Je li Hrvatska sposobna u roku do lipnja 2022. godine učinkovito – po strogim kriterijima EU-a – potrošiti 5,1 milijardu kuna iz Europskog fonda solidarnosti za sanaciju šteta zbog serije razornih potresa? Zabrinjava da 90 posto OPG-ova na Baniji već u startu nema pristup subvencioniranoj obnovi, pa upraviteljica Zaklade Solidarna Marina Škrabalo pita „što je Ministarstvo graditeljstva dosad radilo i po tom pitanju“, odnosno „kako to da ministar Darko Horvat i Nacionalni stožer dosad nisu uočili taj kritičan faktor“. Ni Banija niti Zagreb, nisu iskoristili prirodnu katastrofu, potres, možda ne za tzv. kvantni skok u svom razvoju – koji se neće dogoditi ni za sljedećih nekoliko godina budući da aktualna politička vodstva u državi i niže za to nisu zrela/sposobna – ali za znatniji, vidljiv boljitak svakako. To se moralo dogoditi, a nije. Tzv. malim/običnim ljudima koji su u potresima pretrpjeli velike uglavnom materijalne gubitke ostaje kupiti čepiće za uši i žurno ih upotrijebiti čim neki vladajući političar zine o obnovi. Nadu su ionako izgubili već prvih mjesec-dva nakon udarne tréšnje. Izbori su prošli, obećanja ishlapjela, pa…

Piše: Marijan Vogrinec

Poslije 465 dana u čekaonici birokratske jalovine „čekaj, magarče, dok obnoviteljska trava naraste“, neki dan je na zagrebačkoj periferiji – u sklopu programa obnove Zagreba i okolice od razornog potresa 22. ožujka 2020. ujutro magnitude 5,5 stupnjeva po Richteru i serije slabijih sve do 14. travnja – srušena prva privatna kuća neuporabljiva za život. Nekih tjedan kasnije, srušena je i druga takva kuća, a kada će na tim mjestima niknuti novi obiteljski domovi, ne bi se usudila proreći ni (već pokojna) Vangelia Pandeva Dimitrova Gušterova, globalno čuvena bugarska Baba Vanga. Kamoli podrobnije se očitovati o obnoviteljskoj sudbini preostalih više od 11.400 zahtjeva građana za rušenjem i obnovom, odnosno jesu li Zagreb i država sposobni u roku i po strogo definiranim uvjetima povući u idućih godinu dana svih 5,1 milijardu kuna (vrijednost zahtjeva za obnovom je 7,6 milijardâ) odobrenih kao pomoć iz Europskog fonda solidarnosti za obnovu javnih ustanova u Zagrebu i okolici.

Ali to što se ne bi usudila prorokovati čak ni Baba Vanga, itekako se usudi – a da se ni ne zacrveni u licu – prodavati javnosti zdravo za gotovo ministar graditeljstva, infrastrukture i državne imovine Darko Horvat. Jedan od najblagoglagoljivijih činovnika u vladinom sastavu koji je u stanju satima frazirati (i nakaradno: „biti će“, sic transit), a da ništa ne kaže ili barem ni sâm ne vjeruje u ono što kaže, tako da mu obećanja smiješno lepršaju kao paučina na vjetru. Budući da u prošlih godinu i kusur mjeseci nije praktično ništa obnoviteljskoga učinjeno u Zagrebu i na Baniji, osim što su se HDZ-ovi ministri i premijer Andrej Plenković uoči lokalnih/regionalnih izbora larpurlartistički učestalo prešetavali razorenim dijelom Sisačko-moslavačke županije rasipajući šakom i kapom sasvim neostvariva obećanja, ni ministarska odgovornost Darka Horvata nije ni približno bila na primjernoj razini. Puno priče, muljanja, pametovanja bez pameti i tako to, a očekivanog djela ni za lijek.

