenih, 320 000 blokiranih. "Gnjavitelji" su, osim nas koji nešto i uspijemo zaraditi, i onih 60 000 gladne djece po službenim statistikama Republike Hrvatske. To su djeca "gnjavitelja" koja nemaju pravo na obrok, koja nemaju pravo biti sita. Djeca "gnjavitelji" nemaju nikakava prava, za razliku od djece "branitelja" koja imaju razna prava, pa i pravo na to da imaju i prednost pri zapošljavanju. Prava "branitelja" su, za nas obične "gnjavitelje", zapravo nepojmljiva.
Hrvatska, na primjer, ima 100 000 "gnjavitelja" starijih od 65 godina - uglavnom su to žene, naše bake - koje nemaju nikakva primanja. To su "gnjavitelji" bez kune primanja. Na taj užasan broj treba dodati još 50 000 "gnjavitelja" umirovljenika kojima mirovina iznosi manje od 500 kuna. To je 150 000 "gnjavitelja" koji su, za razliku od "branitelja" istinski ugrožena skupina ljudi. Ta skupina ljudi je u ovom društvu apsolutno nevidljiva. O toj skupini ljudi nitko ne piše, nitko se njima ne bavi, a ponajmanje ova skupina "branitelja" koji su, kako sam to već napisao, zakon i iznad zakona. Da ne zaboravimo da u Hrvatskoj ima i 86 713 "gnjavitelja" umirovljenika koji mjesečno primaju od 500 do 1 000 kn te 129 710 "gnjavitelja" umirovljenika koji mjesečno primaju od 1 000 do 1 500 kn.
"Branitelji" su skupina ljudi u Hrvatskoj koji nisu u takvoj poziciji. Ipak, "branitelji" su postavili nova pravila igre i otvorili su nam i neka nova saznanja, iako to nigdje niste mogli pročitati, nitko to nije spomenuo - ta se činjenica provukla neopaženo. U Hrvatskoj su "branitelji" pokazali da je argument i "sila" argumenta apsolutno nevažna i marginalna.
U Hrvatskoj vrijedi samo istinski zakon sile, fizičke snage i agresije.
Varšavska: Policija je hapsila stotine aktivista, trpala ih u marice i satima držala u pritvoru. (Foto: Marina Kelava)
Imali smo priliku puno puta gledati akcije policije, uzmimo za primjer kontroverznu izgradnju Horvatinčićeve građevine na zagrebačkom Cvjetnom placu. Izgradnja koja je, u najmanju ruku, bila kontroverzna digla je veliku prašinu. Aktivisti su izašli na ulice i pokušali mirnim putem to spriječiti. Gradnja je bila u suprotnosti s javnim interesom, te su se građanske skupine pobunile i organizirale protiv te izgradnje. Kako je onda policija reagirala? Brutalno. Po pojedinoj akciji hapsili su stotine aktivista, trpali su ih u marice i satima držali u pritvoru. Podigli su bezbroj prijava, a od hapšenja nisu bili pošteđeni niti glumci niti bilo koja druga javna ličnost. Zagrebačka policijska uprava je imala pune ruke posla. S njima nije bilo razgovora, nije bilo mogućnosti da se dogovori neko rješenje prihvatljivo onima koji su se pobunili protiv izgradnje - policija je djelovala. Nije upotrebljavala suzavac, palice, ali nisu niti prosvjednici upotrebljavali silu. Ne treba dvojiti što bi se tada dogodilo da su prosvjednici - umjesto taktike pasivnog otpora - upotrebili taktiku aktivnog otpora. Policija bi djelovala brutalno, lomila bi ruke i noge, gazila i razbijala glave - kao što su to radili u prosvjedima protiv Jadranke Kosor. U Radićevoj ulici su ispendrečili i porazbijali glave svima koji su im se našli na putu. Sila je bila brutalna i svi koji su se suprotstavili policiji su bili, prije svega, prebijeni, zatim potrpani u marice - a zatim i osuđeni drakonskim sudskim kaznama.
