Situacija je krajnje ozbiljna. Neka gradska naselja su ozbiljno ugrožena. Građani su uglavnom napravili sve što je bilo u njihovoj moći. Jesu li mjerodavni odradili sve, teško je reći. Činjenica da na najugroženijim mjestima nema dovoljno materijala i dojam je da se ne radi baš sve što je moguće kako bi se izbjegla katastrofa. Ljudi čija je imovina ugrožena o tome javno progovaraju u medijima.
Već tradicionalno, nevjerojatna je količina patetike i histerije koju naši ljudi i naši mediji emitiraju. Gledate li vijesti na TV rekli bi kako je cjelokupno građanstvo izvan sebe, no prošetate li gradom, vidjet ćete da to baš i nije tako. Mnogi šetaju i žive kao da se ništa ne događa. I stvarno, ništa se ne događa. Kao što već rekoh, materijala za ojačanje nasipa više nema. Čeka se sljedeći potez prirode. No, kao po narudžbi, našli su neku sluđenu babu koja dreči u kameru kao da se već sve srušilo i nestalo.
Naši vrli muževi ozbiljnih lica s ekrana nama glupanima objašnjavaju kako su svi napravili sve što je u njihovoj moći. E sada ako pukne, jebi ga, nisu oni krivi. Ako ne pukne, slobodno sve zasluge pripišite njima. Neki drugi su napunili i postavili čarobne vreće pijeska. Moje i vaše su bez veze, jer da išta vrijede i mi bi to već davno oglasili na portalima. Da su iole značajne, već bi bile ovjekovječene kamerom i plasirane na neku od socijalnih mreža ili na neki od gradskih portala. Po njima doista vrijedi ona: "Ako nije na fejsu ili na netu, nije se ni dogodilo."
Glede zajedništva: neki su našli vremena za najbeznačajnije izbore na svijetu (ili po njihovu - pored svih nedaća oni su ispunili svoju građansku dužnost), neki su se doslovno bacali pred svaku pa i upaljenu kameru, nekima se činjenica da su i drugi građani odlučili napraviti nešto, gotovo minimalno kako bi spasili svoje vlastito dupe, toliko nadula domoljubne grudi da su im suze radosnice potekle niz dlakave obraze. I doista, neki elementi su i mene vratili u doba kada je domoljublje bilo još nevino. Na primjer, opet sam vidio neke (možda i iste) likove koji su važno šetali okolo s rukama u džepovima, praveći se da nešto organiziraju, držeći se kao da su prirodnu nepogodu uhvatili za grkljan pa ju gledaju kako ispušta dušu. Već samom njihovom pojavom, ostvaren je njihov kolosalni doprinos. Neki se neprimjereno drale ne bih li ih se primijetilo te kako bi za danas sutra ako zatreba, imali sigurna dva svjedoka. Nekih blaziranih intelektualaca nema, a koga nema, bez njega se mora i može. No, za one koji su bliski prisutnima unaprijed se pišu ispričnice, a preostalima optužnice. Neki opet, skeniraju raju kako bi sutra ili već danas mogli prozvati one izočne. Ništa to njih ne čudi, jer isti su nas ti izdali i devedesetih. Nema oklijevanja kada je neprijatelj pred vratima. Teško (mada ne i nemoguće) ćeš biti dragovoljac kada ti uruče poziv.
Za to vrijeme, tiha šutljiva i nevidljiva većina daje svoj doprinos gdje god stigne: pune i postavljaju vreće na prvim linijama, ali tiho i samozatajno, idu tamo gdje logika govori da je najugroženije, a ne tamo gdje se skuplja najviše ljudi, racionalno raspoređuju svoje snage i mogućnosti ne glumeći udarnike i bojovnike, pripremaju se za prihvat evakuiranih, odvajaju dio namirnica i sredstava za ugrožene.
Na samom kraju, jesmo li dovoljno humani i ponizni? Kod vjernika će to možda ocijeniti tek svevišnji, a kod ostalih prvenstveno svatko za sebe. Nitko nije željan samozvanih sudaca laika.
from sb underground
