Nakon referenduma o izlasku iz Velike Britanije iz EU su se u samoj Europskoj uniji promijenila pravila igre.
Prvo, vođe kontinentalne zapadne Europe, Njemačke i Francuske su brzo iskoristili rezultat referenduma za što prije isključenje Velike Britanije iz Europske unije, dok je britanska vladajuća elita pokazala spremnost da ostane u EU.
Prije samo godinu dana su izlazak Grčke iz EU, ili barem iz eurozone, Bruxelles i Berlin smatrali za katastrofalan scenarij.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i Europska komisija su sve radije odgodili novim zaduživanjem Grčke, samo kako bi izbjegli presedan u europskoj dezintegraciji.
Nakon britanskog referenduma su birokrati u Bruxellesu i vođe "velikih" zemalja u Europi odmah uklonili predstavnike Velike Britanije iz procesa donošenja odluka u Europskoj uniji.
Čelnici Njemačke i Francuske su na sastanku Europskog vijeća 28. i 29. lipnja zahtijevali da London ne odgađa izlazak iz Europske unije, te da što prije legalizira Brexit. Neočekivan glas većine Britanaca o izlasku njihove zemlje iz EU je u interesu Njemačke i Francuske, stoga su se europski "teškaši" požurili iskoristiti trenutak i zauzeti što bolje pozicije u novoj EU, koja se oslobodila utjecaja Londona, koji je bio glavna protuteža savezu Njemačke i Francuske.
Drugo, Bruxelles se odmah zauzeo za strožu fiskalnu disciplinu u "ostatku" Europske unije. 12. srpnja Europska komisija pokreće režim sankcija protiv Portugala i Španjolske zbog prekoračenja proračunskog deficita. Naime, proračunski deficit Španjolske je u trenutku izricanja sankcija bio 5,1%, dok je proračunski deficit Portugala bio 4,4% BDP-a.
Europska komisija je zatražila od Španjolske i Portugala da smanje svoj proračunski manjak na 4,2% i 2,5% BDP-a, ali u Madridu i Lisabonu nisu pokazali napredak u tom smjeru. Sada se Španjolska i Portugal suočavaju s novčanom kaznom u iznosu do 0,2% BDP-a, što je nekoliko milijardi eura.
U tom slučaju su promjene pravila igre u Europskoj uniji još vidljivije, nego u slučaju Velike Britanije.
Posljednjih 6 do 7 godina je Bruxelles, u tandemu s čelnicima Njemačke i Francuske, uzalud pokušavao riješiti financijske probleme južne Europe i prisiliti zemlje takozvane skupine PIGS da zemlje usklade omjer državnog duga i bruto domaćeg proizvoda, ali se nikada nije otvorilo pitanje uvođenja sankcija protiv tih zemalja.
Sada je Europska komisija djelovala munjevito. 7. srpnja se preporučuju mjere protiv Španjolske i Portugala, a 12. srpnja je protiv ove dvije zemlje pokrenut režim sankcija.
Nakon Brexita i kažnjavanja Španjolske i Portugala, mogućnost uvođenja sankcija se počinje razmatrati i protiv Poljske, Mađarske i neistomišljenika Berlina i Pariza po pitanju europskih integracija zemalja EU. Ranije su ovakve izjave uglavnom izgledale kao prazne prijetnje birokracije Bruxellesa. Zapravo je nakon Brexita Europska unija reagirala na krizu pooštravanjem svog odnosa prema državama članicama i većom centralizacijom.
Protjerivanje Velike Britanije iz institucija EU su Njemačka i Francuska sanjale još od njezina osnutka i referendum se ukazao kao prilika da se ukloni faktor koji je osporavao dominaciju u EU jezgri koju čine Francuska i Njemačka.
Velika Britanija je u Europskoj uniji imala "kritičnu masu", tako da je uvijek mogla formirati protutežu u kontinentalnoj "jezgri" EU. Odlaskom Velike Britanije će se ostatak članica u EU morati pomiriti s dominantnom ulogom francusko-njemačkog saveza.
