Muenchenska je filharmonija održala svoj tradicionalni koncert na otvorenome, ‘Klasika na Odensplatzu’, u samome središtu glavnoga grada Bavarske. Da, i? Ništa, poznato je da se takvi koncerti održavaju godinama. Tradicija je bila prekinuta u vrijeme pandemije i ove je godine obnovljena, odnosno nastavljena. Da, i? Ma ništa, dobro je poznato da je mnogo toga u pandemijskim godinama (a nismo ih još ostavili iza sebe, to bi moralo biti jasno) bilo prekinuto. Muenchenska je filharmonija neposredno nakon ruskog vojnog upada u Ukrajinu po kratkom postupku razvrgnula ugovor sa svojim šefom-dirigentom, Rusom, samo zato što je bilo poznato da je ovaj u prijateljskim odnosima s ruskim predsjednikom Putinom. Da, i? Ma ništa, ništa, i to je poznato, i o tome se izvještavalo u ono vrijeme kada se otkazivalo koncerte ruskim umjetnicima, kada su se na sveučilištima otkazivala predavanja o ruskim književnicima.
No, ovoga je ljeta, dakle usred godine 2022., u vrijeme kada ruska vojna operacija u Ukrajini traje već više od pola godine, muenchenska filharmonija svoj koncert na Odeonsplatzu otvorila izvedbom koncerta za violinu i orkestar upravo jednoga Rusa – Čajkovskog.
Naravno, sada dolazi ono naše poznato. Ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu i prekršila time odredbe međunarodnoga prava i Povelje Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno! Pa onda možemo dalje.
Dakle, ta ista muenchenska filharmonija koja je protjerala svojega svjetski poznatog šefa-dirigenta zato i samo zato što je bio Rus, i to Rus u dobrim odnosima s Vladimirom Putinom, odlučila je na koncertu održanom u trenucima kada ‘Putinov rat’, kako to vole govoriti na Zapadu, traje već više od šest mjeseci izvesti djelo jednog ruskog skladatelja. Učinila je to u vrijeme kada Zapad na čelu s Amerikom uvodi gotovo na dnevnoj osnovi nove sankcije Rusiji i, zbog bumerang učinka tih sankcija, priprema građane svojih zemalja na to da moraju ‘platiti cijenu’ u ime obrane demokracije i slobode koju, tako im govore, ugrožava pomahnitali vlastodržac iz Kremlja koji je umislio da je novi Petar veliki i koji želi u najmanju ruku obnoviti Sovjetski Savez, a i počiniti još tko zna kakva zlodjela. Jer, tako dalje kažu (i uporno ponavljaju), ako se dozvoli da padne Ukrajina, čime se zapravo misli na režim u Kijevu, Putin neće stati. Na redu su baltičke države, Poljska, možda Finska, a zašto ne i Njemačka?
I u takvim se trenucima, dakle, održava koncert u središtu glavnoga grada ‘Slobodne države Bavarske’ sa Čajkovskim na repertoaru. No, je li odabir Rusa za koncert muenchenskih filharmoničara tek usamljena ‘prva lasta’, događaj na rubu incidenta, ali u osnovi zanemariv? Rekli bismo da nije! Koncerti poput ovoga na Odensplatzu što ga redovno prenosi i televizijski kanala Sat3 (Njemačka, Austrija, Švicarska) pripremaju se i dogovaraju mjesecima. Dakle, bilo je dovoljno vremena da se razmisli o repertoaru, ali i da ga se u posljednjem trenutku promijeni. Zašto u posljednjem trenutku? Pa zato, što upravo doživljavamo novi vrhunac rusofobije što se očituje u zahtjevu baltičkih zemalja, Češke, ali i Finske, da se zabrani ulazak na područje Evropske unije svim građanima Ruske federacije. Sa zaista ‘antologijskim’ obrazloženjem estonske predsjednice kako putovanje u EU ‘nije ljudsko pravo, nego privilegija’. O tome će se zahtjevu, dakle o uvođenju instituta kolektivne odgovornosti, na razini Evropske unije raspravljati potkraj ovoga mjeseca.
Hrvatska, tek usput da spomenemo, o tome nema svoje mišljenje. I ne srami se to javno reći, dodajući kako će – naravno – slijediti politiku EU. Unaprijed se, dakle, odriče ne prava, nego dužnosti da razmisli, procijeniti, iznese svoje mišljenje. Ne, Hrvatska ne razmišlja, ona sluša.
