Naši političari obožavaju one teme koje skreću pozornost s realnih, životnih problema hrvatskih građana na konjunkturne, popularne i od javnih medija poticane diskurse koji šire optimizam i uvjeravaju nas da mi sve možemo ako to hoćemo.
Takva je i rasprava o brendiranju Hrvatske. Novinske redakcije, pogotovo one vlasti lojalnih novina, utrkuju se koja će im se više dodvoriti skrećući razgovore na teme koje bi u javnosti trebali probuditi ”pozitivne emocije”, odbaciti ”negativne vibracije”, drugim riječima, ušutkati svaku kritiku i prikazati nas kao zemlju najbolju i najljepšu na svijetu, ali koja to nije samo zato jer je mi ne volimo dovoljno.
Zato je cheval de bataille naše političke elite, one koja je trenutno na vlasti, sve što budi i stimulira adrenalin pozitivnih emocija, od nogometa do turizma. Nogomet – evo područja za izlijevanje pozitivnih emocija i programiranog domoljublja, turizam – evo bajke o tome da se možemo prodati na svjetskom tržištu najbogatijih ako to hoćemo. Zato političari hrle u svlačionice znojavih nogometnih gladijatora, skaču po tribinama, viču i ciču, kao što po fiktivnim gradilištima turističkih betonara presijecaju vrpce Potemkinovih sela takozvanog vrhunskog turizma, koji se redovito osramoti u ugostiteljsko-turističkoj pljački gostiju od nekog lokalnog ugostiteljskog siledžije.
To brendiranje nacije u našem slučaju ispuše se kao prazni balon kada doista dođe na provjeru imidž Hrvatske, kada izađe na vidjelo slika kako to izgledamo drugima.
Svi ti eksperti građenja umjetne slike – lažne slike o sebi – nacionalnog marketinga polaze od marketinških tehnika prodaje proizvoda na tržištu, ali ne vode računa o ”efektualnoj istini stvari”, to jest o, ako to prevedemo na hrvatski, o ”učinkovitoj istini stvari”, o istini koja proizvodi drugačije učinke od one koju kreatori istine žele manipulacijom javnog mnijenja proizvesti.
Ta efektualna istina stvari je u evidentnoj koliziji s naručenom istinom stvari, onako kako bi ju brendotvorci htjeli vidjeti. Inače, tu sintagmu ”efektualna istina stvari” koristi Machiavelli kada upozorava koliko je ona drugačija od zamišljene istine stvari, od onoga kako bismo htjeli da izgledamo, da se prodamo drugima, a iza svega toga stoji golotinja kralja koji misli da nosi najljepši ogrtač, kao u Andersenovoj bajci.
Ako je suditi po svjetskim procjeniteljima brendova, onda smo mi od svih naših susjeda – najgori. Koncepciju mjerenja percepcije jedne nacije razradio je Simon Anholt, koji je i autor međunarodno prihvaćene metodologije za mjerenje imidža nacije. On je formulirao i takozvani Anholtov indeks nacionalnog brenda, koji su prihvatile i brojne međunarodne organizacije, a temelji se na mjerenju nekoliko dimenzija, odnosno ekonomskog, socijalnog i humanog kapitala jedne nacije.
Te relevantne dimenzije su kultura, javno upravljanje, turizam, izvoz, investiranje, imigracija i, na prvom mjestu – ljudi. Nije dovoljno procijeniti samo ekonomski i socijalni kapital jednog društva, već je u prvom redu bitan onaj ljudski kapital. Onaj kapital o kojem govori i John Kenneth Galbraith kada kaže da su najbolje investicije jednog društva – u ljude.
Prema svim tim pokazateljima, Hrvatska je po Anholtovom indeksu nacionalnih brendova najgora u regiji – od 163 nacije, koliko je ih mjereno 2018. godine, Slovenija je na 33. mjestu, Bosna i Hercegovina na 43. mjestu, Srbija na 50. mjestu, a Hrvatska – čak na 58. mjestu.
O tome, međutim, naši brand-makeri šute. Šute i političari, koji pokušavaju skrenuti pažnju na jalove rasprave o potrebi uljepšavanja pred svjetskim kamerama misleći da će time i nacionalni brend dobiti bolju ocjenu.
Ali, baš na ljudskom planu, taj imidž ne može nikako skočiti na više. Dapače, svake godine se srozava i tone sve dublje. Bez obzira na nogometne rezultate, ovakve ili onakve, bez obzira na rekorde ili krize u turizmu.
Stvar je u nečem drugome: stvar je u ljudskom kapitalu, stvar je u ljudskom materijalu koji nesmiljeno proviruje ispod uljuđene šminke naših političara. Ispod površine bukti nasilje, vandalizam, rasizam i nacionalizam, neraščišćeni računi s domaćim fašizmom.
O tome govori i zgražanje međunarodnih čimbenika na nasilje hrvatske policije prema migrantima, koji bivaju premlaćeni, šikanirani, potkradani i izloženi maltretiranju od predstavnika zemlje koja se želi ”brendirati” pozitivnim imidžom u svijetu.