Međutim, povijest nas uči da zajednice država i naroda s tako uspostavljenim odnosima, ne mogu preživjeti. Sada, kada je Velika Britanija primjerom pokazala da postoje demokratski mehanizmi za napuštanje tamnice naroda, u što EU pretvaraju Berlin i Pariz, vidjet ćemo do koje granice misle ići eurobirokrati, potpomognuti sada nespornim autoritetom Berlina i Pariza.
Zemlje južne Europe su prepuštene na milost i nemilost zbog neriješenih i nerješivih problema suverenog duga, a zemlje srednje i istočne Europe su primatelji i žive na "jaslama" strukturnih fondova EU, kojima opet gospodare u Bruxelles i Berlin. Samo jedan njihov potpis je dovoljan da se blokira protok sredstava i zaustave subvencije, što bi kulminiralo krizom u Poljskoj ili Mađarskoj.
Skandinavija i zapadnoeuropske zemlje, koje su se priključile Europskoj zajednici od '70-ih do '90-ih godina, kao što su Austrija i Irska, ionako nemaju dovoljnu ekonomsku i političku moć da bi se mogle usuditi izazvati dominaciju Njemačke i Francuske u Europskoj uniji.
Svijest o promijenjenom odnosu snaga u Europi je motivirala ministre vanjskih poslova zemalja osnivača Europske unije da se okupe i nakon britanskog referenduma dogovore akcijski plan za izlazak iz krize.
Projekt podrazumijeva pretvorbu EU u superdržavu s vlastitom vojskom, policijom i tajnom službom, izvijestili su poljski mediji 27. lipnja, što uključuje centralizaciju Europske unije na čelu s Njemačkom i Francuskom. Na te dvije države će EU usredotočiti sve poluge političke moći, dok će Europski parlament i Europsko vijeće biti pozornice za igrokaz izaslanika marionetskih zemalja, čije odluke neće vrijediti ništa. Već sad je svima jasno da ključne odluke donose Jean-Claude Juncker, čelnik Europske komisije koja djeluje u potpunosti neovisno o željama i težnjama naroda država članica EU, a tamo gdje nešto pođe po zlu priskoče mu u pomoć Angela Merkel i Francois Hollande.
Odlaskom Velike Britanije iz EU, bez obzira koliko je to zapravo pozitivno za razvoj odnosa unutar same Europske unije i njene moguće transformacije, a možda i napuštanja od strane drugih članica, mi danas živimo u kancelarskoj diktaturi "Trijumvirata Juncker-Merkel-Hollande".
No, oslobođeni od Velike Britanije i njenog utjecaja na druge "trojanske konje" američke administracije u Europi, Europska unija sada ima priliku prevladati svoj tradicionalni status "političkog patuljka", te postati punopravni subjekt međunarodnih odnosa i svrstati se među najutjecajnije igrače u svjetskoj politici, uz SAD, Kinu i Rusiju.
Naravno, Europljani su u odnosu sa Sjedinjenim Državama navikli na status da imaju "starijeg brata", što je s povijesnog stajališta prilično tužno i onemogućava Europu da u globaliziranom svijetu ima ili se usudi o ključnim pitanjima imati vlastiti stav.
Strategija za borbu protiv "separatizma", odnosno mogućeg odlaska drugih zemalja iz EU, zapravo potkopava jedinstvo zapadnog svijeta, što se očituje se na nekoliko načina.
Prvo, potrebno je odgoditi Brexit što je moguće duže, te se pobrinuti da se nakon konačnog i pravnog izlaska Velike Britanije iz EU nastavi raditi po modelu koji će omogućiti Londonu, istovremeno i Washingtonu, da i dalje imaju utjecaj u procesu donošenja odluka u EU.
Nije slučajno da je nekoliko dana nakon britanskog referenduma u Berlin doputovao američki državni tajnik John Kerry, koji je rekao da se Brexit može "vratiti natrag", prenosi The Guardian.
Drugo, pojačava se pritisak na Europu i preostale zemlje unutar Europske unije od strane proameričkih interesnih skupina. Znakovito je da je od svih lidera europske unije Brexit pokušao odgoditi predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, bivši premijer Poljske koji je izjavio da će Velikoj Britaniji za konačni pravni izlazak iz EU trebati do sedam godina.