Bez ideološkog predznaka

Nesposobnost vrhunska. I premijerova, i tzv. obnoviteljskog stožera u koji je nagurao sve odreda svoje (naj)vidljivije pobornike, i resornog Horvata, i nekolicine ministara koji su dužni resornom nadležnošću sinergijski djelovati u obnovi domova, gospodarstva, društvenog i inog života na potresom stradalim područjima, etc. Dolaskom tzv. lijevo-zelene koalicije na vlast u Zagrebu i Tomislava Tomaševića na mjesto gradonačelnika, metropola se našla u procjepu njihovih predizbornih obećanja kako će im obnova biti prvi i najvažniji posao i HDZ-ove očite nesposobnosti, izostanka političke volje ili defektnog poimanja razvojnih prioriteta u državnom dijelu zajedničke obnoviteljske obaveze. Zagreb i Banija su jednako Hrvatska koliko je i Hrvatska Zagreb i Banija. To je bila potvrdila upravo eksplozija domaće i strane solidarnosti i humanosti tzv. malih/običnih ljudi već koji sat po prvomu potresnom udaru, prije no što je vlada nakon par dana pojmila što joj je činiti. Zagreb i Banija nisu ničije političko leno, nemaju ideološki predznak, nisu vlasništvo interesne kaste za vladajućim kormilom na bilo kojoj razini da bi se Zagreb i Banija smjeli uzimati tek kao teretana za bilo čije i bilo kakvo bildanje mišića.

Neki tzv. utjecajniji mediji upravo su objavili kako su „Tomašević i Horvat dogovorili strategiju trošenja novca iz Fonda solidarnosti EU-a“ i upitnim ostavili to „možemo li milijarde iskoristiti u godinu dana“. Naravno da ne valja biti zlogukim prorokom, ali s obzirom na već jako bradato hrvatsko iskustvo s povlačenjem europskog novca na koji „imamo pravo“, jer nam je „stavljen na raspolaganje“, te na bapsko-tračersko-inatljiv mentalitet političara na poziciji i u oporbi (u Zagrebu su Možemo! i SDP na poziciji, a HDZ u oporbi, u državi obratno), obnova potresom stradalih područja najmanje će biti shvaćena kao zajednička politička odgovornost/obaveza u zajedničkom poslu radi zajedničkoga državnog interesa. Pogotovo kad s jedne strane stoje premijer Plenković i njegovi nesposobni ministri koji „domoljubno“ jašu obnoviteljsko kljuse, a s druge svi ostali. Kojima su na raspolaganju, u principu, znatno slabiji alati za učiniti i ono što im je ipak dopušteno učiniti u obnovi.

A svima skupa je dopušteno, po strogim kriterijima Unije, u sljedećih 12 mjeseci iskoristiti 5,1 milijardu kuna solidarne pomoći za obnovu Zagreba i pokazati političku zrelost za dogovor, odnosno sinergijsku operativnu, je li, sposobnost za pametno uložiti taj novac. I točka. Nema tu neke velike mudrosti, ali ima o-ho-ho birokratske i svake druge aljkavosti što se, eto, najporaznije očituje u tek rušenju dvije-tri kuće na zagrebačkoj periferiji u više od godine dana. Pa, ako se po jutru dan poznaje, kako kaže mudar pûk, dan će biti loš da lošiji ne može biti.

„Kćer mi je pohađala do prije godinu dana ovu osnovnu školu u Krajiškoj ulici, u samom središtu Zagreba (u njoj stanuje i obitelj predsjednika RH Zorana Milanovića, op. a.)“, pojadala se novinarima Silvija Negro-Rogić. „No, djeca su zbog velikih oštećenja zgrade od potresa premještena na više drugih lokacija u gradu, a ispred te, jedne od najviše stradalih škola, već su sedam mjeseci bageri i građevinski radnici. Ne vjerujem ni da će na jesen učenici opet pohađati nastavu u toj školi. Nas roditelje se do prije tjedan dana obmanjivalo kako će škola biti spremna do 1. rujna 2021., a sada se uopće ne zna kada će uopće biti spremna, jer imaju problema s Konzervatorskim zavodom. Gotovo 700 djece je pohađa ovu školu, ali ih se do sada već 80 ispisalo, odnosno ove školske godine ih je toliko manje.“ Obnova je na dugom štapu, a to je faktično stanje ne samo u Zagrebu nego i na Baniji, u najsiromašnijoj u RH, Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje je također primjetno ne samo ispisivanje djece iz škola već i iseljavanje cijelih obitelji što je dugoročno vrlo ozbiljan problem. Ako, je li, nema obnove – rušenje je nešto zahvatilo samo središte Petrinje eda bi se na brzaka, populistički pokupili predizborni poeni – nema ni života.