O tome govori i zgražanje međunarodnih čimbenika na progone i maltretiranje pripadnika drugih narodnosti u Hrvatskoj – posebno Srba. Vandalski činovi premlaćivanja sezonskih radnika u Supetru samo zato što govore drukčijim akcentima, ubojstvo prvaka srpske manjine u Kastvu, svakodnevno izlijevanje mržnje na Milorada Pupovca, ustašoidne manifestacije gimnazijalaca u Rijeci – sve su to elementi za ocjenu hrvatskog brenda, hrvatskog imidža u svijetu.
Hrvatski političari na kraju su promrmljali i poneku riječ koja bi se, uz dovoljno dobrohotnosti, mogla i protumačiti kao izjava da su i oni protiv nasilja. Naravno, protiv nasilja općenito, protiv netolerancije općenito, protiv rasizma općenito.
Međutim, sve dok hrvatski političari – od Predsjednice Republike, preko predsjednika Vlade, do svakog, ali doslovno svakog ministra i stranačkog čelnika partija koje same sebe proglašuju demokratskim ne osude nasilje prema Srbima koje je u tijeku, iz dana u dan, bez ikakvih ograda tipa ”ako” i ”ali”, Hrvatska neće moći razvijati nikakav brend, nikakav imidž civilizirane, europske zemlje.
Nasilje prema Srbima zauzelo je već takve razmjere da traži angažman svih političkih snaga da se ne dogodi ono što je svojevremeno pastor Martin Niemohler opisao pregnantno u nekoliko crta: ”Nisam se bunio kada su došli po Židove, a ja nisam prosvjedovao jer nisam Židov; pa su došli po komuniste, a ja nisam prosvjedovao jer nisam komunist …” i tako sve dok nisu došli po njega, a onda nije bilo više nikoga da prosvjeduje niti da se pobuni.
Zato nikakvo pozitivno brendiranje Hrvaske nije moguće dok traje ovaj verbalni, pa onda i fizički progon Srba od Kastva, Supetra sve do Vukovara i dok naši političari ne osude to nasilje i tu netolerantnost bez suvišnih ”ako” i ”ali”.
autograf
Takva je i rasprava o brendiranju Hrvatske. Novinske redakcije, pogotovo one vlasti lojalnih novina, utrkuju se koja će im se više dodvoriti skrećući razgovore na teme koje bi u javnosti trebali probuditi ”pozitivne emocije”, odbaciti ”negativne vibracije”, drugim riječima, ušutkati svaku kritiku i prikazati nas kao zemlju najbolju i najljepšu na svijetu, ali koja to nije samo zato jer je mi ne volimo dovoljno.
Zato je cheval de bataille naše političke elite, one koja je trenutno na vlasti, sve što budi i stimulira adrenalin pozitivnih emocija, od nogometa do turizma. Nogomet – evo područja za izlijevanje pozitivnih emocija i programiranog domoljublja, turizam – evo bajke o tome da se možemo prodati na svjetskom tržištu najbogatijih ako to hoćemo. Zato političari hrle u svlačionice znojavih nogometnih gladijatora, skaču po tribinama, viču i ciču, kao što po fiktivnim gradilištima turističkih betonara presijecaju vrpce Potemkinovih sela takozvanog vrhunskog turizma, koji se redovito osramoti u ugostiteljsko-turističkoj pljački gostiju od nekog lokalnog ugostiteljskog siledžije.
Naši političari obožavaju one teme koje skreću pozornost s realnih, životnih problema hrvatskih građana na konjunkturne, popularne i od javnih medija poticane diskurse koji šire optimizam i uvjeravaju nas da mi sve možemo ako to hoćemo, pa je takva je i rasprava o brendiranju Hrvatske
To brendiranje nacije u našem slučaju ispuše se kao prazni balon kada doista dođe na provjeru imidž Hrvatske, kada izađe na vidjelo slika kako to izgledamo drugima.
Svi ti eksperti građenja umjetne slike – lažne slike o sebi – nacionalnog marketinga polaze od marketinških tehnika prodaje proizvoda na tržištu, ali ne vode računa o ”efektualnoj istini stvari”, to jest o, ako to prevedemo na hrvatski, o ”učinkovitoj istini stvari”, o istini koja proizvodi drugačije učinke od one koju kreatori istine žele manipulacijom javnog mnijenja proizvesti.
Ta efektualna istina stvari je u evidentnoj koliziji s naručenom istinom stvari, onako kako bi ju brendotvorci htjeli vidjeti. Inače, tu sintagmu ”efektualna istina stvari” koristi Machiavelli kada upozorava koliko je ona drugačija od zamišljene istine stvari, od onoga kako bismo htjeli da izgledamo, da se prodamo drugima, a iza svega toga stoji golotinja kralja koji misli da nosi najljepši ogrtač, kao u Andersenovoj bajci.
Ako je suditi po svjetskim procjeniteljima brendova, onda smo mi od svih naših susjeda – najgori. Koncepciju mjerenja percepcije jedne nacije razradio je Simon Anholt, koji je i autor međunarodno prihvaćene metodologije za mjerenje imidža nacije. On je formulirao i takozvani Anholtov indeks nacionalnog brenda, koji su prihvatile i brojne međunarodne organizacije, a temelji se na mjerenju nekoliko dimenzija, odnosno ekonomskog, socijalnog i humanog kapitala jedne nacije.