Bilo je i poziva da Velika Britanija ostane u EU, pa čak i da ignorira rezultat referenduma, a oni su uglavnom dolazili iz srednje i istočne Europe, bivših socijalističkih zemalja u kojima su tijekom godina "tranzicije" stasale "političke elite" lojalne Sjedinjenim Državama. Naime, tamo su Amerikanci odabrali stotine mladih dužnosnika i poslali ih u inkubatore u SAD, gdje su stasali u američke marionete koje su se kasnije transplantirale u političko tkivo zemalja istočne Europe. Postoje iznimke poput mađarskog premijera Orbana, ostarjelog češkog predsjednika Zemana i još nekih, ali su oni više iznimka nego pravilo.
Treće, sada je primjetan proces jačanja euroatlantskih integracija Starog kontinenta ne na način kako su to činile stare članice EU, nego kroz NATO. U tom smislu treba spomenuti zajedničku deklaraciju sa summita NATO pakta u Varšavi, kojom su čelnici EU i NATO pakta dogovorili stratešku suradnju u kojoj stoji kako je Sjevernoatlantski savez zadužen za jamstvo sigurnosti Europske unije.
Ova deklaracija je reakcija na razgovore o mogućnosti stvaranja europskih sigurnosnih snaga i obavještajnih službi, čak i jedinstvene europske vojske, koja bi djelovala unutar europsko-američkih odnosa. Jačanje uloge NATO pakta u jamčenju sigurnosti Europskoj uniji, uključujući i prijetnje koje nisu u nadležnosti vojnih struktura NATO pakta, preventivna je akcija Amerikanaca kojima je cilj sprečavanje nastanka "ujedinjene Europe" i njezinih vlastitih snaga sigurnosti, a koje bi se jednom mogle oteti njihovoj kontroli.
Četvrto, potrebno je uložiti maksimalne napore za održavanje antiruskih osjećaja i produbljivanje jaza između Rusije i Europske unije. Sredstva za rješavanje tog problema su već osigurana, a Rusiju se i dalje demonizira do razine koja prelazi granice dobrog ukusa.
Potrebno je neprestano govoriti o "ruskoj prijetnji", kao i opasnosti od ruske vojne agresije, nastaviti informacijski rat protiv Rusije, te se boriti za očuvanje, obnovu i proširenje liste sankcija protiv Rusije. Za širenje rusofobije su zadužene vladajuće elite u Ukrajini, Moldaviji, Rumunjskoj, Poljskoj i baltičkim zemljama, a onda ostatak Europske unije samo prenosi njihove "strahove".
Peto je potpisivanje Transatlantskog sporazuma o trgovini i ulaganjima (TTIP), bez sumnje bi potkopao europsku ekonomiju i Europu ekonomski podčinio Sjedinjenim Državama. Ovaj projekt je udar na neovisnost "ujedinjene Europe", a ako kojim slučajem bude usvojen, Europska unija će umjesto da postane punopravni subjekt u međunarodnim odnosima i utjecajan sudionik u svjetskoj politici, nepovratno izgubiti samostalnost i zauvijek postati američka periferija, obično "američko dvorište".
Europske elite su svjesne ovih prijetnji. No, jednako kao što je Brexit omogućio da se Velika Britanija u zemlji oslobodi utjecaja pojedinih elitnih skupina, kao dijela vladajuće Konzervativne stranke, na primjer, isto bi se moglo dogoditi i u EU.
Među europskim narodima i njihovim liderima bi se mogla pojaviti želja za očuvanjem političkog subjektiviteta i za ravnopravnom komunikacijom s Washingtonom, prije svega ako Amerikanci i dalje Europskoj uniji budu nametali Transatlantsko partnerstvo (TTIP).
Dinamika pregovora o TTIP pokazuje da Europljani, s izuzetkom američke klijentele iz istočne Europe kojoj pripada i Hrvatska, ne teže potpisivanju temeljnog gospodarskog sporazuma sa Sjedinjenim Državama i namjeravaju ga konačno pokopati.
