Izbivanje SDP-a s političke scene ne odgovara ni Živom zidu koji je svoju snagu i popularnost gradio na principu »dva šamara desno, jedan lijevo« pokušavajući se etablirati kao jedini istinski treći put. 


Baka se uhvati za djeda, djed za repu: vuku, vuku – ne mogu je iščupati...

Ova stara ruska dječja pjesmica najbolja je usporedba sa stanjem na Ibleru s kojeg Davora Bernardića vuku, vuku, a nikako ga, poput prenarasle repe, ne mogu iščupati iz predsjedničke fotelje. Uhvatio se Hajdaš Dončić za Peđu Grbina, ovaj za Ranka Ostojića, priskočili Vojko Obersnel i Mihael Zmajlović (nastavite niz)... vuku, vuku, a Bernardića nikako iščupati ne mogu. Nekadašnji zaštitnik kupusa, a sadašnja repa, smije im se u brk poručujući kako ga »ruše interesni lobiji i krupni kapital«, jer je progovorio o Agrokoru! SDP je mrtvac koji hoda, samo repa i oni koji je uzalud čupaju toga nisu svjesni, ima tu krupnih, ali kapitalaca nikako.

Definitivno, SDP se odlučio za samoubojstvo, ostaje tek vidjeti na koji način će sebi presuditi. No tko od togu suludog čina ima koristi? Najmanje Andrej Plenković koji bi, bilo je to lako za pretpostaviti, sve dao da mu je glavni politički oponent ostao Zoran Milanović. Ovako, dok SDP-ovci uzalud čupaju repu, pa nema nikoga da se uhvati mirovinske reforme, orbanizacije Hrvatske, brodogradnje, rehabilitacije ratnih zločinaca i stotinu drugih tema, Plenković mora u bitku s jedinom pravom opozicijom, onom unutrašnjom iz HDZ-a koja udarajući na Milorada Pupovca želi srušiti njegovu vladu!

Ti isti guraju Plenkovića u ispražnjeni politički prostor ljevice iako je nonsens da se bilo tko za koga ustaški pozdrav »Za dom spremni« ima »dvostruke konotacije« ljevičarem može zvati. Radije bi Plenković u ring s tri Bernardića dok strepi što će se zbivati 13. listopada u Vukovaru i hoće li se sada kada im ne treba protuteža za Milanovića hadezeovci s dna kace okrenuti protiv njega u potrazi za autohtonim im vođom sličnim Tomislavu Karamarku.

Izbivanje SDP-a s političke scene ne odgovara ni Živom zidu koji je svoju snagu i popularnost gradio na principu »dva šamara desno, jedan lijevo« pokušavajući se etablirati kao jedini istinski treći put. Bez SDP-a Sinčić i ekipa su na čudu kako dalje, pa jedan dan kljucnu Ivana Jakovčića, drugi Roberta Ježića, na čemu se izbori ne dobivaju. Ni Most ne može biti sretan bez SDP-a, jer su samostalno preslabi i na državnoj i na lokalnim razinama, a treći put koalirati s HDZ-om značilo bi zauvijek pristati na ulogu rezervne momčadi.

Ni Glasu, ni IDS-u, ni strančicama okupljenima oko Nove ljevice ne odgovara eutanazija SDP-a jer, unatoč svemu, još uvijek samo SDP ima potencijala okupiti svu tu raznoliku, a poprilično slabašnu oporbu. Reklo bi se da će i slijeva i zdesna svi za SDP-om suze liti, ali Bernardić kao neiščupana repa na Ibleru ipak nekome odgovara, nekome tko se, neće poput miša uhvatiti u kolo i donijeti prevagu. Kada već sam nije uspio osvojiti Ibler, Milanu Bandiću je na tom mjestu idealan učenik Bernardić. U Gradu Zagrebu razbijeni SDP-ovci poput izbjeglica stižu u njegovu Stranku rada i solidarnosti, dok obezglavljenost SDP-a na državnoj razini otvara Bandiću vrata barem drugog kruga predsjedničkih izbora, a onda je sve moguće.

I iščupati repu i zasjesti na Pantovčak.

 

novilist