Prema riječima ministra Horvata, rok za korištenje solidarnih 5,1 milijarde kuna iz Europskog fonda prvenstveno za obnovu javnih zgrada je lipanj 2022. godine. Navodno je već ugovoreno 2,6 od 7,6 milijardâ vrijednih zahtjeva za obnovom, a lani je bilo utrošena 5,1 milijarda kuna pomoći za sanaciju zagrebačkih šteta od potresa. „Svih 5,1 milijarda kuna neće biti samo i isključivo predmet obnove“, tvrdi Horvat. „Bilo je tu hitnih intervencija, MUP-a, vatrogasaca i drugih službâ koje su sanirale i čistile nakon potresa. To je novac koji ćemo refundirati onima koji su u tome sudjelovali.“ Zagrebački gradonačelnik Tomašević pak tvrdi: „Htjeli smo uspostaviti nekakvu kontakt-suradnju i napraviti sve što je u našoj moći da se taj novac povuče, jer doista si ne smijemo dopustiti da i jedan euro iz Fonda solidarnosti na kraju ostane neiskorišten“. Živi bili… Koncem pak srpnja bi se moralo podrobnije saznati koliko će se iz Fonda „staviti Hrvatskoj na raspolaganje“ i za obnovu potresom stradale Banije, za što je vlada zatražila cca 320 milijuna eura, pa…

Prvi zastoj

„Cjelovita obnova je po zakonu pojam koji se tiče obnove povijesnih i kulturnih dobara“, kazao je ravnatelj Fonda za obnovu Damir Vanđelić u središnjem Dnevniku HTV-a u povodu Horvatove neodgovorne tvrdnje kako „ulazimo u proces cjelovite obnove“. „Javne zgrade kao i povijesno-kulturna dobra se po zakonu cjelovito obnavljaju. O tome se i radi.“ Ako su za godinu i tri mjeseca od zagrebačkog potresa srušene samo dvije kuće, a nije počela obnova ni jedne – ne računaju se one što su privatnici sami obnovili, svojim novcem, ne čekajući nesposobnu državu – Vanđelić obrambeno priznaje da je „dinamika obnove spora“. A nije spora, nema je. Čišćenje otpale žbuke i dijelova fasade s prometnica nije obnova.

„Treba uvijek analizirati kako je proces izgledao“, napominje. „Prvi zastoj je bio kada su građani trebali podnijeti zahtjeve, a ti su zahtjevi pristizali sporo (paket je bio visok gotovo pola metra i težak šest kilograma, vidjelo se na televiziji, op. a.). Danas imamo više od 11.400 zahtjeva građana i ti se zahtjevi obrađuju u Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine (ministra Horvata, sic transit, op. a.) i Ministarstvo donosi odluke. Do sada je donijelo samo 19 odluka od kojih se upravo tri kuće uklanjaju te će idućeg tjedna sve tri biti uklonjene. Ostalo su isplate novčanih naknada. Prema prijašnjim rješenjima, Fond je isplatio 604 novčane naknade. Prema tome, tempo je zaista spor, kao i tempo dolaska odluka iz Ministarstva, koje se sada jednostavno treba ekipirati. Znam da ministar Horvat čini taj napor, ali mu treba pomoć. U Sektoru za elementarne nepogode treba 20-30 dodatnih ljudi i to bi trebalo znatno ubrzati donošenje odluka. Usko grlo procesa obnove stalno se seli: prvo su to bili zahtjevi građana, a sada je spora obrada svih tih zahtjeva u Ministarstvu.