Slični pokušaji otpora strategiji da Europa postane američka periferija se manifestiraju u svim smjerovima.
"Stara Europa" je nerado uvela sankcije Rusiji 2014. godine, a sada je sve veća nepopustljivost prema američkim satelitima u istočnoj Europi, koji i dalje inzistiraju na "obuzdavanju Rusije".
Velika Britanija će od strane kontinentalnih sila EU biti suspendirana iz procesa donošenja odluka što je prije moguće.
Što se tiče zemalja "nove Europe", koje su ekonomski ovisne o Bruxellesu, a ne o Washingtonu, njima treba otvoreno postaviti pitanje: "Ili ćete raditi za one čija vas ruka hrani, ili ćete biti isključene iz EU?"
Naravno, ovdje se još uvijek vraćamo na početak i problem da unutar Europske unije na snazi ne opstane aktualni odnos snaga u kojem sve odluke donose Berlin, Pariz i Europska komisija, dok ostale zemlje uopće nemaju pravo glasa u procesu donošenja odluka. Umjesto demonstracije sile, Berlin i Pariz bi trebali usvojiti drugačiji pristup, jer će zemlje koje se budu osjećale ugrožene i ponižene pomoć prvo tražiti u Sjedinjenim Državama. Dakle, prolazimo kroz prilično složen proces u kojem imamo povijesnu priliku za podizanje EU na rang svjetske sile i međunarodno priznatog političkog čimbenika, a možemo je prokockati i zauvijek ostati moneta za potkusurivanje u sučeljavanju Washingtona s drugim svjetskim silama, Rusijom i Kinom u prvom redu.
U svakom slučaju, prije ili kasnije će Europa morati napraviti veliki povijesni izbor između američke periferije ili da postane međunarodni subjekt u punom smislu te riječi.
Odbijanje donošenja te odluke i zadržavanje status quo je nemoguće, jer su okolnosti takve da Europa, čak i ako to ne želi, možda izabrati i odlučiti se kojim će smjerom ići, a to će biti izbor koji će odrediti povijest budućih nekoliko generacija, možda i stoljeća.
AMSI
Prvo, vođe kontinentalne zapadne Europe, Njemačke i Francuske su brzo iskoristili rezultat referenduma za što prije isključenje Velike Britanije iz Europske unije, dok je britanska vladajuća elita pokazala spremnost da ostane u EU.
Prije samo godinu dana su izlazak Grčke iz EU, ili barem iz eurozone, Bruxelles i Berlin smatrali za katastrofalan scenarij.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i Europska komisija su sve radije odgodili novim zaduživanjem Grčke, samo kako bi izbjegli presedan u europskoj dezintegraciji.
Nakon britanskog referenduma su birokrati u Bruxellesu i vođe "velikih" zemalja u Europi odmah uklonili predstavnike Velike Britanije iz procesa donošenja odluka u Europskoj uniji.
Čelnici Njemačke i Francuske su na sastanku Europskog vijeća 28. i 29. lipnja zahtijevali da London ne odgađa izlazak iz Europske unije, te da što prije legalizira Brexit. Neočekivan glas većine Britanaca o izlasku njihove zemlje iz EU je u interesu Njemačke i Francuske, stoga su se europski "teškaši" požurili iskoristiti trenutak i zauzeti što bolje pozicije u novoj EU, koja se oslobodila utjecaja Londona, koji je bio glavna protuteža savezu Njemačke i Francuske.
Drugo, Bruxelles se odmah zauzeo za strožu fiskalnu disciplinu u "ostatku" Europske unije. 12. srpnja Europska komisija pokreće režim sankcija protiv Portugala i Španjolske zbog prekoračenja proračunskog deficita. Naime, proračunski deficit Španjolske je u trenutku izricanja sankcija bio 5,1%, dok je proračunski deficit Portugala bio 4,4% BDP-a.
Europska komisija je zatražila od Španjolske i Portugala da smanje svoj proračunski manjak na 4,2% i 2,5% BDP-a, ali u Madridu i Lisabonu nisu pokazali napredak u tom smjeru. Sada se Španjolska i Portugal suočavaju s novčanom kaznom u iznosu do 0,2% BDP-a, što je nekoliko milijardi eura.
