Kultur rasistički pristup prema neofolku, koji vlada hrvatskim mainstreamom svake vrste i čiji je manifestni oblik korištenje onog glupog termina „cajke“, demonstracija je raskošnog neznanja, ali i još većeg ignoriranja fenomena začetog na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine dvadesetog stoljeća, u kojima ni cenzura, niti etikete famozne komisije za šund nisu smetale masovnoj popularnosti onoga što je srbijanski studijski glazbenik Miodrag Ilić, poznat kao Mile Bas, stvorio jer je, prema vlastitom priznanju, skapavao od gladi
Zabrane su korisne, ma koliko bile odvratne. Kada se dogode, razotkriju totalitarne, ali i one umove u kojima se manjak znanja kompenzira viškom stavova.
Gradonačelnik Pule Filip Zoričić zabranio je, što ste naravno čuli, koncert na kojem su, u sklopu nečega nazvanog projekt „Hiljadarka“, u tamošnjem Domu sportova „Mate Parlov“ trebali nastupiti Duško Kuliš, Ana Bekuta, Dragan Kojić Keba i Zorana Mićanović. Imao je i obrazloženje: te Pula je mediteranski grad, te turbofolk ne može u javnim prostorima, te ovo, te ono, pa ovako i onako… Jedino što još nije rekao je tko će platiti penale organizatorima koji su uredno i na vrijeme potpisali ugovor o najmu dvorane. Dobro, ne treba puno pameti za shvatiti da će Zoričićeva primjena modela cancel kulture iz proračuna izbiti neku lovu. Možda ne brzo, jer hrvatsko pravosuđe smatra da vrijeme ne postoji, no jednom svakako. Plus sudski troškovi.
Malo nakon njega, ista je odluka donesena i u Osijeku, a obje je opravdala ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek, kazavši: „Vlasnici prostora, u ovom slučaju Grad Osijek i Grad Pula, imaju puno pravo i odgovornost odlučiti kakve sadržaje žele dozvoliti u javnim prostorima. Mislim da je to normalna, prirodna i za mene očekivana odluka tih dvaju gradonačelnika”.
Možemo se baš sada, idealan je trenutak, upitati: zašto se nešto zove javni prostor – svejedno je je li riječ o dvorani, parku ili trotoaru - ukoliko nije jednako dostupno svima koji u javnim nastupima ne propagiraju fašizam, rasizam, seksizam, ksenofobiju…? Pa zatim: ukoliko posao lokalnih, komunalnih vlasti, nije da brinu o tome je li parket u dvorani izbrušen, voda plaćena i promijenjeno razbijeno staklo na vratima, već je posao lokalnih vlasti da određuju tko smije, a tko ne koristiti dvoranu, znači li to da će Obuljen Koržinek sutra opravdati i zabranu koncerta TBF-a jer se njihovi stihovi „I kad zavlada mržnja razum nije lijek/ I ludilo uvik promijeni tijek povijesti/Ispiše novu, krvavu stranu/ U zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu“, možda ne uklapaju u gradonačelničke vizije sadržaja javnih prostora?
Ma možemo ovako do sudnjeg dana, samo nema potrebe. Onaj kome treba objašnjavati da se javni prostor zove tako jer je javni, dakle zajednički i svima dostupan pod jednakim uvjetima, svakako ništa ne razumije. Takvima je za konačnu presudu dovoljna činjenica da je Marku Perkoviću zabranjen nastup u pulskoj Areni, a kada se već njemu može reći stop, e onda može i bivšem Severininom puncu čije pjesme, za razliku od Thompsonovih, ne počinju ratnim pozdravima nacističkih sluga.
Nakon Zoričićevog karikaturalno obrazloženog „njet“ stav je, rekli smo, zauzeo tko god je imao pola sata vremena i dostupnu tipkovnicu. Većina takvih je, kako to kod nas obično biva, iskoristila priliku da pokaže koliko pojma nema o onome o čemu ima izraženo mišljenje.
Prije svega, nikakve „cajke“ ne postoje, niti ta riječ nešto znači, dok autorsko pravo na termin turbofolk ima Antonije Pušić, širim narodnim masama poznat kao Rambo Amadeus. Manje zvučno, ali znanstveno utemeljenije, istu je vrstu glazbe beogradska sociologinja i profesorica Milena Dragičević-Šešić nazvala neofolkom, te o njoj objavila prvu ozbiljnu knjigu na takozvanim ovim prostorima: „Neofolk kultura; publika i njene zvezde“ (Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1994.).
No dobro, sitna je to, ako je uopće greška, ali sve ostale nisu. Prije svega, Duško Kuliš i Ana Bekuta s turbo ili neofolkom, kako je kome draže, imaju veze koliko i Gradski komorni orkestar Šibenik s Jalom Bratom. To čime se oni bave i što izvode se, naime, zove novokomponirana narodna glazba i od turbo/neofolka se razlikuje i po tekstu i po zvuku. U prvom nema aviona, kamiona, silikona i slično, a u drugom ima više harmonike nego klavijatura što zvuče poput klona flipera i tradicionalnih melodija s obale rijeke Ganges, začinjenih tonovima iz čajdžinica s istanbulske periferije.
Dragan Kojić i Zorana Mićanović već jesu taj turbo ili neofolk, s tim što je prvi bio jugoslavenski drugoligaš najprofitabilnijeg glazbenog žanra kako sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, tako i u prvoj četvrtini ovog, dok je druga dijete reality televizije i srpske industrije za serijsku proizvodnju hitova, pjevača i pjevačica od kojih dvije trećine ima kraći rok trajanja od paštete, a nitko niti stiha o livadama, ovcama, rijekama i poljoprivrednim kulturama, dakle svemu što je dominiralo u takozvanoj narodnoj ili tradicionalnoj glazbi.
Kultur rasistički pristup prema neofolku koji vlada hrvatskim mainstreamom svake vrste i čiji je manifestni oblik korištenje onog glupog termina „cajke“, demonstracija je raskošnog neznanja, ali i još većeg ignoriranja fenomena začetog na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine dvadesetog stoljeća, u kojima ni cenzura, niti etikete famozne komisije za šund nisu smetale masovnoj popularnosti onoga što je srbijanski studijski glazbenik Miodrag Ilić, poznat kao Mile Bas, stvorio jer je, prema vlastitom priznanju, skapavao od gladi.
Od tada, od vremena kada je jedan jedini plakat u gradu od pola milijuna ljudi bio dovoljan da se na koncertu Ilićevog „Južnog vetra“ okupi četrnaest tisuća duša, u neofolku se promijenilo svašta osim masovnosti publike i profitabilnosti industrije koja je, za razliku od rock and rolla, imuna na krizu autorstva, te generacijske i tehnološke promjene. Dok danas preživjele bendove iz najboljeg jugoslavenskog desetljeća slušaju pedesetogodišnjaci, nasljednike zvijezda iz iste epohe obožavaju rođeni na isteku kratkog i krvavog stoljeća.
Njihove glazbene preferencije neće promijeniti zabrane poput pulske, sasvim suprotno, one samo mogu motivirati investitore da naprave mjesto u kojem nikakvi gradonačelnici neće smetati da se prostor napuni ljudima i ispuni zvukovima za milijunsku publiku i istu takvu zaradu od koje će se, kada se porez i prirez naplati, održavati opustjele sportske dvorane u teorijski javnom i praktički političkom vlasništvu. Iste one što su nekada zarađivale i od gitarskih koncerata i od balkanske Barbie, dakle Lepe Brene, čiji je imidž - kako piše Dragičević Šešić - građen po uzoru na najprodavaniju lutku na svijetu.