A kako se u tome kontekstu ponaša Njemačka? E, tu dolazimo do poveznice (simbolične svakako, jer realna sigurno ne postoji) između koncerta na Odeonsplatzu i aktualne politike. Njemačka, za sada barem, odbija tu ideju s vrlo jasnim stavom da bi to značilo i kažnjavanje nevinih ruskih građana; koji – budimo objektivni – nisu ni krivi, ni odgovorni za politiku svoje vlade, baš kao što ni Amerikanci kolektivno nisu ni krivi, ni odgovorni za politiku Washingtona koja – osim što je trajno destabilizirala Bliski istok rušenjem režima u Libiji, pokušajem rušenja režima u Siriji (da Afghanistan i Irak i ne spominjemo), sada nametanjem rusofobne politike tjera Evropsku uniju, ne samo u prenesenom smislu, u bijedu, nestašice i bankrot (ovo: bankrot ne kažemo slučajno, jer će EU otplaćivati oružje što ga mahnito kupuje u SAD desetljećima). Njemačka se, dakle, ne slaže.
Odnosno, da budemo posve precizni. S uvođenjem kolektivne odgovornosti svih ruskih građana ne slaže se kancelar Scholtz, mada on ne upotrebljava taj termin. Uz njega (pa i protiv njega) javljaju se, međutim, glasovi neslaganja s onom politikom što je još uvijek službena politika Berlina, a koja ne može završiti drugačije, nego udarom na životni standard građana, i to udarom o kakvome nitko nije ni sanjao kada je kancelar Scholtz mirno prihvatio zahtjev predsjednika Bidena da se uopće ne pušta u pogon upravo završeni plinovod Sjeverni tok 2 (inače, rusko-njemački projekt), a za što se zdušno zauzimala i Scholtzova koalicijska partnerica iz stranke Zelenih, aktualna ministrica vanjskih poslova. Da bi nakon toga, mada bez pretjeranog oduševljenja, prihvaćao i sve drugo što je dolazilo iz Washingtona
Uz glasove neslaganja što su se mogli čuti od nekih ‘bivših’ (Oscar LaFontaine, Gerhard Schroeder), potom iz redova gospodarstvenika koji jako dobro znaju u kakav bi ih ponor bacila nestašica energenata, javio se sada i potpredsjednik parlamenta, Bundestaga, istaknuti političar iz redova drugoga kancelarovog koalicijskog partnera, Liberala, Wolfgang Kubicki. On kaže, ni manje, ni više nego da bi Njemačka trebala otvoriti plinovod Sjeverni tok 2 da bi, doslovno, preživjela zimu. Dodao je kako bi prioritet vlade trebala biti stabilna opskrba plinom. Nije rekao, ali to jasno proizlazi iz onoga što jest rekao, kako prioritet vlade u Berlinu ne bi trebala biti obrana od imaginarne ruske agresije, pa ni indirektno sudjelovanje u američko-ruskom ratu što se vodi u Ukrajini (i po cijenu žrtvovanja i Ukrajine, i Ukrajinaca). Ne, Kubicki čiju je izjavu ukrajinski predsjednik Zelenski odmah okarakterizirao kao ‘apsurdnu’ traži da se njemačka vlada brine o njemačkim građanima.
Ma koliko to normalno i logično zvučalo, živimo u vremenu kada je javnome mnijenju, barem u Evropskoj uniji, nametnuta ideja kako zadatak nacionalnih vlada nije briga za građane čijim glasovima zahvaljuju da su na vlasti, dakle za građane svojih zemalja, nego postrojavanje u monolitni zapadni blok (i politički, ali sve više i vojni) za suočavanje – danas – s Rusijom, a sutra s Kinom. Borba udružene Evrope na Istoku, tako bi se to moglo nazvati. Paradoksalno, ali i opasno simptomatično, upravo tako ‘Borba udružene Evrope na Istoku’ zvala se izložba što je potkraj godine 1941. i početkom 1942. održana u Zagrebu, u metropoli tzv. Nezavisne Države Hrvatske (koja je na plakatu izložbe svojega vojnika sa štitom na kojemu je povijesni hrvatski grb s prvim bijelom poljem ukrašen ustaškim ‘U’, stavila odmah do smrknutog vojnika Hitlerovog Wehrmachta na čijem se štitu koči kukasti križ). Nismo, eto, mogli odoljeti ovoj digresiji, jer ona tako mnogo govori ne samo o povijesnom ‘jučer’, nego i o našem političkom ‘danas’.