Nakon što Ministarstvo donese odluke, veliko opterećenje će biti na Fondu koji bi trebao dnevno isporučivati po 50 javnih natječaja. Elementarna je matematika: želimo li do kraja godine obraditi sve zahtjeve građana i pretvoriti ih u odluke, Ministarstvo treba donositi 80 odluka dnevno. A trenutno ih donosi jednu do dvije tjedno. Postigne li se taj tempo, Fond će postati usko grlo ne bude li imao dovoljno ljudi. Grad Zagreb je ne samo jedan od osnivača Fonda već ima i dva člana u Upravnom vijeću. Gradonačelnik mora biti dobro informiran i treba surađivati. Ima nekih poslova koje samo Grad Zagreb može napraviti, poput privremenog smještaja za građane, privremenog deponija za građevni materijal nakon rušenja…“

Neka od predizbornih Tomaševićevih obećanja bilo je i otvaranje ureda za pružanje usluga građanima u ispunjavanju zahtjeva za obnovom, financiranju projektne dokumentacije, etc., no Vanđelić drži da to nije rješenje. Problem je znatno složeniji. „Mislim“, tvrdi, „da je praksa pokazala kako je najbolje rješenje ono što je Stožer primijenio u Petrinji, a to su mobilni uredi na terenu. Sisačko-moslavačka županija je praktički riješila da građani predaju sve zahtjeve. U Gradu Zagrebu to nije tako, pa pozivam na dobru praksu Sisačko-moslavačke županije i mobilne timove. I dalje stojim iza svoje izjave lani da bi se već krajem ove godine neki Zagrepčani mogli useliti u svoje obnovljene stanove i kuće. Rušenje je počelo, pa bude li se Ministarstvo držalo najavljenog tempa, do kraja godine bismo mogli imati ‘debelo zalaufane’ obiteljske kuće i poneku stambenu zgradu druge kategorije oštećenja. Čak i nije problem što je nakon rebalansa državnog proračun Fonda za obnovu smanjen za 249 milijuna kuna (28 posto) te iznosi 658 milijuna kuna.“

Po Vanđelićevim uvjeravanjima, do kraja godine “novac nije problem“, što jest istina bude li obnova nastavila disati na škrge i tempom koje je Horvatovo ministarstvo svelo na čistu sprdnju. Prolaze mjeseci i mjeseci, a tek su se u Zagrebu stekli uvjeti za rušenje dvije-tri gotovo već urušene kuće. O gradnji novih na starim temeljima nema još ni spomena, pa… Ali itekako je prasnulo poput bombe uhićenje u četvrtak četiriju odgovornih osoba u Stambeno-komunalnom gospodarstvu u Zagrebu i građevinskim tvrtkama angažiranim na interventnim postpotresnim poslovima, pod sumnjom da su, prostoseljački rečeno – pokrali javni novac namijenjen obnovi. Gdje se med pretače, je li, i prsti se ližu, a savjest nekih pri medu nerijetko nije čišća od najprljavije krpe. To se odnosi i na vladajuće koji i na Baniji na tim poslovima angažiraju privatne građevinske tvrtke izvan Sisačko-moslavačke županije, a domaće ostavljaju na cjedilu, pa su neki dan „preskočeni“ graditelji upriličili masovan prosvjed. I najavili gadnoga još belaja vlasti u Zagrebu ostanu li i dalje tretirani kao trinaesto prase, bez posla na domicilnom području. Javna je tajna također da su graditelji gotovo utrostručili cijene i rušenja oštećenih zgrada i podizanja novih, a cijene statističara, projektne dokumentacije i birokratskih usluga odletjele su među oblake.

Tzv. mali/obični ljudi to ne mogu platiti, a država se u praksi pravi tošo unatoč gromoglasnoj larpurlartistici vladajućih političara kako su im najpreči upravo ljudi, obitelji, reanimacija gospodarstva na postradalim područjima, etc. Prirodne katastrofe i ljudska nesreća uvijek su neljudima bili prilika za enormno bogaćenje na tuđi račun, pljačku, prijevaru… Banija i Zagreb nisu iznimka, dapače, crna je kronika puna primjera političkog licemjerja, neljudskosti i notorne pljačke ljudi u nevolji.