U tom slučaju su promjene pravila igre u Europskoj uniji još vidljivije, nego u slučaju Velike Britanije.
Posljednjih 6 do 7 godina je Bruxelles, u tandemu s čelnicima Njemačke i Francuske, uzalud pokušavao riješiti financijske probleme južne Europe i prisiliti zemlje takozvane skupine PIGS da zemlje usklade omjer državnog duga i bruto domaćeg proizvoda, ali se nikada nije otvorilo pitanje uvođenja sankcija protiv tih zemalja.
Sada je Europska komisija djelovala munjevito. 7. srpnja se preporučuju mjere protiv Španjolske i Portugala, a 12. srpnja je protiv ove dvije zemlje pokrenut režim sankcija.
Nakon Brexita i kažnjavanja Španjolske i Portugala, mogućnost uvođenja sankcija se počinje razmatrati i protiv Poljske, Mađarske i neistomišljenika Berlina i Pariza po pitanju europskih integracija zemalja EU. Ranije su ovakve izjave uglavnom izgledale kao prazne prijetnje birokracije Bruxellesa. Zapravo je nakon Brexita Europska unija reagirala na krizu pooštravanjem svog odnosa prema državama članicama i većom centralizacijom.
Protjerivanje Velike Britanije iz institucija EU su Njemačka i Francuska sanjale još od njezina osnutka i referendum se ukazao kao prilika da se ukloni faktor koji je osporavao dominaciju u EU jezgri koju čine Francuska i Njemačka.
Velika Britanija je u Europskoj uniji imala "kritičnu masu", tako da je uvijek mogla formirati protutežu u kontinentalnoj "jezgri" EU. Odlaskom Velike Britanije će se ostatak članica u EU morati pomiriti s dominantnom ulogom francusko-njemačkog saveza.
Međutim, povijest nas uči da zajednice država i naroda s tako uspostavljenim odnosima, ne mogu preživjeti. Sada, kada je Velika Britanija primjerom pokazala da postoje demokratski mehanizmi za napuštanje tamnice naroda, u što EU pretvaraju Berlin i Pariz, vidjet ćemo do koje granice misle ići eurobirokrati, potpomognuti sada nespornim autoritetom Berlina i Pariza.
Zemlje južne Europe su prepuštene na milost i nemilost zbog neriješenih i nerješivih problema suverenog duga, a zemlje srednje i istočne Europe su primatelji i žive na "jaslama" strukturnih fondova EU, kojima opet gospodare u Bruxelles i Berlin. Samo jedan njihov potpis je dovoljan da se blokira protok sredstava i zaustave subvencije, što bi kulminiralo krizom u Poljskoj ili Mađarskoj.
Skandinavija i zapadnoeuropske zemlje, koje su se priključile Europskoj zajednici od '70-ih do '90-ih godina, kao što su Austrija i Irska, ionako nemaju dovoljnu ekonomsku i političku moć da bi se mogle usuditi izazvati dominaciju Njemačke i Francuske u Europskoj uniji.
Svijest o promijenjenom odnosu snaga u Europi je motivirala ministre vanjskih poslova zemalja osnivača Europske unije da se okupe i nakon britanskog referenduma dogovore akcijski plan za izlazak iz krize.
Projekt podrazumijeva pretvorbu EU u superdržavu s vlastitom vojskom, policijom i tajnom službom, izvijestili su poljski mediji 27. lipnja, što uključuje centralizaciju Europske unije na čelu s Njemačkom i Francuskom. Na te dvije države će EU usredotočiti sve poluge političke moći, dok će Europski parlament i Europsko vijeće biti pozornice za igrokaz izaslanika marionetskih zemalja, čije odluke neće vrijediti ništa. Već sad je svima jasno da ključne odluke donose Jean-Claude Juncker, čelnik Europske komisije koja djeluje u potpunosti neovisno o željama i težnjama naroda država članica EU, a tamo gdje nešto pođe po zlu priskoče mu u pomoć Angela Merkel i Francois Hollande.