Koncert na Odensplatzu na kojem je izvođen jedan Rus – Čajkovski, održan je samo dva dana nakon što je francuski predsjednik Macron telefonski razgovarao s ruskim predsjednikom Putinom. Francuz i dalje, mada podupire i provodi sankcije, igra na kartu razgovora i pregovora.
I kada sve to pokušamo posložiti ukazuje se slika bitno drugačija od one što je nameće agresivna propaganda što ponekada izgleda zaista tako kao da je koncipiraju ljudi iz Hollywooda. Vidimo sliku Evropske unije u kojoj – pod patronatom Washingtona – glavnu riječ preuzimaju zemlje, nekadašnji sovjetski sateliti u kojima, zbog iskustava iz ne tako davne prošlosti, nije teško pobuditi, ili ponovo probuditi anti-ruske sentimente. Tu se kao ‘kolovođa’ sve jasnije profilira Poljska koja – sigurno ne slučajno – obznanjuje kako joj je cilj da do godine 2040. postane najjače gospodarstvo u Uniji. I buni se protiv onoga što naziva ‘njemačko-francuskim imperijalizmom’ unutar Evropske unije. Što također nije slučajno. S druge su strane, mada je to možda malo preuranjeno ili preoptimistično reći, dvije praktično do jučer najjače i najutjecajnije zemlje EU – i politički, i gospodarski, Njemačka i Francuska (Italija je ‘izvan stroja’ zbog skorih parlamentarnih izbora). Te dvije zemlje pokazuju znakove, dosta stidljivo doduše, da ne prihvaćaju bezrezervno zacrtani put u propast, jer je ‘samo tako moguće poraziti Putina’. One, osim nametnute dileme: ili poraz Ukrajine i ‘svekolike’ demokracije, ili pobjeda Rusije i ‘svekolike’ autokracije, kao da vide i treću mogućnost. Mir! Francuska razgovara s Putinom, a Njemačka se, uz još uvijek usamljene glasove otpora sadašnjoj politici sankcija ‘sve do vlastite propasti’, protivi ideji o zabrani ulaska u Evropsku uniju svim građanima Ruske Federacije.
Monolitna Evropska unija nije, čini se, više tako monolitna, kao što je bila još prije nekoliko mjeseci. Ako je tako, jer sve su ovo ipak tek indicije, onda bi to bilo dobro i za Njemačku, i za Francusku, i za budućnost Evropske unije, ali – i za Ukrajinu. Rusija jest započela rat (mada ga Moskva uporno tako ne zove), tko hoće znati taj zna što je ratu prethodilo i da on ‘nije pao s neba’, ali što prije razaranje i ubijanje u Ukrajini prestane, što prije počnu pregovori usmjereni najprije samo na to da budu prekinute ratne operacije (dakle, bez ikakvih prethodnih uvjeta), to bolje za Ukrajinu, ali i za Evropsku uniju koja joj je – preko reda, doduše – već otvorila svoja vrata. To bolje i za samu ideju ujedinjene Evrope, jer je ona nespojiva i neprovediva u Evropi izraženih nacional-šovinizama, podignutih na razinu državnih politika i s novom željeznom zavjesom iza koje bi (ali neće) po zamisli stratega iz Washingtona i Londona trebala propasti Rusija. Ujedinjena Evropa ima smisla samo bude li to Evropa otvorenih granica, Evropa različitosti, tolerancije i solidarnosti, Evropa koja će uključivati, a ne isključivati, koja će biti svjesna činjenice da je, i povijesno, i kulturno, i politički, ali i gospodarski, nezamisliva bez Rusije.
Koliko nezamisliva, pokazalo se i na Odeonsplatzu u Muenchenu, gdje je tamošnja filharmonija izvela koncert za violinu i orkestar Petra Iljiča Čajkovskog. A možda je pod dojmom toga koncerta ovaj autor samo počeo razmišljati o nečemu što bi bilo dobro da se dogodi, ali što se najvjerojatnije neće dogoditi. Ili ipak hoće?
Tko zna. Bilo kako bilo, Čajkovskog na Odensplatzu bilo je lijepo čuti. Ali i nepodijeljeni aplauz tisuća prisutnih nakon izvedbe.