"Branitelji" nisu imali tretman kao "gnjavitelji". Policija tu nije djelovala niti u skladu s ustaljenom praksom, niti sukladno ovlastima, a policija tu nije djelovala niti u skladu sa zakonom. Niti 2000 "branitelja" probilo je barikade na Markovom trgu, naguravali su se s policijom, otimali im iz ruku ljude koje su privodili, udarali su ih otvoreno, maknuli su im ograde koje su policajci stavili kao prepreke masi. Svi mi koji smo ikada sudjelovali u bilo kakvoj akciji gdje je ispred nas bila policija nismo mogli vjerovati kako je policija reagirala.
Ne treba dvojiti što bi se pred Varšavskom dogodilo da su prosvjednici, umjesto taktike pasivnog otpora, upotrebili taktiku aktivnog otpora.
Očito je da je policija postavila dvostruke, ako ne i trostruke, standarde. Kada prosvjeduju gladni, kada mirno prosvjeduju građanski aktivisti i ljudi koji traže da se stvari koje ne valjaju u društvu mijenjaju, tada je policija okrutna. Policija tada djeluje i primjenjuje sva sredstva koja su joj na raspolaganju. Za "gnjavitelje" se uvijek pronađe i dovoljno žustrine, agresivnosti i suzavca. Policiji za "gnjavitelje" nije problem pronaći dovoljno pritvoreničkih soba, dovoljno sudaca da ih kazni. Policiji - kada su "gnjavitelji" u pitanju - nije teško potegnuti palicu, razbiti glavu, napuniti maricu. No, kada su "branitelji" u pitanju - ti zakoni ne vrijede.
Baš kao što "branitelji" silom mogu iznuditi sve, tako "gnjavitelji" argumentima ne mogu postići ništa. To je vrlo opasna postavka koju su upravo uspostavili Zoran Milanović i njegova Vlada. Oni su nam pokazali da je sila argument koji vlada, a da argumentacija i njena logika služe samo da bi se tomu vladajući mogli nasmijati. Kada policija ima ispred sebe ljude koji su spremni upotrijebiti silu i kada bi policija u toj situaciji mogla imati ljude koji su spremni na palicu odgovoriti silom jačom od te palice - onda se policija ponaša "mekano", "strpljivo", "obazrivo" i to na tom stupnju da budi bijes upravo kod onih skupina koje su na bubrezima jako dobro osjetile što znači navijati za Dinamo kada poglavar navija za Croatiju. To budi snažne repulsivne osjećaje prema postupanju policije koja je spremno trpala u marice i iživljavala se na onima kojima je apsurd Cvjetni govorio da javni prostor treba braniti od siledžija. Policija je poslala jasnu poruku - ovoj državi postoje "branitelji" i "gnjavitelji"; mi ćemo "branitelje" snishodljivom gledati dok nas napadaju plinskim bocama, a "gnjavitelje" ćemo, krvavih glava s lisicama na rukama, voziti prvom sucu da im opali koju godinu zbog napada na službenu osobu.
Možda danas nema među "gnjaviteljima" spremnih skupina koje će sutra shvatiti koja je ovih dana poruka poslana, ali nepravda će kad-tad zakucati na vrata policije i vlasti koja ima dvije skupine građana u ovoj zemlji. "Branitelji i "gnjavitelji" su dvije jasno suprotstavljene skupine i jaz između njih će postajati sve veći i veći. Onima koji to ne trpe, a imaju druge mogućnosti, odlazak je već poslužio kao spas. Mnogima koji o tome do sada nisu razmišljali to će postati jedini izlaz. Postoji i skupina koja nije otišla i neće otići. To je onih 100 000 bez primanja i onih 50 000 s mirovinama do 500 kn. Samo, ima jedan problem. Tih 150 000 "gnjavitelja" nikada neće zaraditi za sve privilegije onih "branitelja" i njihove djece. U društvu koje ima dvije kategorije građana pitanje je vremena kada će "branitelji " i "gnjavitelji" na kraju tražiti gdje su "hranitelji".
h-alter
