Premijer i njegov financministar zaboravili su na oprez pa su se na sva usta hvalili stabilnim proračunom. Sad su svi uvjereni da novca ima i da je došao njihov čas. Dok se to odnosi na plaće iz budžeta, u privatnom sektoru nema euforije zbog navodnih uspjeha
Duh je izišao iz boce, a Andrej Plenković i njegov financministar Zdravko Marić sada sigurno žale zbog svoje uloge u njenom odčepljivanju. Žudeći za političkim poenima zaboravili su na oprez pa su se na sva usta hvalili stabilnim proračunom. Platili su sve račune, podmirili su golem trošak garancija za brodogradilišta, a ipak se nisu morali zaduživati. Štoviše, ponavljao je Plenković, prvi put se ne troši preko mogućnosti, već postoji i određeni budžetski višak. Ostaje nešto i za crne dane. Što su zaboravili? Zaboravili su ono staro pravilo, poznato svim sociolozima, da se ljudi ne bune kad je stanje u društvu loše. Suprotno očekivanju, oni tada ne štrajkaju i ne demonstriraju. Svako čuva ono što ima, koliko god to bilo malo, pa čak i od toga štede. Paradoksalno, tada raste i štednja u bankama jer ljudi odgađaju svoje planove za neke sigurnije dane. Odgađajući potrošnju, oni još više produbljuju krizu. Tada i sindikati znaju da nije njihovo vrijeme.
Ali čim krene nabolje, raspoloženje se iz temelja mijenja. Tada se svi trude da ih zapadne što više od tog novog bogatstva, boje se da ih se ne zaboravi i ne izigra, da drugi ne prođu bolje, da ih opet ne prevare itd. Tada se najavljuju i provode sindikalne akcije, prijeti štrajkovima i nose parole pred zgradu vlade. U hrvatskom slučaju u to se uključuju i neki ministri jer je vlada dijelom sastavljena po sindikalnom principu. (Ministar zdravstva je liječnik, ministar obrane vojnik, ministar školstva profesor… Zato nastaju i tragikomične situacije da uz živog ministra financija, ministar zdravstva želi uvoditi poreze, naravno, kako bi namaknuo novac za svoj vječno gladan resor.) U tome je lako prepoznati hrvatsku političku jesen, u koju smo ušli s ozbiljno narušenom arhitekturom plaća, čija bi se statika trebala ponovno uspostaviti nizom nervoznih preračunavanja i žučnih pregovora iza (zasad) zatvorenih vrata. Koliko zdravstvenim radnicima, koliko profesorima i učiteljima, koliko policajcima, koliko činovnicima… Pritom su svi uvjereni da novca ima i da je sad njihov čas.
Sve se to odnosi na plaće iz budžeta, jer u privatnom sektoru vlada potpuno drukčije raspoloženje, a prognoze su mnogo pesimističnije. Tu nema euforije zbog navodnih uspjeha, a za razliku od vlade koja očekuje rast od pet posto, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca Gordana Deranja smatra da će on biti upola manji. I to ako ne bude većih poremećaja u svijetu, što je malo vjerojatno. Privatnicima nedostaju radnici, koji su otišli u druge zemlje, a teško ih mogu platiti više jer je profitna stopa niska. Podaci govore o prosječnih pet posto, što odgovara strukturi ekonomije u kojoj praktički nema industrije s visokom dodanom vrijednošću. Vladin optimizam nije bez vraga i ne bi ga trebalo shvatiti samo kao borbu za naklonost birača, jer se u njemu vjerojatno kriju namjere za budućnost. Proračun se naime ozakonjuje po planiranom, a ne ostvarenom bruto društvenom proizvodu. Ako se za sljedeću godinu planira pet posto, u skladu s tim počet će se odmah i trošiti, iako se može pokazati da je taj novac na vrbi svirala. Ako je gospođa Gordana Deranja u pravu, a najvjerojatnije jeste, slijedi novi budžetski deficit i novo zaduživanje. Ali naše su se vlade i u takvim slučajevima hvalile, doduše ne dobrim proračunskim gospodarenjem već uspješnom prodajom obveznica, odnosno zaduživanjem. Za njih je operacija uvijek uspjela, a pacijentu kako bude.
