Posljedice koje uzrokuje terorizam mnogo su šire od ljudskih žrtava, dotičući se suspenzija multikulturalizma, ljudskih sloboda unutar napadnutih zemalja, kontrolu i ograničenja privatnosti na orvelovski način, oživljavanja rasističkih pogleda na pripadnike inih naroda i civilizacija, ograničavanja slobodnog protoka ljudi, kontrole informacija koje oni izmjenjuju, itd. – a na sve to, prihvaćajući politiku i objašnjenja vladajućih elita, većina pristaje bez previše otpora. Zna se tko je izazvao požar, zna se gdje gori, zna se da iskre frcaju na sve strane s vjerojatnošću da požar prošire, a mi anatemiziramo politiku miroljubive koegzistencije i nesvrstavanja, zabacujući bitne dokumente međunarodnih organizacija koje reguliraju odnose među državama, priklanjajući se diktatu "najdemokratskije" zemlje svijeta koja je u posljednjih dvjestotinjak godina izazvala bezbroj, što prikrivenih što direktnih vojnih intervencija širom svijeta. Demokracija, ako se shvati kao vladavina naroda, nije tek puki društveno politički sustav nezavisan od karaktera naroda. Ona je takva kakav je i narod koji se njome diči, a to – nažalost – znači da je vrlo, vrlo daleko od idealno zamišljenog sistema. Nema je – sem čisto formalne – nigdje na ovom svijetu, baš kao što ni komunizma nema niti ga je igdje bilo (mada najperfidniji, a i najgluplji umovi perpetuirano poistovjećuju nepostojeći komunizam sa staljinizmom; prvi iz razloga obmane naroda, drugi zbog manjka inteligencije). Kao što reče Milan Kangrga:
"Na vaše pitanje o tome što razumijevam pod demokracijom mogao bih odgovoriti navodeći ponovno izreku Rose Luxemburg: »Nema socijalizma bez demokracije, ali ni demokracije bez socijalizma«. Ona je, s jedne strane, uvidjela neophodnost demokracije kakvu sa sobom donosi i ozbiljuje građanska revolucija, ukazujući ujedno i na njezine granice. S druge pak strane, ona ispravno uviđa da je istinska demokracija moguća tek u uvjetima realizacije socijalizma, ali odmah iznosi kritičku objekciju spram Lenjinove partije boljševičkog tipa, u kojoj nema demokracije, kao što je nema ni u društvu što ga taj tip partije želi uspostaviti. I u jednom i u drugom slučaju Rosa Luxemburg pledira za viši tip demokracije, koji se neće zaustaviti samo u horizontu političnosti, nego će zasjeći u dublje slojeve društva, prije svega u ekonomsku sferu, gdje se uostalom i događaju bitne stvari za oblik egzistencije pojedinca i stabilnosti društva u cjelini."
Zasjeći u dublje slojeve društva ne znači samo zarezati u ekonomsku sferu, nego i u ljudsku psihologiju. Kako čovječanstvo na svom povijesnom putu još nije steklo tu sposobnost, duhovno dozrelo do te faze razvoja, jasno je da nema niti demokracije niti socijalizma, koji su – kako je rečeno – neodvojivo međusobno isprepleteni. Istine su često toliko jednostavne da ih i prosječno inteligentno ali još nedresirano, nevino dijete može shvatiti. Ilustrirajmo to jednostavnim primjerom. Svjetsko stanovništvo danas broji oko 7.4 milijarde jedinki, dok je istovremeno iznos svjetskog BDP-a u ovaj čas veći od 79*10^12 dolara (79 sa dvanaest nula). Podijelimo li taj broj sa brojem žitelja svijeta, na svaku glavu – bila punoljetna ili maloljetna, radno aktivna ili u mirovinskoj dobi - otpada više od 10 000 dolara do ovog časa novostvorene vrijednosti! Toliku vrijednost u prosjeku stvori svaki stanovnik naše planete, u čas na koji se odnose predočeni podaci (linkovi ukazuju na real time registrator podataka). Ujedinjene nacije procjenjuju kako je na svijetu oko 2.2 milijarde siromašnih osoba, dok je povećanje minimalne dnevne nadnice sa 1.48$ na 1.90$ koje je usvojila Svjetska banka kao novu granicu siromaštva, rezultiralo sa 148 miljuna novih jadnika koji su se pridružili kolonama ubogih Homo sapiensa. Daklem, od više no deset hiljada dolara novostvorene vrijednosti po osobi - do ovog časa - neki zarade manje od dva dolara dnevno! Ovo jednostavno razmatranje (uzevši u obzir samo novostvorenu vrijednost), iole inteligentnom, još bolje – emaptičnom stvoru koji ne umišlja da je jedino i najznačajnije biće planete, dovoljno govori o nejednakostima i nepravednostima unutar naše vrste, koje političke i ekonomske elite nastoje maskirati kojekakvim floskulama, istovremeno u bogomoljama licemjerno izigravajući velike čovjekoljubne vjernike. Onima koji će banalizirati navedene podatke, kao kvantitativno ishodište za razmišljanje (u svijetu gdje je kvantitet sve izraženiji kriterij vrijednosti u odnosu na kvalitet) - a napose zaključke - njihovom navodnom naivnom infantilnošću, ostaje da razmotre Einsteinov put do jednog od najvećih dostignuća ljudskog duha: djetinjasto propitivanje što bi vidio čovjek koji jaši zraku svjetlosti!
Na sličan način kojim navedeni primjer može i nevjernim Tomama – imaju li imalo mozga i ponešto poštenja – ukazati na degradaciju ljudskosti unutar vrste (što se na više načina može iskazati, a jedan od njih je i odnos Evropljana spram bliskoistočnih izbjeglica), u posvemašnjoj koliziji sa njenim znanstvenim imenom, jednostavno razmatranje ukazuje način na koji treba, i mjesto gdje je potrebno rješavati probleme terorizma. A dotle, samo živite u očekivanju napada (moleći boga da se ne desi), koji će se sasvim sigurno dogoditi, pristanemo li nadalje hodati putevima kojima nas vode slijepci. Nama će se tek zbiti, a njima – koji će ga izvesti – već se dogodio i svakodnevno se zbiva. Upravo stoga će i napasti one, s čijim većinskim blagoslovom – ma svodio se na običnu šutnju i nedjelovanje - se stvari dešavaju kako se dešavaju.