Odlaskom Velike Britanije iz EU, bez obzira koliko je to zapravo pozitivno za razvoj odnosa unutar same Europske unije i njene moguće transformacije, a možda i napuštanja od strane drugih članica, mi danas živimo u kancelarskoj diktaturi "Trijumvirata Juncker-Merkel-Hollande".
No, oslobođeni od Velike Britanije i njenog utjecaja na druge "trojanske konje" američke administracije u Europi, Europska unija sada ima priliku prevladati svoj tradicionalni status "političkog patuljka", te postati punopravni subjekt međunarodnih odnosa i svrstati se među najutjecajnije igrače u svjetskoj politici, uz SAD, Kinu i Rusiju.
Naravno, Europljani su u odnosu sa Sjedinjenim Državama navikli na status da imaju "starijeg brata", što je s povijesnog stajališta prilično tužno i onemogućava Europu da u globaliziranom svijetu ima ili se usudi o ključnim pitanjima imati vlastiti stav.
Strategija za borbu protiv "separatizma", odnosno mogućeg odlaska drugih zemalja iz EU, zapravo potkopava jedinstvo zapadnog svijeta, što se očituje se na nekoliko načina.
Prvo, potrebno je odgoditi Brexit što je moguće duže, te se pobrinuti da se nakon konačnog i pravnog izlaska Velike Britanije iz EU nastavi raditi po modelu koji će omogućiti Londonu, istovremeno i Washingtonu, da i dalje imaju utjecaj u procesu donošenja odluka u EU.
Nije slučajno da je nekoliko dana nakon britanskog referenduma u Berlin doputovao američki državni tajnik John Kerry, koji je rekao da se Brexit može "vratiti natrag", prenosi The Guardian.
Drugo, pojačava se pritisak na Europu i preostale zemlje unutar Europske unije od strane proameričkih interesnih skupina. Znakovito je da je od svih lidera europske unije Brexit pokušao odgoditi predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, bivši premijer Poljske koji je izjavio da će Velikoj Britaniji za konačni pravni izlazak iz EU trebati do sedam godina.
Bilo je i poziva da Velika Britanija ostane u EU, pa čak i da ignorira rezultat referenduma, a oni su uglavnom dolazili iz srednje i istočne Europe, bivših socijalističkih zemalja u kojima su tijekom godina "tranzicije" stasale "političke elite" lojalne Sjedinjenim Državama. Naime, tamo su Amerikanci odabrali stotine mladih dužnosnika i poslali ih u inkubatore u SAD, gdje su stasali u američke marionete koje su se kasnije transplantirale u političko tkivo zemalja istočne Europe. Postoje iznimke poput mađarskog premijera Orbana, ostarjelog češkog predsjednika Zemana i još nekih, ali su oni više iznimka nego pravilo.
Treće, sada je primjetan proces jačanja euroatlantskih integracija Starog kontinenta ne na način kako su to činile stare članice EU, nego kroz NATO. U tom smislu treba spomenuti zajedničku deklaraciju sa summita NATO pakta u Varšavi, kojom su čelnici EU i NATO pakta dogovorili stratešku suradnju u kojoj stoji kako je Sjevernoatlantski savez zadužen za jamstvo sigurnosti Europske unije.
Ova deklaracija je reakcija na razgovore o mogućnosti stvaranja europskih sigurnosnih snaga i obavještajnih službi, čak i jedinstvene europske vojske, koja bi djelovala unutar europsko-američkih odnosa. Jačanje uloge NATO pakta u jamčenju sigurnosti Europskoj uniji, uključujući i prijetnje koje nisu u nadležnosti vojnih struktura NATO pakta, preventivna je akcija Amerikanaca kojima je cilj sprečavanje nastanka "ujedinjene Europe" i njezinih vlastitih snaga sigurnosti, a koje bi se jednom mogle oteti njihovoj kontroli.
Četvrto, potrebno je uložiti maksimalne napore za održavanje antiruskih osjećaja i produbljivanje jaza između Rusije i Europske unije. Sredstva za rješavanje tog problema su već osigurana, a Rusiju se i dalje demonizira do razine koja prelazi granice dobrog ukusa.