Ovih dana internetom kruži post s naslovom ‘Kaj je London kontra Zagreba’. U njemu se kaže da London ima 8,8 milijuna stanovnika i 953 zaposlena u gradskoj administraciji, a Zagreb skoro 11 puta manje stanovnika (800 tisuća), ali više nego tri puta brojniju administraciju (3.022 službenika). Naravno, to je vrlo površna usporedba jer bi za prave zaključke trebalo mnogo više podataka, u prvom redu o strukturi i sustavu gradske uprave. Ali i bez toga mnogo je rekao vječni zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić, na onoj prostačkoj snimci koju su emitirale sve televizije, gdje se uz ostalo čuje kako traži od suradnika da nekome izmisle radno mjesto. Za našu politiziranu javnost ništa tu nije bilo ni novo ni neočekivano. Niti je prostakluk Bandićeva specifičnost, niti je uhljebljivanje endemično u Zagrebu. Prije bi se reklo da je i jedno i drugo karakteristika naše politike. Među reformama o kojima se stalno baja među prvima bi trebala biti reforma javne uprave. U to spada i ukidanje dijela od oko 600 jedinica lokalne samouprave, dakle i smanjivanje broja javnih službenika. To je zahvat koji se može provesti samo u vrijeme gospodarskog rasta, kad poslodavci traže radnike, jer nije jednostavno ostaviti ljude bez posla i bez šanse da nađu novi. Naši ih poslodavci sad traže (ne zbog rasta već zbog iseljavanja), ali nikome nije palo na pamet da s tim uskladi početak reforme javne uprave. Lakše je uvoziti sirotinju s Filipina nego se sukobljavati u vještičjem kolu stranačkih interesa.
Ekonomisti, inače, upozoravaju da su plaće u Hrvatskoj već previše narasle i da bi njihov daljnji rast bio iznimno opasan. Pravilo je da se plaće smiju povećavati samo u skladu s produktivnošću rada, a ona u Hrvatskoj raste sporije i ozbiljno zaostaje za drugim zemljama Europske unije. (Ovaj put ne ulazimo u pitanje pravednosti raspodjele, iako je ono bolnije što je siromaštvo raširenije. Na primjer, raspodjele obitelji Todorić i Konzumovih blagajnica.) Kod nas se o produktivnosti brine uglavnom samo privatni sektor i to najčešće o produktivnosti na individualnom radnom mjestu. Tu je ona u pravilu i najveća. Produktivnost se smanjuje čim se mjeri na višoj razini organiziranosti. U poduzeću je manja nego na individualnom radnom mjestu, u općini je manja nego u poduzeću i tako sve do vrha države. Ono s čim se Hrvatska uspoređuje s drugim zemljama je produktivnost cijelog društva. Ta društvena produktivnost istovremeno je i konkurentnost na svjetskom tržištu. Pa ipak, najmanje se brine o povećanju produktivnosti na višim razinama organiziranosti. Tu vladaju stranke kao interesne grupacije, sveznajući političari i njihovi uhljebi, a previše je ljudi s plaćama političara u kategoriji milijunaša. Tko bi o svim tim nekretninama u mom vlasništvu vodio računa, pravdao je ovih dana jedan od njih svoju zaboravnost u imovinskoj kartici. Njima je dobro, njima ne trebaju reforme, kojima bi se možda ukinula Općina Nerežišće na Braču. Jer otok je nekad dobro funkcionirao i kao jedna općina.
