Most se, polako ali sigurno, pretvara u stranku desnih ostataka. Uloga i značaj ove stranke može se opisati u sljedećim terminima: beskorisnost, uzaludnost, nestrukturiranost i suvišnost.
Most postoji, tu je, ali ništa ne znači, lišen je ikakve političnosti.
Doduše, političari Mosta tu i tamo proizvedu neku aferu, ona im služi isključivo u funkciji pokazivanja da su živi.
Sadašnji Most razlikuje se od prvog Mosta. Prvi Most, onaj koji se 2015. god. pojavio na nacionalnoj razini, nije bio zamišljen kao stranka, već kao platforma koja okuplja nezavisne liste i nezavisne pojedince. Ta platforma nema nikakve veze s ovom sadašnjom strankom preživjelih desnih ostataka. Ova današnja stranka beskorisnih i ustajalih desnih populista u odnosu na izvornu platformu djeluje kao psovka.
Ipak, kada se 2015. god. na parlamentarnim izborima pojavila ova platforma, bio sam uvjeren da je, zbog prevelikog broja afektiranih kršćana, riječ o klerikalnom projektu političke prevare i neslobode. Jednostavno, bez ikakve analize, poznavajući stanje u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj kao i njezine političke aspiracije, smatrao sam da politička struktura, mističnih obrisa koja zaziva nadu i reforme, ne definirajući što je to nada i koje će se reforme i s kojim ciljem provesti, čiji su glavni protagonisti politički deklarirani kršćani, a kršćanstvo nije politička kategorija, ne može donijeti ništa dobro javno životu, ali može umnožiti dobra koja će, ovako ili onako, pripasti Crkvi.
Iz svega što se nakon izbora događalo, a sve je bilo na razini infantilne prvopričesničke predstave u kojoj se glumi sloboda i nezavisnost, iako je jasno da će predstava završiti povratkom HDZ-a na vlast. Baš kao što prvopričesnici misle da su sami odlučili primiti ovaj sakrament, premda je razvidno da nemaju izbora jer izvršavaju ono što njihovi roditelji žele, tako je i Most izvršavao želju političkih roditelja koji su ih rodili kako bi opet HDZ doveli na vlast.
Tada je Most, dakako posve prividno, zbog dramaturškog uzbuđenja, pristao formirati koaliciju s Milanovićevom verzijom SDP-a, da bi, uz neko nemušto moralističko obrazloženje, Božo Petrov egzaltirano i pomalo uvrijeđeno javnosti obznanio kako odustaje od postignutog dogovara, jer je netko od Milanovićevih suradnika negdje nešto rekao i da će, zbog duboko moralnih razloga, na vlast dovesti Karamarkovu verziju HDZ-a, budući da je HDZ moralniji od SDP-a.
Formirana je koalicijska vlada HDZ-a i Mosta, a potom su uslijedile krize koje su dovele do pada ove vlade i prijevremenih parlamentarnih izbora.
Ove krize su me navele da revidiram prethodne stavove, da analiziram strukturu Mosta i sve tadašnje figure ove platforme.
U Hrvatskoj politici postoji zakonitost po kojoj sve što se nalazi desnije od HDZ-a, pogotovo desnica koja kao politički program ističe kršćanstvo, nužno završi s HDZ-om. No Most nezavisnih lista, nakon što sam analizirao programska načela, tada nije bio desna stranka, štoviše nije uopće bio stranka nego subpolitička struktura – nešto što proizlazi iz građanskog aktivizma, taj aktivizam nadilazi i dolazi u predvorje političkog, ali odbija poprimiti stranačku formu i sadržaj. Dobro zamišljeno, ali, kako je pokazalo vrijeme, očajno loše realizirano.
Ta subpolitičnost me motivirala da 2016. god. pristanem biti na njihovoj saborskoj listi kako bih, kao nezavisni zastupnik, promovirao zaštitu ljudskih prava.
Hrvatski nacionalni interes je zaštita ljudskih prava – i to svih prava. Godinu prije s njima nisam htio imati posla jer sam smatrao da se od kršćana s greškom, a svaki politički kršćanin ima grešku koja negira bit kršćanstva koje nije i ne može biti politika jer se politikom uređuje život građana, a građane se ne može tretirati kao vjernike, ali sam promijenio mišljenje nakon što sam vidio da na platformi Mosta djeluju, primjerice, omiški stomatolog Ivan Kovačić i principijelni ministar Vlaho Orepić koji je, svojim nepopuštanjem HDZ-u da pozadinski usmjerava aktivnosti MUP-a, doveo do krize i pada vlade koju je predvodio premijer koji je nekako, s velikom mukom, baš kao i svi naši pretjerano kroatizirani povratnici, nešto nabadao na hrvatskom jeziku.
