U studenom prošle godine, čim je MOST objavio pitanja s kojima kreće u prikupljanje potpisa za referendum, prof. dr. Sanja Barić s Katedre za ustavno pravo Sveučilišta u Rijeci objavila je na Facebooku nevelik status o prilično izglednom neuspjehu te inicijative, ukoliko o njoj jednog dana, ako se skupi dovoljan broj potpisa, bude odlučivao Ustavni sud. Premda, velim, status nije bio odveć dug, profesorica ga je završila sažetkom:
"Ukratko:
- ustavni referendum je čak i prihvatljiv, premda redundantan, a redundantnost sama po sebi može biti ustavnopravno neprihvatljiva
- zakonodavni referendum ima ozbiljne ustavnopravne probleme zbog kojih bi teško mogao proći test ustavnosti pred Ustavnim sudom RH."
Pamtim da sam je u to vrijeme gledao i na televiziji (mislim da je bila N1, ali nije posebno važno) gdje je sasvim jasno, čak i nama koji se u ustavno pravo kužimo koliko i mentalno onemoćala svekrva kumice s placa, objašnjavala zašto će Sabor - ako se usput ne dogodi kakva ujdurma s potpisima i prebrojavanjem - poslati peticiju Ustavnom sudu i zašto će je ovaj proglasiti nesukladnom Ustavu RH.
Pola godine kasnije, kad se profesoričina prognoza i ostvarila (ne baš u riječ identično, okej, ali u smislu skoro sasvim simetrično, a u konačnom ishodu totalno) svi se nešto zgražavaju i, štono bi kontinentalni građani s pravom glasa rekli, čudiju kak pura dreku! Gotovo da i nema metafore koju istaknuti nacionalni probranici nisu iskoristili da nam dočaraju svoju užasnutost tolikom ispolitiziranošću najviše i formalno najautoritativnije pravosudne instance u državi, tolikom njenom, je li, podložnošću interesima HDZ-a i njegovih parlamentarnih satelitića. Kao da uopće ne shvaćaju kako Plenković nije u imenik svog mobitela trebao ukucnuti niti "Š" od "Šeparović" da bi intervenirao i politički instrumentalizirao Ustavni sud! Da su kojim slučajem na premijerskoj poziciji, ma ne bi to trebali učiniti ni Katarina Peović, ni Miroslav Škoro, ni Peđa Grbin, ni Sandra Benčić niti Dalija Orešković, ili bilo tko iz šarolikog spektra aktualnih parlamentarnih oponenata. Jer, jednostavno - i to je profesorica Barić na vrijeme rekla! - peticijska pitanja za raspisivanje referenduma bila su nedovoljno juridički pedantna, nedovoljno lukava i odveć interpretacijski "gumena".
MOST i ta njihova "građanska inicijativa" nisu se smjeli oslanjati isključivo na znanje svoga pristaše, profesora Roberta Podolnjaka, ma koliko on stručan ustavni pravnik bio. Trebali su, i to za ozbiljan honorar, angažirati nekoga tko će tražiti rupe u njihovim prijedlozima i pitanjima, ukazati im gdje su potencijalne nagazne mine i međeđe zamke, pa onda sročiti ta pitanja i prijedloge toliko kvalitetno da Plenković doista mora ukucati cijelo "Šeparović" u mobitel i poslati SMS s modernim pitanjem "I šta ćemo sad?".
Umjesto toga, samo su izazvali besmislenu i besplodnu halabuku u kojoj će se, eto, besplatno medijski oglašavati još i više nego do sad. Ali ne samo oni, nego i brojni drugi.
Među tim brojnim drugima - za očekivati je bilo i to - najglasniji je pantovčački žlabrač, rijetka vrsta pauna bez točki na ukrasnim perima. On bi ukinuo Ustavni sud kao takav, jer - uz ostalo - kaže u jednoj od bezbroj svojih ukrasnih rečenica bez točke, u njemu sjedi i dvoje ljudi koji su tamo "isključivo mojom milošću, mojom milošću, da ih pod stare dane negdje parkiram, molili su me, ima sto svjedoka". I nema pritom nikakav alternativni prijedlog, nego samo muti vodu ne shvaćajući (ili se samo praveći da ne shvaća!) kako time premijera, navodno svoga ključnog antagonista, pravi najmanje triput većim pozitivcem no što to ovaj jest.
Da je Bojan Ivošević, donedavni splitski dogradonačelnik novinarima poručio "Neka strepe, pravda dolazi!", terapiju kontrole bijesa mogao bi pohađati jedino u bolnici za osobe lišene slobode. A predsjednik države upravo to, tim riječima, poručuje članovima Ustavnog suda i za kaznu dobije priliku da izvoli ponavljati tu i slične šatroštemerske kvaziprijetnje. Sam kaže da su mu ovlasti male i da može jedino govoriti - pa govori onda čovječe, govori, umjesto da klepećeš, drobiš i melješ! Govor može biti silno moćan alat, poluga daleko snažnija od pruta za mućenje ustajale bare ili metle za isprazno dizanje prašine.
A što se Ustavnog suda tiče, da parafraziram jednog Nijemca za kojeg ste možda čuli: mnogi su odluke i samo postojanje Ustavnog suda dosad različito tumačili, a stvar je u tome da ga treba promijeniti. Nikakve koristi od njega ne treba očekivati dok god bude tek - da parafraziram i jednog drugog mislioca - predmirovinsko parkiralište za izraubane partijske kadrove bez ijednoga dana radnog iskustva u sudačkoj praksi. Imam ideju kako to napraviti, ali ima je i ona gorespomenuta svekrva kumice s Dolca, pa je možda bolje da vam je ona iznese.