Nekad je i u jednoj zgradi na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma bila institucija koja se zvala Zavod za produktivnost, a živjela je od usluga koje je pružala poduzećima, najčešće onima iz prerađivačke industrije. Danas je u toj zgradi HDZ. Bilo bi dobro da su u nekim njenim mračnim kutovima preživjeli duhovi iz mračne prošlosti.
portalnovosti
Duh je izišao iz boce, a Andrej Plenković i njegov financministar Zdravko Marić sada sigurno žale zbog svoje uloge u njenom odčepljivanju. Žudeći za političkim poenima zaboravili su na oprez pa su se na sva usta hvalili stabilnim proračunom. Platili su sve račune, podmirili su golem trošak garancija za brodogradilišta, a ipak se nisu morali zaduživati. Štoviše, ponavljao je Plenković, prvi put se ne troši preko mogućnosti, već postoji i određeni budžetski višak. Ostaje nešto i za crne dane. Što su zaboravili? Zaboravili su ono staro pravilo, poznato svim sociolozima, da se ljudi ne bune kad je stanje u društvu loše. Suprotno očekivanju, oni tada ne štrajkaju i ne demonstriraju. Svako čuva ono što ima, koliko god to bilo malo, pa čak i od toga štede. Paradoksalno, tada raste i štednja u bankama jer ljudi odgađaju svoje planove za neke sigurnije dane. Odgađajući potrošnju, oni još više produbljuju krizu. Tada i sindikati znaju da nije njihovo vrijeme.
Ali čim krene nabolje, raspoloženje se iz temelja mijenja. Tada se svi trude da ih zapadne što više od tog novog bogatstva, boje se da ih se ne zaboravi i ne izigra, da drugi ne prođu bolje, da ih opet ne prevare itd. Tada se najavljuju i provode sindikalne akcije, prijeti štrajkovima i nose parole pred zgradu vlade. U hrvatskom slučaju u to se uključuju i neki ministri jer je vlada dijelom sastavljena po sindikalnom principu. (Ministar zdravstva je liječnik, ministar obrane vojnik, ministar školstva profesor… Zato nastaju i tragikomične situacije da uz živog ministra financija, ministar zdravstva želi uvoditi poreze, naravno, kako bi namaknuo novac za svoj vječno gladan resor.) U tome je lako prepoznati hrvatsku političku jesen, u koju smo ušli s ozbiljno narušenom arhitekturom plaća, čija bi se statika trebala ponovno uspostaviti nizom nervoznih preračunavanja i žučnih pregovora iza (zasad) zatvorenih vrata. Koliko zdravstvenim radnicima, koliko profesorima i učiteljima, koliko policajcima, koliko činovnicima… Pritom su svi uvjereni da novca ima i da je sad njihov čas.
Sve se to odnosi na plaće iz budžeta, jer u privatnom sektoru vlada potpuno drukčije raspoloženje, a prognoze su mnogo pesimističnije. Tu nema euforije zbog navodnih uspjeha, a za razliku od vlade koja očekuje rast od pet posto, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca Gordana Deranja smatra da će on biti upola manji. I to ako ne bude većih poremećaja u svijetu, što je malo vjerojatno. Privatnicima nedostaju radnici, koji su otišli u druge zemlje, a teško ih mogu platiti više jer je profitna stopa niska. Podaci govore o prosječnih pet posto, što odgovara strukturi ekonomije u kojoj praktički nema industrije s visokom dodanom vrijednošću. Vladin optimizam nije bez vraga i ne bi ga trebalo shvatiti samo kao borbu za naklonost birača, jer se u njemu vjerojatno kriju namjere za budućnost. Proračun se naime ozakonjuje po planiranom, a ne ostvarenom bruto društvenom proizvodu. Ako se za sljedeću godinu planira pet posto, u skladu s tim počet će se odmah i trošiti, iako se može pokazati da je taj novac na vrbi svirala. Ako je gospođa Gordana Deranja u pravu, a najvjerojatnije jeste, slijedi novi budžetski deficit i novo zaduživanje. Ali naše su se vlade i u takvim slučajevima hvalile, doduše ne dobrim proračunskim gospodarenjem već uspješnom prodajom obveznica, odnosno zaduživanjem. Za njih je operacija uvijek uspjela, a pacijentu kako bude.