Pristao sam, dakle, biti na njihovoj listi na parlamentarnim izborima 2016. god., postao sam zastupnik i shvatio o kojoj i kakvoj političkoj prevari se radi.
Uistinu je riječ o kršćanima s greškom, a s njima je lako upravljati, lako ih je moralno ucjenjivati – imaju grešku koju žele sakriti. No ono što predstavlja njihovu posebnost, nešto što do sada nije viđeno na političkoj sceni, nesumnjivo je to da se radi o ljudima koji su pristali da ih se korumpira sredstvima koja im se legalno isplaćuju iz proračuna.
To sve govori o njima.
Oni su u stanju napraviti bilo što samo da i dalje primaju saborsku plaću, da uživaju u ostalim, vrlo izdašnim materijalnim privilegijama i da sebe doživljavaju bitnima, a bitnost im dolazi iz prisutnosti u medijima.
Kako bilo, Vlaho Orepić je vrlo brzo napustio Most, Ivan Kovačić također, a ja nisam imao što napuštati, doveo sam ih do toga da oni mene napuste odnosno da me, kao nezavisnog zastupnika, isključe iz tadašnjeg saborskog kluba u čijem radu nisam sudjelovao.
Nezavisnost ne ovisi o kontekstu, ona proizlazi iz pojedinca, ona se demonstrira, ona ne traži kontekst i priznanje. Kada neki nezavisni zastupnik nešto napušta, to samo znači da nije bio nezavisan.
Projekt nezavisnosti nema snagu prerastanja u nešto što će rezultirati političkom promjenom, riječ je o ideji ili, u mom slučaju, o filozofskom eksperimentu kojim dokazujem neku ideju – bilo da tom idejom dekonstruiram jedan segment nelegitimne, ali tvrdokorne stvarnosti, bilo da tražim prikladnu društvenu materiju u koju ću spustiti ideju kako bih formirao nešto novo. To novo nikada neće i ne može pobijediti u političkom smislu. Političke pobjede su rezervirane za političke strukture. One, dakako, i gube.
Naravno da se filozofskim eksperimentom ne uspostavljaju nikakvi emocionalni odnosi – ni prema onome što sada jest, ali ni prema onome što nastaje, baš kao ni prema onima koji su se narodili u toj stvarnosti, a narodio se, ni manje ni više nego, kako to populisti kažu, narod.
Narod ima grešku, ideja nema, narod je nesavršen i nepouzdan, ideja je savršena. Zbog navedenog se ne bavim tim procesualnim, u vremenu prisutnim i okolnostima zauzdanim narodom, on je izvan područja moga interesa.
Mene zanima ideja države, nacije, građanina i, nadasve, pojedinca. Narod je politička roba s greškom.
Ovu kolumnu sam napisao potaknut Buljevom, a Bulj je politička i kršćanska roba s populističkom greškom, zabranom da se u Sinju, u prostoru pod ingerencijom Grada, održi izložba slika Inije Herenčić, naslovljena ”Susret na tromeđi”, zbog toga što ovu izložbu, organizacijski i financijski, podržava i Srpsko narodno vijeće.
Miro Bulj kaže da nema ništa protiv Srba, više puta je napomenuo da je Srbima doveo asfalt ispred kuća, da bi im dao piti i jesti itd. Bulj je, nesumnjivo, osjetljiv na bazične ljudske potrebe, ali ne shvaća da Srbi nisu Srbi po sendviču i vodu, Srbi nisu Srbi po asfaltu i dodijeljenom stanu. Srbi su Srbi po jeziku i pismu, po kulturi i običajima, a neki su i po pravoslavlju.
Bulj je protiv ćirilice i Srpske pravoslavne Crkve, on je protiv kulturnih aktivnosti koje su srpske po Srpskom narodnom vijeću, Bulj se protivi i ravnopravnosti saborskih zastupnika nacionalnih manjina, iako im iz ruku ne bi oteo hranu iz saborske menze.
Ne vjerujem da tu ima zloće, ta Buljevo hrvatstvo je hrvatstvo jela i pića, to je hrvatstvo dodijeljenog stana i asfalta. To nije hrvatstvo jezika, pisma, kulture i filozofije, to čak nije ni hrvatstvo kršćanstva bez greške. Bulj naprosto želi da Srbi budu Srbi po onome po čemu je i on Hrvat.
Njegovo hrvatstvo se kreće u granicama jela i pića, a vrhunac doživljava u komunalnoj infrastrukturi.
Bulj Srbima nudi komunalno srpstvo jer tom srpstvu odgovara njegovo komunalno hrvatstvo. Izložbe, kultura i umjetnost su, s razine komunalnog hrvatstva, u funkciji provokacije, a provokaciju valja sasjeći u korijenu.
U Hrvatskoj svaka politička nada i reforma završi u bespućima napijenog i najedenog komunalnog hrvatstva.
