Sjećam se jedne godine naša majka crkva organizirala je potpisivanje peticije za neradnu nedjelju. Od toga su odustali, jer što će majke i žene nedjeljom kod kuće.
Naravno da je budalaština da su kod kuće i blagdanima. Prolazio sam pred doček Nove godine pored Bille oko 18,30 sati i vidio sam da još radi.
Kolika je žrtva tih žena koje su postale moderno kapitalističko roblje i koliko imaju snage da zbog svoje djece izdrže takav nehuman rad za čovjeka?!
Trebamo li se pitati ako i otac radi kako se njihova djeca uopće mogu normalno odgajati?!
Zapravo pita li se CRKVA koja se toliko brine o obitelji ,koliko toj djeci nedostaje njihova majka. Naravno da se ne pita. Postavio sam retoričko pitanje.
Najčešće kupujem u Kauflandu. Žene lijepo pozdrave, pokušaju se i osmijehnuti, ali njihove oči ih izdaju. Oči su ogledalo duše, iz njih vidiš istinu.
Umoran, stakleni pogled kojim gledaju kroz tebe, govori o njihovom teškom radu i psihičkom stanju.
Vjerujem da su im i plaće mnogo manje od onih zaposlenih u Gradu ili Županiji.
Spomenuo bih i one žene zaposlene u Benettonu koje rade kao nekada crnci na plantažama pamuka, za crkavicu i ne samo da rade ispod svakog dostojanstva, nego su i uplašene za svoja radna mjesto.
Pred novu godinu ih je jedan dio ostao bez posla. Sada se boje da će biti još novih otpuštanja, jer nema posla..
Slično je i s Birotehnom. U Vesni rade bez struje i grijanja. PAN duguje radnicima nekoliko plaća.
A Linić priča kako uvodi red. Da, samo što je krenuo od socijalno najosjetljivijih, a zadužuje se da zaštiti "uhljebe", baš kao i oni prije njega, a tako će i oni poslije njega.