Ovih dana internetom kruži post s naslovom ‘Kaj je London kontra Zagreba’. U njemu se kaže da London ima 8,8 milijuna stanovnika i 953 zaposlena u gradskoj administraciji, a Zagreb skoro 11 puta manje stanovnika (800 tisuća), ali više nego tri puta brojniju administraciju (3.022 službenika). Naravno, to je vrlo površna usporedba jer bi za prave zaključke trebalo mnogo više podataka, u prvom redu o strukturi i sustavu gradske uprave. Ali i bez toga mnogo je rekao vječni zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić, na onoj prostačkoj snimci koju su emitirale sve televizije, gdje se uz ostalo čuje kako traži od suradnika da nekome izmisle radno mjesto. Za našu politiziranu javnost ništa tu nije bilo ni novo ni neočekivano. Niti je prostakluk Bandićeva specifičnost, niti je uhljebljivanje endemično u Zagrebu. Prije bi se reklo da je i jedno i drugo karakteristika naše politike. Među reformama o kojima se stalno baja među prvima bi trebala biti reforma javne uprave. U to spada i ukidanje dijela od oko 600 jedinica lokalne samouprave, dakle i smanjivanje broja javnih službenika. To je zahvat koji se može provesti samo u vrijeme gospodarskog rasta, kad poslodavci traže radnike, jer nije jednostavno ostaviti ljude bez posla i bez šanse da nađu novi. Naši ih poslodavci sad traže (ne zbog rasta već zbog iseljavanja), ali nikome nije palo na pamet da s tim uskladi početak reforme javne uprave. Lakše je uvoziti sirotinju s Filipina nego se sukobljavati u vještičjem kolu stranačkih interesa.
Ekonomisti, inače, upozoravaju da su plaće u Hrvatskoj već previše narasle i da bi njihov daljnji rast bio iznimno opasan. Pravilo je da se plaće smiju povećavati samo u skladu s produktivnošću rada, a ona u Hrvatskoj raste sporije i ozbiljno zaostaje za drugim zemljama Europske unije. (Ovaj put ne ulazimo u pitanje pravednosti raspodjele, iako je ono bolnije što je siromaštvo raširenije. Na primjer, raspodjele obitelji Todorić i Konzumovih blagajnica.) Kod nas se o produktivnosti brine uglavnom samo privatni sektor i to najčešće o produktivnosti na individualnom radnom mjestu. Tu je ona u pravilu i najveća. Produktivnost se smanjuje čim se mjeri na višoj razini organiziranosti. U poduzeću je manja nego na individualnom radnom mjestu, u općini je manja nego u poduzeću i tako sve do vrha države. Ono s čim se Hrvatska uspoređuje s drugim zemljama je produktivnost cijelog društva. Ta društvena produktivnost istovremeno je i konkurentnost na svjetskom tržištu. Pa ipak, najmanje se brine o povećanju produktivnosti na višim razinama organiziranosti. Tu vladaju stranke kao interesne grupacije, sveznajući političari i njihovi uhljebi, a previše je ljudi s plaćama političara u kategoriji milijunaša. Tko bi o svim tim nekretninama u mom vlasništvu vodio računa, pravdao je ovih dana jedan od njih svoju zaboravnost u imovinskoj kartici. Njima je dobro, njima ne trebaju reforme, kojima bi se možda ukinula Općina Nerežišće na Braču. Jer otok je nekad dobro funkcionirao i kao jedna općina.
Nekad je i u jednoj zgradi na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma bila institucija koja se zvala Zavod za produktivnost, a živjela je od usluga koje je pružala poduzećima, najčešće onima iz prerađivačke industrije. Danas je u toj zgradi HDZ. Bilo bi dobro da su u nekim njenim mračnim kutovima preživjeli duhovi iz mračne prošlosti.
portalnovosti
