Poput svih, (pop) glazbenici odlaze prerano, možda češće nego „obični smrtnici“ – ali njihova ostavština s prolaskom vremena redovito dobiva na vrijednosti. I na popularnosti: od Jimija Hendrixa i Boba Marleyja do Akija Rahimovskog i Dina Dvornika, njihova su ostvarenja stalno na listama najprodavanijih. Tako je u nas i u svijetu, bez obzira na to što je riječ o albumima iz nekih minulih epoha, iz razdoblja prije interneta, pametnih telefona i streaming-servisa. Tako se, primjerice, na vrhu nove liste najprodavanijih diskografskih naslova na domaćem tržištu upravo našlo vinilno reizdanje Dino Dvornik (Croatia Records, 2023) – prvijenac splitskog enfant terriblea, neprežaljenog arhitekta domaćega funka. Svjetlo dana album je prvi put ugledao davne ‘89, zaokružujući viziju braće Dvornik (Dina i Deana), koja je početkom istog desetljeća naznačena još u sastavu Kineski zid, skupini nazvanoj po golemoj splitskoj zgradi u kojoj su živjeli.
S potporom moćne izdavačke kuće, album je u širokim razmjerima razotkrio Dvornikovu nepresušnu energiju i dar za stvaranje state-of-the-art plesne glazbe. U prvoj pjesmi s A-strane, Zašto praviš slona od mene, stihove je napisao dvadesetogodišnji Gibonni, a suautor većine ostalih skladbi je Goran Kralj. Ipak, album u cjelini odzvanja kao Dvornikovo „maslo“: aranžmani, glazba, produkcija, klavijature, vokali… sve je osmislio i izveo sam, napokon izborivši samostalnu poziciju sina velika oca, samo u drugom mediju.
No vratimo se aktualnim hrvatskim bestselerima, među kojima ne slučajno dominira rekreacija prošlosti, o čemu govori niz recentnih reizdanja albuma izvorno objavljenih u zlatno doba domaće (i ex-domaće) diskografije. Valja podsjetiti da pojam „reizdanje“ u većini slučajeva podrazumijeva vinilni format (CD umire dugom i sporom smrću), a Croatia Records je, poput većine drugih utjecajnijih izdavačkih etiketa, strastveno zaplovila na globalnom valu obnovljena zanimanja za neuništive longplejke. U svjetskim razmjerima naklade vinila iz godine u godinu rastu u mjeri da je, prema službenim izviješćima, „prodaja gramofonskih ploča u SAD-u nadmašila u 2022. prodaju CD-a prvi put od 1987.“. Na angloameričkom tržištu u toj masi sada nešto manje prevladavaju stari naslovi (The Beatles, Pink Floyd, Queen, Fleetwood Mac, Nirvana), a sve više suvremena imena na čelu s nenadmašnom Taylor Swift – u svakih 25 vinila prodanih lani na američkom tržištu jedan primjerak otpada na njezin Midnights.
Ipak, u našem diskografskom dvorištu klasici zabavne i rock-produkcije još su na vrhu, pa se među pet najprodavanijih odmah poslije Dvornika našao i Električni orgazam s kultnim koncertnim albumom Warszawa ‘81, snimljenim na tri poljska nastupa u studenom te godine, u jeku novovalne revolucije. Popis najtraženijih sadrži i (u nas uvijek cijenjen) sastav Leb i sol. Snimljen 1987, njihov deveti album Kao kakao ne pripada vrhu njihova opusa, ali donosi dovoljno argumenata za tvrdnju da su Vlatko Stefanovski i suradnici u to vrijeme uspješno dovršili transformaciju od kompleksnog etno/jazz-ansambla u radiofoničnu pop-skupinu kadru polučiti zanimljive rezultate.
Ipak, za pravi doživljaj zvuka s ploče potrebno je posegnuti dublje u prošlost. Mnogo dublje. Objavljen na 10-inčnom formatu (izgledom poput nešto smanjena LP-a), Pjeva vam Ivo Robić (Croatia Records, 2023) „prvi je album domaće zabavne glazbe“. Tako stoji na reklamnoj naljepnici ovitka LP-a, izvorno objavljena 1956, u doba kad je Jugoton, kako doznajemo iz natpisa straga, bio tvornica gramofonskih i „pribora te galanterije iz plastičnih masa“, sa sjedištem u zagrebačkoj Ilici broj 213. Dakako, Robićeva zbirka od osam elegantno izvedenih skladbi, među kojima je Samo jednom se ljubi (u tango beguine-stilu!) idealna je za prisjećanje na neku drukčiju, zaboravljenu estetiku, ili na romantični zanos koji će se, kažu nostalgičari, u kasnijim desetljećima izgubiti u hladnom kaosu modernog vremena i perfektnoga zvuka.
Svi koji su (p)ostali ovisni o vinilnim pločama – bez obzira na to jesu li početnici ili veterani koji se nakon dugotrajna gubljenja vremena s drugim formatima vraćaju izvorištima – mogu posvjedočiti da se malo što može usporediti sa zaraznom toplinom koju u slušatelju pobuđuje ritualno preslušavanje glazbe s tog „čudesnog izuma“, kako ga opisuje britanski publicist David Hepworth. Istina, LP je danas neka vrsta nove društvene „šminke“, mnogo više nego (kao što je bio slučaj u ranijim desetljećima) „refleksija životnoga stila, simbol identiteta i važan znak supkulturnog raspoznavanja“. Nije stoga čudno da vinilni hobi neprekidno, gotovo iz dana u dan, postaje sve skuplji – pohlepna industrija nanjušila je krv, pa uzlazni trend naklada prati sve viša cijena gramofonske ploče, koja je već sada u rangu od tridesetak i više eura. Tomu valja dodati i kontinuirani dotok „specijalnih izdanja“, skupocjenih deluxe-reizdanja i box-setova koji konzumiranju glazbe daju posve nepotreban, „elitni“ prizvuk.
Nije, dakle, sve savršeno u čarobnom svijetu vinila. Osim podložnosti oštećenjima i previsokih cijena, nije naodmet spomenuti i njegovu ključnu neizravnu manu, onu ekološku, o kojoj je nedavno pisao muzikolog Kyle Devine u odličnom eseju Ekološke posljedice vinilnog preporoda. Tu manu ne treba zanemariti u kontekstu sve dramatičnijih klimatskih promjena, jer vinil je vinil, PVC, a tehnološki aspekti njegove proizvodnje desetljećima nisu se mijenjali: emisija stakleničkih plinova koja se oslobađa pri izradi „čudesnog izuma“ dovoljna je da razmislimo o glavnom paradoksu obnovljene potražnje za gramofonskim pločama. Da biste uživali u analognoj čistoći emotivno najdragocjenijeg formata, prisiljeni ste nehotice, barem malo, pridonijeti i procesu koji nas vodi u klimatsku noćnu moru.
