Kao što udarac sudskog bata zaustavlja žamor pristrane publike u sudnici, pucanj iz šerifovog revolvera u salunu na Divljem zapadu tuču pijanih kauboja, tako i eksplozivni novinarski tekst, objavljen u nekom lokalnom mediju, prekida mučnu šutnju građana – šutnju kao nusprodukta njihovog neopreznog pristajanja na općedruštvene i specifičnodruštvene laži nametnute od svih oblika organizirane vlasti. Žamor, pa i vrisak probuđenih, koji pri tom nastaju, blagotvorni su za duševno zdravlje mentalno uinvaliđenih stanovnika; oni potiču proces njihovog oslobađanje od okova političke, vjerske i kulturne indoktrinacije i poklanjanja bezrezervnog povjerenja političkim favoritima čiji autoriteti nastaju kao proizvodi marketinških operacija na mozgovima primatelja poruka. Eksplozija (novinarske) istine ima za svrhu mrviti viziju i praksu funkcioniranja grada nametnutu po receptu svetih gradskih i županijskih funkcionera koji su svojim podvlašćenima namjenili ulogu sirovina za iscrpljivanje, ili, u najboljem slučaju, mjesto kotačića u mehanizmu eksploatacije zajedničkog znanja, novca i energije. Dobar članak o tome što je na stvari u lokalnoj zajednici u funkciji je prevrednovanja postojećeg.
Da u Slavonskom Brodu postove ne objavljuju dva mjesna internetska newsportala i prvi brodski web magazin odnosno da relativno često, u gorenavedenom smislu, ne ispaljuju bučne, praskave kugle od tekstova, vladala bi u javnosti vakuumska tišina. Ostala sredstva za prenošenje informacija, s pogonima u kojima rade plaćeni profesionalci, radionice su bezglasnosti i kapsule s vjestonosno-zabavnim uspavljivačima savijesti koje publika guta bez tekućine razloga, dijelovi tvornica za produkciju manipulacija čiji su direktori čelnici grada i županije. Odsustvo i najnevinije kritike političkih, gospodarskih, sindikalnih, kulturnih, obrazovnih, sportskih i inih politikâ kojima se upravlja životima građana, očito je i groteskno u svom javnom hvalisanju vlastitom funkcionalnom nevažnošću koju nazivaju objetivnim novinarstvom. U zagađenom moru novinskih i televizijskih zabilješki o svemu i svačemu, plivaju i kancerogene najlonske kese od apsolutno neduhovitih banalija koje guše prilaz ozbiljnim informativnim i kolumnističkim otocima. Dokumentarizam im je misaoni pojam ravan teoriji relativnosti, feljton planina visoka deset kilometara, a kolumna anatomija na Medicini. Taj novinarski svijet, lišen individualnosti, a marljiv, bez moralno-majstorskih svojstava, a sveprisutan, bez rada na sebi, a utjecajan, ta informativna kasta izvađenih zubi prosudbe od strane šefova koji su u dilu s režiserima gradsko-županijskih predstava u kojima se zamagljuju načini kako se drpiše zajednička lova – živi u zombi stanju, između pokušaja odgovornog obavljanja posla kojim se bave, i uvlačenja u guzice i onima gore i onima dolje. Šteta, jer među njima ima jakih faca koje znaju vješto žonglirati riječima.
Što je izravni povod za ovu kritiku već okoštalog novinarskog konfiniranja? Koji je razlog kritike novinarskog dobrovoljnog podvrgavanja zatvorskom režimu? Za prozvane – iritatno nebitan. Ali, njima nije bitan nijedan povod da podignu svoj kritič(ar)ki glas. Grad je ove godine udruzi GEA X udijelio ukupno 5 000 kuna manje sredstava, (pa tako i za Međunarodnu SF konvenciju – Marsonikon), nego prošle godine. I nikom ništa. Tišina. Nitko, ama baš nitko to da spomene, pa ni oni novinari koji su toliko u Tvrđavi da se može pomisliti da su zaposleni umjesto onih jedanaest otpuštenih djelatnika gradske uprave. Nitko od profesionalaca ni da priupita kojim kriterijima se rukovodi selektor kod dodjele novca? Zašto se udruzi GEA X onemogućava iskorak iz brodskih gabarita u više organizacijske sfere? Eto, baš zato, da ne iskoraknu.