Te relevantne dimenzije su kultura, javno upravljanje, turizam, izvoz, investiranje, imigracija i, na prvom mjestu – ljudi. Nije dovoljno procijeniti samo ekonomski i socijalni kapital jednog društva, već je u prvom redu bitan onaj ljudski kapital. Onaj kapital o kojem govori i John Kenneth Galbraith kada kaže da su najbolje investicije jednog društva – u ljude.
Ako je suditi po svjetskim procjeniteljima brendova, onda smo mi od svih naših susjeda – najgori. Koncepciju mjerenja percepcije jedne nacije razradio je Simon Anholt, koji je i autor međunarodno prihvaćene metodologije za mjerenje imidža nacije. On je formulirao i takozvani Anholtov indeks nacionalnog brenda, koji su prihvatile i brojne međunarodne organizacije, a temelji se na mjerenju nekoliko dimenzija, odnosno ekonomskog, socijalnog i humanog kapitala jedne nacije
Prema svim tim pokazateljima, Hrvatska je po Anholtovom indeksu nacionalnih brendova najgora u regiji – od 163 nacije, koliko je ih mjereno 2018. godine, Slovenija je na 33. mjestu, Bosna i Hercegovina na 43. mjestu, Srbija na 50. mjestu, a Hrvatska – čak na 58. mjestu.
O tome, međutim, naši brand-makeri šute. Šute i političari, koji pokušavaju skrenuti pažnju na jalove rasprave o potrebi uljepšavanja pred svjetskim kamerama misleći da će time i nacionalni brend dobiti bolju ocjenu.
Ali, baš na ljudskom planu, taj imidž ne može nikako skočiti na više. Dapače, svake godine se srozava i tone sve dublje. Bez obzira na nogometne rezultate, ovakve ili onakve, bez obzira na rekorde ili krize u turizmu.
Stvar je u nečem drugome: stvar je u ljudskom kapitalu, stvar je u ljudskom materijalu koji nesmiljeno proviruje ispod uljuđene šminke naših političara. Ispod površine bukti nasilje, vandalizam, rasizam i nacionalizam, neraščišćeni računi s domaćim fašizmom.
O tome govori i zgražanje međunarodnih čimbenika na nasilje hrvatske policije prema migrantima, koji bivaju premlaćeni, šikanirani, potkradani i izloženi maltretiranju od predstavnika zemlje koja se želi ”brendirati” pozitivnim imidžom u svijetu.
O tome govori i zgražanje međunarodnih čimbenika na progone i maltretiranje pripadnika drugih narodnosti u Hrvatskoj – posebno Srba. Vandalski činovi premlaćivanja sezonskih radnika u Supetru samo zato što govore drukčijim akcentima, ubojstvo prvaka srpske manjine u Kastvu, svakodnevno izlijevanje mržnje na Milorada Pupovca, ustašoidne manifestacije gimnazijalaca u Rijeci – sve su to elementi za ocjenu hrvatskog brenda, hrvatskog imidža u svijetu.
Hrvatski političari na kraju su promrmljali i poneku riječ koja bi se, uz dovoljno dobrohotnosti, mogla i protumačiti kao izjava da su i oni protiv nasilja. Naravno, protiv nasilja općenito, protiv netolerancije općenito, protiv rasizma općenito.
Prema svim tim pokazateljima Hrvatska je po Anholtovom indeksu nacionalnih brendova najgora u regiji – od 163 nacije, koliko je ih mjereno 2018. godine, Slovenija je na 33. mjestu, Bosna i Hercegovina na 43. mjestu, Srbija na 50. mjestu, a Hrvatska – čak na 58. mjestu
Međutim, sve dok hrvatski političari – od Predsjednice Republike, preko predsjednika Vlade, do svakog, ali doslovno svakog ministra i stranačkog čelnika partija koje same sebe proglašuju demokratskim ne osude nasilje prema Srbima koje je u tijeku, iz dana u dan, bez ikakvih ograda tipa ”ako” i ”ali”, Hrvatska neće moći razvijati nikakav brend, nikakav imidž civilizirane, europske zemlje.
Nasilje prema Srbima zauzelo je već takve razmjere da traži angažman svih političkih snaga da se ne dogodi ono što je svojevremeno pastor Martin Niemohler opisao pregnantno u nekoliko crta: ”Nisam se bunio kada su došli po Židove, a ja nisam prosvjedovao jer nisam Židov; pa su došli po komuniste, a ja nisam prosvjedovao jer nisam komunist …” i tako sve dok nisu došli po njega, a onda nije bilo više nikoga da prosvjeduje niti da se pobuni.
Zato nikakvo pozitivno brendiranje Hrvaske nije moguće dok traje ovaj verbalni, pa onda i fizički progon Srba od Kastva, Supetra sve do Vukovara i dok naši političari ne osude to nasilje i tu netolerantnost bez suvišnih ”ako” i ”ali”.
autograf