Potrebno je neprestano govoriti o "ruskoj prijetnji", kao i opasnosti od ruske vojne agresije, nastaviti informacijski rat protiv Rusije, te se boriti za očuvanje, obnovu i proširenje liste sankcija protiv Rusije. Za širenje rusofobije su zadužene vladajuće elite u Ukrajini, Moldaviji, Rumunjskoj, Poljskoj i baltičkim zemljama, a onda ostatak Europske unije samo prenosi njihove "strahove".
Peto je potpisivanje Transatlantskog sporazuma o trgovini i ulaganjima (TTIP), bez sumnje bi potkopao europsku ekonomiju i Europu ekonomski podčinio Sjedinjenim Državama. Ovaj projekt je udar na neovisnost "ujedinjene Europe", a ako kojim slučajem bude usvojen, Europska unija će umjesto da postane punopravni subjekt u međunarodnim odnosima i utjecajan sudionik u svjetskoj politici, nepovratno izgubiti samostalnost i zauvijek postati američka periferija, obično "američko dvorište".
Europske elite su svjesne ovih prijetnji. No, jednako kao što je Brexit omogućio da se Velika Britanija u zemlji oslobodi utjecaja pojedinih elitnih skupina, kao dijela vladajuće Konzervativne stranke, na primjer, isto bi se moglo dogoditi i u EU.
Među europskim narodima i njihovim liderima bi se mogla pojaviti želja za očuvanjem političkog subjektiviteta i za ravnopravnom komunikacijom s Washingtonom, prije svega ako Amerikanci i dalje Europskoj uniji budu nametali Transatlantsko partnerstvo (TTIP).
Dinamika pregovora o TTIP pokazuje da Europljani, s izuzetkom američke klijentele iz istočne Europe kojoj pripada i Hrvatska, ne teže potpisivanju temeljnog gospodarskog sporazuma sa Sjedinjenim Državama i namjeravaju ga konačno pokopati.
Slični pokušaji otpora strategiji da Europa postane američka periferija se manifestiraju u svim smjerovima.
"Stara Europa" je nerado uvela sankcije Rusiji 2014. godine, a sada je sve veća nepopustljivost prema američkim satelitima u istočnoj Europi, koji i dalje inzistiraju na "obuzdavanju Rusije".
Velika Britanija će od strane kontinentalnih sila EU biti suspendirana iz procesa donošenja odluka što je prije moguće.
Što se tiče zemalja "nove Europe", koje su ekonomski ovisne o Bruxellesu, a ne o Washingtonu, njima treba otvoreno postaviti pitanje: "Ili ćete raditi za one čija vas ruka hrani, ili ćete biti isključene iz EU?"
Naravno, ovdje se još uvijek vraćamo na početak i problem da unutar Europske unije na snazi ne opstane aktualni odnos snaga u kojem sve odluke donose Berlin, Pariz i Europska komisija, dok ostale zemlje uopće nemaju pravo glasa u procesu donošenja odluka. Umjesto demonstracije sile, Berlin i Pariz bi trebali usvojiti drugačiji pristup, jer će zemlje koje se budu osjećale ugrožene i ponižene pomoć prvo tražiti u Sjedinjenim Državama. Dakle, prolazimo kroz prilično složen proces u kojem imamo povijesnu priliku za podizanje EU na rang svjetske sile i međunarodno priznatog političkog čimbenika, a možemo je prokockati i zauvijek ostati moneta za potkusurivanje u sučeljavanju Washingtona s drugim svjetskim silama, Rusijom i Kinom u prvom redu.
U svakom slučaju, prije ili kasnije će Europa morati napraviti veliki povijesni izbor između američke periferije ili da postane međunarodni subjekt u punom smislu te riječi.
Odbijanje donošenja te odluke i zadržavanje status quo je nemoguće, jer su okolnosti takve da Europa, čak i ako to ne želi, možda izabrati i odlučiti se kojim će smjerom ići, a to će biti izbor koji će odrediti povijest budućih nekoliko generacija, možda i stoljeća.
AMSI