Hladan pekmez na kruh namazati se ne može. Oni nisu na odgovarajućem stupnju topline duha kako bi se približili i stopili s problemom, kako bi ga odmjerili, izvagali i donijeli ocijenu koliko i zašto je štetan za cijelu zajednicu. Njihovo intelektualno agregatno stanje, skrućeno strahom, ne dopušta im da se usude reči tko je problem napravio, iz kojih pobuda, te kako ga eliminirati. Oni nisu dobri zaštnici vrijednosti za koje se vrijedi boriti.
Vlado Gotovac je rekao da hrabrost je, dakle, način na koji postupamo sa samim sobom. A Miroslav Krleža, da boriti se perom spada među najveća junaštva.
Da u Slavonskom Brodu postove ne objavljuju dva mjesna internetska newsportala i prvi brodski web magazin odnosno da relativno često, u gorenavedenom smislu, ne ispaljuju bučne, praskave kugle od tekstova, vladala bi u javnosti vakuumska tišina. Ostala sredstva za prenošenje informacija, s pogonima u kojima rade plaćeni profesionalci, radionice su bezglasnosti i kapsule s vjestonosno-zabavnim uspavljivačima savijesti koje publika guta bez tekućine razloga, dijelovi tvornica za produkciju manipulacija čiji su direktori čelnici grada i županije. Odsustvo i najnevinije kritike političkih, gospodarskih, sindikalnih, kulturnih, obrazovnih, sportskih i inih politikâ kojima se upravlja životima građana, očito je i groteskno u svom javnom hvalisanju vlastitom funkcionalnom nevažnošću koju nazivaju objetivnim novinarstvom. U zagađenom moru novinskih i televizijskih zabilješki o svemu i svačemu, plivaju i kancerogene najlonske kese od apsolutno neduhovitih banalija koje guše prilaz ozbiljnim informativnim i kolumnističkim otocima. Dokumentarizam im je misaoni pojam ravan teoriji relativnosti, feljton planina visoka deset kilometara, a kolumna anatomija na Medicini. Taj novinarski svijet, lišen individualnosti, a marljiv, bez moralno-majstorskih svojstava, a sveprisutan, bez rada na sebi, a utjecajan, ta informativna kasta izvađenih zubi prosudbe od strane šefova koji su u dilu s režiserima gradsko-županijskih predstava u kojima se zamagljuju načini kako se drpiše zajednička lova – živi u zombi stanju, između pokušaja odgovornog obavljanja posla kojim se bave, i uvlačenja u guzice i onima gore i onima dolje. Šteta, jer među njima ima jakih faca koje znaju vješto žonglirati riječima.
Što je izravni povod za ovu kritiku već okoštalog novinarskog konfiniranja? Koji je razlog kritike novinarskog dobrovoljnog podvrgavanja zatvorskom režimu? Za prozvane – iritatno nebitan. Ali, njima nije bitan nijedan povod da podignu svoj kritič(ar)ki glas. Grad je ove godine udruzi GEA X udijelio ukupno 5 000 kuna manje sredstava, (pa tako i za Međunarodnu SF konvenciju – Marsonikon), nego prošle godine. I nikom ništa. Tišina. Nitko, ama baš nitko to da spomene, pa ni oni novinari koji su toliko u Tvrđavi da se može pomisliti da su zaposleni umjesto onih jedanaest otpuštenih djelatnika gradske uprave. Nitko od profesionalaca ni da priupita kojim kriterijima se rukovodi selektor kod dodjele novca? Zašto se udruzi GEA X onemogućava iskorak iz brodskih gabarita u više organizacijske sfere? Eto, baš zato, da ne iskoraknu.
Hladan pekmez na kruh namazati se ne može. Oni nisu na odgovarajućem stupnju topline duha kako bi se približili i stopili s problemom, kako bi ga odmjerili, izvagali i donijeli ocijenu koliko i zašto je štetan za cijelu zajednicu. Njihovo intelektualno agregatno stanje, skrućeno strahom, ne dopušta im da se usude reči tko je problem napravio, iz kojih pobuda, te kako ga eliminirati. Oni nisu dobri zaštnici vrijednosti za koje se vrijedi boriti.
Vlado Gotovac je rekao da hrabrost je, dakle, način na koji postupamo sa samim sobom. A Miroslav Krleža, da boriti se perom spada među najveća junaštva.