Ministar Darko Horvat, međutim, našao se uvrijeđenim Vanđelićevim tvrdnjama što se u bitnomu svode na njegovu neučinkovitost i jalovost njegova ministarstva u obnovi potresom teško pogođenih Zagreba, Banije i susjednih županija, pa se – kako je to ustaljena praksa režimske tzv. javne medijske kuće HRT-a – samopozvao odgovoriti mu u emisiji „A sada Vlada“ Hrvatskog radija. Trebala bi biti nekakvim alibijem, je li, Horvatova tvrdnja da će „taj pritisak na Ministarstvo trajati i dalje“, pa bio on ministar ili netko drugi. „Demistifikacija kompliciranosti podnošenja zahtjeva za obnovom je iza nas“, kaže. „Podnošenje zahtjeva je maksimalno pojednostavljeno. Kad zahtjev stigne u Ministarstvo, bez obzira na koji ga način građani podnijeli, vidjet će se tek kojom brzinom će proces krenuti. Jedna je stvar, ako se radi samo obnova, a druga ako se uz obnovu radi i npr. legalizacija, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, jer to onda traje danima. Zbog toga onda možda i je mala nervoza kolege Vanđelića, ali i moja. Kada isplaćujemo novac iz državnog proračuna, želimo biti sigurni da određena osoba na to ima pravo. Smatram da je najbolje napraviti kvalitetnu pripremu. Nijedna se politička odluka neće donijeti, a da iza nje ne stoji struka.“

Kritičan faktor

Upraviteljica Zaklade Solidarna Marina Škrabalo, koja je od prvih sati nakon serije katastrofalnih potresa na terenu, među stradalnicima i čija je zaklada koncem svibnja poslala vladi RH pet zahtjeva za učinkovitijom i bržom obnovom, poručila je u intervjuu uglednom portalu H-Alteru kako se „država mora probuditi“. Stanje nije dobro, a već je odavno moralo biti bolje. „U situaciji smo (na Baniji, op. a.) da još nije završena ni faza stambenog zbrinjavanja“, kazala je Škrabalo novinarki Marini Kelavi. „Još uvijek puno kontejnera nije priključeno na vodu i struju. Otvoreno je pitanje koliko je tih privremenih stambenih jedinica uopće pripremljeno na žarko ljeto, jesu li opremljeni klima uređajima. Brine nas i hoće li na početku sljedeće školske godine djeca koja su ovu godinu manje-više propustila imati uvjete za stanovanje u kojima mogu normalno učiti. To je za većinu sada nemoguće jer su obitelji natrpane u mali prostor. No, najviše nas brine što imamo samo četiri mjeseca stabilnog vremena da bi se išta moglo raditi na obnovi, kako stambenih tako i gospodarskih objekata, i da neke pretpostavke za to još nisu zadovoljene.“

Zabrinjavajuće je da 90 posto OPG-ova na Baniji već u startu nema pristup subvencioniranoj obnovi, ističe Škrabalo, pa retorički pita „što je Ministarstvo graditeljstva dosad radilo i po tom pitanju, i kako to da ministar Horvat i Nacionalni stožer dosad nisu uočili ovaj kritičan faktor“. Ni Banija, kao ni Zagreb, nisu iskoristili prirodnu katastrofu, potresna razaranja, možda ne za tzv. kvantni skok u svom razvoju – koji se neće dogoditi ni za sljedećih nekoliko godina budući da aktualna politička vodstva u državi i niže za to nisu zrela/sposobna – ali za znatniji, vidljiv boljitak svakako. To se moralo dogoditi, a nije.

Tzv. malim/običnim ljudima koji su u potresima pretrpjeli velike uglavnom materijalne gubitke ostaje kupiti čepiće za uši i žurno ih upotrijebiti čim neki vladajući političar zine o obnovi. Čekaj, magarče, dok obnoviteljska trava naraste. Ako će i kada će? Možda tu i tamo uoči sljedećih izbora, za tri godine. Nadu su ionako izgubili već prvih mjesec-dva nakon udarne tréšnje. Tko ne vjeruje, nek’ pita, gdje ga je god volja: usred Zagreba, na periferiji, u petrinjsko-glinsko-sisačkim selima ili usred tih gradića… Jad, nemoć i nezadovoljstvo posvuda imaju istu boju i ton. Izbori su prošli, obećanja ishlapjela, pa…

tacno